Dom zvan Čežnja; ne, još uvijek nismo našli Dom umirovljenika toga naziva, ali surova je istina sljedeća: smještajnih objekata za osobe treće životne dobi u Dalmaciji nema ni približno dovoljno. Da nevolja bude veća, smještaj u njima (za hrvatske prilike) nestvarno je skup - što je, doduše, izravno povezano sa stupnjem deficitarnosti rečenog sadržaja.
U najkraćem: mjesta u domovima su preskupa i ima ih premalo, a i hrvatske mirovine su male, pa te domove teškom mukom sufinanciraju potomci vremešnih korisnika. Onih, naime, kojima se posreći uopće dobiti smještaj. Postoji li brzo rješenje za tu nevolju? Postoji: zove se Hercegovina...
Najprije smo do željenih podataka (o cijenama, kapacitetima...) pokušali doći telefonski, no to se pokazalo zeznutijim zadatkom no što se namah čini. Po preporuci poznanice, presretne što je uspjela za korektnu cijenu smjestiti osobu iz uže obitelji u jedan od domova u Ljubuškom, kontaktirali smo rečenu ustanovu i - dobili odbijenicu za razgovor.
Kažu, ne bi u novine. Isti smo odgovor dobili na još jednoj hercegovačkoj adresi - možda su susretljivi prema klijentima, no definitivno su sumnjičavi prema novinarima.
Nije nam preostalo ništa drugo nego sjesti u auto i put granice; od Splita, srećom, nije daleko. Preko Vrgorca tek sat, sat i pol. Išli smo na granični prijelaz Orah, put nekolicine domova za stare i nemoćne osobe, onako "u civilu" saznati cijene, vidjeti domove. To je sasvim legitimno, takvi su podaci u Hrvatskoj transparentni.
Naši se dojmovi nakon prekograničnog iskustva mogu komprimirati u jednu rečenicu: isplati se! Cijene su, ljudi moji, i triput, pa čak do četiri (4) puta niže negoli u Lijepoj Našoj.
Informacije radi, u Dalmaciji postoji nekoliko domova za starije u županijskom portfelju, i to na atraktivnim pozicijama: u Splitu su najpoznatiji domovi na Zenti i na Gripama. Divna lokacija i, po novome, nešto niža cijena (skinuta je doplata za hladnjak i klima-uređaj u sobi, i tomu slično, saznajemo). Cjenik je vidljiv i na internetskim stranicama, već od 470 eura, a najveća cijena je 841 euro (za osobe s demencijom), ali... Veliko "ali" glasi: na mjesto se čeka doslovce desetljećima. Mnogi ga ne dožive.
Dom na Lovretu kojim upravljaju časne sestre također je cjenovno povoljan, no jednako nedostižan mnogim dalmatinskim "penzićima". Potražnja je golema, kapaciteti neveliki, k tomu se i životni vijek korisnika produljio... Ne preostaje drugo doli privatni dom, na primjer - na internetu smo pronašli - smještaj Pio u Kaštelima, od 1400 eura (za korisnike tzv. prvog stupnja), do čak 1900 eura za one koji zahtjevnijom dijagnozom ulaze u tzv. treći stupanj, i to u dvokrevetnim sobama. Skupo, preskupo mnogima.
U domu Vita u Podstrani cijena je unisona: 1800 eura za sve, bez obzira na dijagnozu. Razgovorljiva kontakt-osoba iz "Vite" veli da neki ljudi dođu k njima solidnog zdravlja, no starenjem se zna razviti dijagnoza, nikad se ne zna kad treba izvaditi krv ili napraviti drugu pretragu... I cijena ostaje ista, nema nadoplata: 1800 eura mjesečno. Eh da - ni oni nemaju slobodnih mjesta.
U domu "Ustanova Ljubuški" (tako se zove), pak, onkraj granice, u istoimenom gradiću u Hercegovini mjesto stoji - pazite sad - od 600 do 825 eura mjesečno. Doduše, i oni su popunjeni, ali liste čekanja nisu preduge. I dom (ustanova) izgleda sasvim lijepo. Nevjerojatno!
