Otkako je Udruženje roditelja nestalih beba Vojvodine preraslo u politički pokret Otete bebe, hrvatska javnost dodatno je informirana o slučaju otimanja beba koje se navodno odvijalo u socijalističkoj Jugoslaviji. Na čelu pokreta je Ana Pejić, žena kojoj su 1988. godine, dan nakon poroda, u Srijemskoj Mitrovici doktori rekli da je njezina beba preminula te da je potom kremirana u Novom Sadu.
Naknadno doznavši da novosadska bolnica tada nije imala krematorij, ova žena je počela s dugogodišnjim "jurišom" na institucije Republike Srbije. Po njezinu uvjerenju, radilo se o krađama novorođenčadi koju je organizirala jugoslavenska tajna služba Udba, u početku politički motivirana, a nakon Titove smrti isključivo zbog novca.
Zato je jedan od zahtjeva njezine organizacije da se otvore arhivi Udbe (danas BIA-e) u kojima bi se doznala prava istina.
Na prvi pogled radi se o konstrukciji koja se ne može potvrditi ni opovrgnuti. Tajna služba, čuvarica prljavog rublja države, uživa najveću zaštitu iste te države. Nitko od pripadnika tajne službe nije osuđen pred sudovima država sljednica SFRJ, među ostalim jer postoji prešutno uvjerenje da je država dužna štititi one kojima je sama dodijelila ulogu onkraj zakona. Pripadnicima vojske se, iako nerado, često sudi, pripadnicima tajne službe nikada. Slučajevi poput Josipa Perkovića u Hrvatskoj ili oslobođenja ubojica novinara Slavka Ćuruvije u Srbiji dobra su ilustracija takve prakse.
S druge strane, ako Udba nije prezala od ubijanja emigranata, zašto bi bilo nemoguće zamisliti i okrutnost poput odvajanja djece od roditelje i njihove doživotne traumatizacije? Uostalom, praksa planskog otimanja djece od strane države nije novost, niti bi, kad bi bila potvrđena istinitom, postala specifičnost SFRJ. Poznati su slučajevi otmice novorođenčadi u Argentini za vrijeme diktature Jorgea Videle ili u Čileu pod diktatorom Augustom Pinochetom.
Primjeri takvog oblika nasilja koje država provodi nad djecom građana koje smatra, bilo zbog pripadnosti nepoželjnoj etničkoj grupi ili odanosti nepoćudnoj ideologiji, svojim neprijateljima, nebrojeni su. U Grčkom građanskom ratu komunisti su, shvativši da gube rat, počeli masovno prebacivati djecu s područja koje su kontrolirali u prijateljske države istočnog bloka kako bi bila odgajana u komunističkom duhu. Istodobno su grčki rojalisti, zabrinuti za odgojne prakse komunista, osnovali kampove za zbrinjavanje (i preodgoj) djece iz komunističkih obitelji, koje je nominalno vodila kraljica Federica.
Jednako zloglasan slučaj odvijao se u Španjolskoj pod režimom Francisca Franca. Jedna od okrutnijih posljedica Španjolskoga građanskog rata bila su tzv. izgubljena djeca frankizma. Nakon demokratizacije Španjolske, u izvješću suda Baltasara Garzona utvrđeno je da je od 1950. godine oteto barem 30.000 španjolske novorođenčadi od roditelja koji su bili protivnici režima, koja su posredstvom Katoličke crkve ili državne birokracije predana, naravno uz određenu svotu novca, parovima bez djece koji su bili simpatizeri vlasti.
Španjolske nevladine udruge koje se bave tom problematikom navode kako se, u početku politički motivirana, krađa i prodaja beba nastavila i kasnije iz čisto lukrativnih pobuda.
Davanje beba iz siromašnih država na posvojenje parovima iz bogatijih država postalo je izvor velike zarade. Mariela Sr. Coline Fanon je osnivačica udruge "Izgubljeni korijeni" i autorica knjige "Mama, nisam mrtva", u kojoj opisuje svoje iskustvo djeteta iz Gvatemale koje je posvojio belgijski par.
Gvatemala je u drugoj polovini 20. stoljeća bila jedna od nesretnijih država Latinske Amerike. Navodno je gotovo jedan posto gvatemalske novorođenčadi završilo kao posvojčad parova u SAD-u i Europi. Među njima je bila i Mariela Sr. Coline Fanon, koja je, za razliku od mnogih, uspjela doznati pravu istinu o sebi te je upoznala svoje biološke roditelje koji su mislili da je mrtva.
U Južnoj Koreji, danas poznatoj kao azijskom gospodarskom tigru, u prošlosti se odvijao identičan "biznis" kao i u Gvatemali. Čak 200.000 južnokorejske novorođenčadi dano je na posvojenje u bogate zemlje Amerike i Europe. Agencije za posvojenje bile su u bliskom odnosu s korejskim vojnim režimom, koje su u tome vidjele priliku za zaradu kao i povod za tješnje odnose sa Zapadom. Odvjetnik Peter Moller odgojen je kao Danac, ali rodio se u Južnoj Koreji. Osnivač je udruge koja se bavi otkrivanjem nelegalnosti prilikom posvojenja djece koja su iz Južne Koreje završila u Danskoj, a riječ je o 7000 djece.
Nažalost, praksa oduzimanja djece roditeljima nije stvar prošlosti. Prethodne godine je Međunarodni kazneni sud u Haagu izdao tjeralicu za ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom i njegovom povjerenicom za prava djece Marijom Levov-Belovom, zbog krađe ukrajinske djece i deportacije u Rusiju.
Krađa djece iz slamova egzotičnih diktatura ili Putinove deportacije ukrajinske djece ne dotiču se direktno Hrvatske. No priča iz susjedne države posredno nas se tiče, jer su se hrvatska rodilišta nalazila u istoj državi kao i rodilišta iz kojih su navodno otimane srpske bebe.
Popis zločina jugoslavenske tajne službe je nepregledan. Je li to dodatni razlog za okrivljivanje Udbe za organizaciju otmica i prodaju beba na crnom tržištu, ili odbacivanje toga kao teorije urote koje traumatizirani pojedinci koriste u terapeutske svrhe, ostaje otvoreno pitanje. U svakom slučaju, reputacija tajne policije bivše države neće postati ljepša i ako se teorija Ane Pejić ne pokaže istinitom.
Komentari
0