Otišli smo i kao potencijalni korisnici (u ime starije osobe iz bliskog okruženja) pitali za informacije, koje nam je ljubazno dala socijalna radnica imenom Željana. Nismo rekli da smo novinari, a dobili smo sve podatke bez problema.
Dom (Ustanovu) osnovao je Parlament BiH, i lista čekanja za pokretne osobe je trenutno nekih pet do deset ljudi; za one nepokretne je znatno dulja, kao i za dementne osobe koje također imaju posebnu pasku i konstantan nadzor, te stoga ulaze u grupu koja plaća najskuplju tarifu: 55 KM (konvertibilnih maraka) dnevno, što čini mjesečnu bilancu od nekih 800-njak eura. Pokretne osobe plaćaju 40 KM dnevno, dakle ukupno oko 600 eura mjesečno: tu ulazi hrana, održavanje higijene i društvene aktivnosti te smještaj prema trenutnim mogućnostima, u timu imaju i zdravstveno osoblje. Lijekove dom ne pokriva, kao ni pelene, upućuje nas simpatična Željana. Upravo su, kaže nam, u nekim planovima za izlet. Ljubazno nam nudi potrebne formulare te se ispričava što trenutno u ustanovi nema mjesta.
- Znate, imamo puno ljudi iz Hrvatske, najviše s dalmatinskog juga. Jedan korisnik kod nas, na primjer, prezimi, pa se prije ljeta odjavi i autom odveze u svoje mjesto jer se ljeti jako voli kupati... I na zimu, eto ga opet k nama. Imamo i takve kombinacije - veselo veli.
U prolazu nailazimo na dva mladića u solidnim sedamdesetim godinama, iz Komina su. Osmjehuju se, drago im je razmijeniti koju riječ s nekim novim.
- Jeste došli zbog nekoga? Mi smo vam s Neretve, Komin - kaže jedan u ime obojice.
- Opa, vi ste naši neretvanski gusari! - vedro prihvaćamo. - Jesmo, pitamo za nekoga - potvrđujemo.
- Ajde, lijepo. Onda ćete opet doći - zadovoljno zaključuju.
Da, u dom kojega je osnovala BiH federacija rado bismo ponovno došli.
Idemo do jednog od dva doma iz privatnog portfelja u Ljubuškom, inače službenih stranica za ustanove Grubišić nema. Ipak, čuli smo iz provjerenog izvora da su cjenovno korektni i savjesni.
Stižemo k njima (poslovnica Ljubuški-Humci) u doba marende, oko 11.30. Korisnici će ručati nešto kasnije, ovo je za osoblje. Ups, nezgodan trenutak.
- Nazovite direktoricu - na naš upit o cijenama smještaja odreže mlađa djevojka. - Evo vam broj.
- Hoćemo, ali ipak bismo s nekim popričali; znate, došli smo iz Dalmacije, vozili smo podosta do vas... Pričekat ćemo da marendate, nije nam žurba - umoljavamo.
- Dobro, sjednite negdje - pristane djelatnica.
Sjedamo u atrij doma, sav obavijen mirisom spize. Uskoro do nas stiže žena s pločicom na odjeći: glavna medicinska sestra. Opetujemo traženje, zanima nas početna cijena smještaja.
- Znate, tražili smo na internetu vaše stranice, nema nikakvih podataka, zapravo nema ni službene stranice - opravdavamo se.
- Gospođo, cijena ovisi o nalazima, stanju osobe. Imate li nalaze?
- Nemamo, ali zanima nas najniža cijena za pokretnu i prisebnu stariju osobu - pokušamo ponovo, ali bez uspjeha. Direktoricu (zove se Dragana) nismo uspjeli fizički uloviti ni u drugom domu, onom u Šipovači. Ipak, telefonski nam je sve naknadno rado ispričala.
Dom Grubišić kojemu je na čelu mješovitog je tipa i početna cijena je - tako nam je kazala - 800 eura; ni tu ne ulaze lijekovi i (eventualno) pelene, ali imaju liječničke preglede jednom tjedno i zdravstvenu uslugu fizioterapeuta (Šipovača) u cijeni. Izlete baš i ne prakticiraju jer su korisnici mahom slabije pokretni, ali zato im socijalna radnica strukturira vrijeme i osmišljava aktivnosti. Imaju društvene igre i zanimaciju prema individualnoj kondiciji i afinitetima, a prakticira se i molitva (za vjernike). No, postoji potencijalni problem s kojim rodbina korisnika mora računati...
- U slučaju pogoršanja zdravstvenog stanja vezani smo uz bolnicu u Mostaru, što može prouzročiti troškove transporta i liječenja. S obzirom da radimo sa starijom populacijom realno je očekivati i smrt, a u slučaju tog ishoda osoba kao strani državljanin podliježe proceduri uređivanja papira u Matičnom uredu u Ljubuškom, budući da je to "mjesto radnje", tu se nalazi ustanova u kojoj je ustanovljena smrt.
Potom se ide u konzulat Republike Hrvatske u Mostar, i oni izdaju Sprovodnicu... Imamo osobu koja u tom smislu surađuje s našim ustanovama i neophodne formalnosti rješava prilično brzo i uhodano, ali to iziskuje i zasebnu naknadu - ukazuje ravnateljica domova Grubišić na realne mogućnosti vezane uz boravak u ustanovama. Inače su oba doma Grubišić mješovitog tipa i sa po pedesetak korisnika - i popunjeni su. No dakako, može se predbilježiti za mjesto.
Sljedeća postaja bio nam je Dom za starije i nemoćne Sveti Josip Radnik pod ingerencijom časnih sestara iz reda Svetog Vinka. Dom djeluje kao prihvatilište za osobe lošeg imovinskog stanja od 2004., ali je kao sadašnja institucija formiran 2014. godine. U uredu nalazimo ljubaznu časnu sestru.
- Hvaljen Isus, časna - pozdravljamo smjerno.
- Vazda vijeke! Izvolite, sjednite - nudi nas srdačno, odgovara na sva naša pitanja.
- Znate, mi smo se nekako profilirali kao ženski dom, imamo korisnice od 55 godina, do dvije koja su 1927. godište; jedna je čak i pokretna - vedro će čs Korona. Da, to joj je ime...
- Joj, dok je bila pandemija, ljudi su mislili da ih zezam, ali da, to sam ja, tako mi je nadjenuto ime po zaređenju. Svjetovno sam Marija - s osmijehom se opravdava časna sestra, rodom Hercegovka, diplomirana teologinja. Tu i sama stanuje, u Domu Svetog Josipa, i pripomaže.
- Imamo zaposlenih iz civilnog sektora, imamo i časnih sestara medicinske struke - približava časna, pa nas vodi u razgled; taman je vrijeme ručka, korisnice je toplo pozdravljaju. Neke su u invalidskim kolicima, druge se kreću samostalno ili uz pomoć hodalice.
- Evo jedne naše cure s hrvatskog juga! Stigla nam je prije mjesec dana; onkološka je pacijentica, daj Bože da se oporavi - veli časna Korona. Pomiluje kosu postarije sustanarke, ona joj se zahvalno osmjehnu. Svatko na svijetu ima svoju priču, a ove iz domova su, čini nam se, najdirljivije...
A sad - cjenik. Početna cijena smještaja je također 600-njak eura, a penje se do 800 eura. U tu cijenu ulazi, uz smještaj i hranu, liječnički pregled po potrebi, kontrola šećera i krvnog tlaka, praćenje uzimanja terapije, previjanje rana... K tomu i radna terapija te zanimacija, sukladno kondiciji osobe, te duhovna potpora i pomoć. U interijeru je i lijepa kapelica, sve izgleda čisto i skladno.
- Nezgodno je s dementnima, izbjegavamo prijem osoba s tom zahtjevnom dijagnozom jer nemamo potrebnog kapaciteta u smislu prostora i osoblja. No, ako se bolest razvije kod neke postojeće korisnice, nećemo je izbaciti van, naravno. E da; trenutno nemamo slobodnih mjesta u Domu, ali možemo uzeti podatke i zapisati vas. Lista čekanja nije duga, točnije nije za pokretne osobe, za ove druge jest. Žao mi je; imamo samo 52 mjesta - ispričava se časna.
Svejedno hvala, sestro iz Hercegovine, Bog Vas za dobrotu nagradio.
Komentari
0