HRT-ov kviz “Potjera” predstavlja jednu od najomiljenijih televizijskih emisija hrvatskih gledatelja. Tome su svoj nemali obol dali i “lovci”. U razgovoru sa svakim od njih pokušali smo doznati što ih je privuklo kvizovima, kako su postali takvi znalci, te ponešto o njihovom privatnom životu. Nakon Mladena Vukorepe, Morana Zibar je naš idući sugovornik.
Već 12 godina ste član lovačkog tima Potjere. U kolikoj mjeri je Potjera promijenila Vaš život u tom periodu?
Da, ovo je već 12. sezona. Nevjerojatno. Potjera mi je u život donijela adrenalnin i stres za koje nisam ni znala da mi trebaju! Naravno, donijela je i puno zabave, izazova, otvorila mnoga vrata. Učinila me javnim licem, što nije uvijek najugodnije, ali čast je i zadovoljstvo biti dio uspješnog projekta koji spaja generacije i popularizira znanje.
Godi li Vam popularnost i prepoznatljivost u javnosti?
Velika većina reakcija koje direktno dobivam vrlo je pozitivna i to mi je drago. U tom smislu, lagala bih kad bih rekla da ne godi. Također, moć televizije još je jaka i to ima svoje male prednosti u svakodnevnom životu. Ali zna biti i teret jer si ne mogu dopustiti neke stvari koje bih mogla u blaženoj anonimnosti. Isto tako, svatko si uzima za pravo komentirati nas kako god poželi, pogotovo anonimni internetski ratnici, pa tu bude raznog toksičnog materijala, ali to pokušavam ignorirati.
Iz generacijskih razloga kvizove ste zavoljeli gledajući Kviskoteku. Možete li nam usporediti kvizove koje ste gledali u vašem djetinjstvu i današnje kvizove? Koliko su se kvizovi promijenili? Na bolje na gore ili oboje?
Sve se mijenja pa tako i kvizovi. Prije su kvizovi više bili test znanja, a manje show. Jedno vrijeme bojala sam se da cijeli žanr ne zaglibi u tom smjeru, ali HRT je tu uvijek išao dobrim putem i čuvao nasljeđe Laze Goluže. Najveća je razlika to što je u doba Kviskoteke relevantan kanon kvizaškog znanja činila više-manje visoka kultura i školsko gradivo.
Najdraža pobjeda
Sad se krug jako proširio i pitanjima o Platonu i Rembrandtu sasvim su ravnopravna pitanja o Hiljsonu Mandeli i Minecraftu. Osim toga, u doba Kviskoteke kviz je bio isključivo nadmetanje znanjem koje se gleda na televiziji. Sad imamo cijelu nabujalu scenu pub kvizova, pa ozbiljna kvizaška natjecanja gotovo na sportskom nivou, a televizijski format samo je jedan segment.
Poznato je da je kulinarstvo i gastronomija pored kvizova vaša velika strast? Tko je zaslužan za to i pate li vaše gastronomske aktivnosti zbog kvizova?
Ne znam koji je zapravo izvor buđenja bonkulovića u meni. Nije ona neka klasična priča da sam imala baku koja je fenomenalno kuhala i učila me. Doma se kuhalo i dobro jelo, ali ništa posebno. Sjećam se da sam kao mala gledala kuharske emisije sa Stevom Karapandžom i poželjela sve to i sama pokušati napraviti. I tako, malo po malo...
A i putovanja su tu dosta utjecala. Prije bih rekla da kvizovi pate zbog mojih gastronomskih aktivnosti jer ću češće njih odabrati ako baš moram birati. Praćenje naše enogastronomske scene nerijetko mi je i posao, a najveće zadovoljstvo je kad dobijem priliku spojiti gastronomiju i kviz.
Koja je vaša najdraža kvizaška pobjeda kao natjecatelja i koja kao lovca?
Najdraža pobjeda je bez ikakve dileme pobjeda u jednoj emisiji Kviskoteke, u sezoni kad je išla na Novoj TV, mislim 2007. To je bio kvizaški sveti gral i velika želja još od djetinjstva. Ipak, to mi nije bio televizijski debi. Prvi nastup bio je nekoliko godina prije u HRT-ovoj verziji kviza Jeopardy zvanoj Izazov. Tu sam iz prve pobijedila, dvojicu starijih muških natjecatelja, i to je bio jak vjetar u leđa za dalje. Svaka lovačka pobjeda mi je važna, ali naravno da je najveći gušt stići što veći broj koraka ili nadigrati izvanserijski dobre natjecatelje.
Koji je vaš najteži poraz?
Opet, svaki poraz je težak i svaki me pogađa. Pogotovo kad natjecateljima pobjedu ne omoguće toliko njihovo znanje i spretnost koliko moja dekoncentracija i pogreške. Porazi na jednoznamenkastom broju koraka su koma, dugo mi treba da se oporavim. No s vremenom sve bolje primjenjujem poučak da je sve to samo igra i za ljude, dok god se trudim i dajem sve od sebe. Teško je uvijek biti na istoj razini, jer svi imamo neke svoje situacije, dobre i loše dane.
Kakav je osjećaj biti jedina žena među timom lovaca? Vlada li među lovcima kompetitivnost ili solidarnost?
To me često pitaju i nemam pametan odgovor. Među nama lovcima, sasvim je svejedno tko je žena, a tko nije. Jedino moje odijevanje i šminkanje duže traje. To što sam žena osjetim izvan našeg kruga, po internetskim komentarima i tako nekim javnim situacijama – ja sam tu najčešće pod puno debljim povećalom.
Među lovcima vlada jedna zdrava doza kompetitivnosti, a solidarnost je uvijek prisutna. Iako se ne družimo privatno toliko često, odlična smo i složna ekipa, a najviše se volimo međusobno podbadati i zezati. Ponekad to izvana možda izgleda okrutno, ali sve je obostrano i bez ikakve zle namjere.
Jeste li ikada testirali svoj IQ i koje je vaše mišljenje o IQ testovima?
Nikad nisam službeno testirala svoj IQ. Sjećam se da je na Filozofskom fakultetu na zidu visio Mensin oglas i poziv na testiranje, ali se plaćalo, pa mi to kao studentici nije bilo primamljivo. Riješila sam nekoliko sličnih testova pri polaganju za vozačku i prijavama za posao, a rezultati su bilo nešto malo više od prosjeka, ništa senzacionalno. Nemam posebno mišljenje o IQ testovima, mislim da su za kompletnu osobnost uz razvijene moždane vijuge isto toliko važni i emocionalna inteligencija, socijalna inteligencija, empatija, humor.
Voli biti s druge strane
Možete li nam reći nešto, iz pozicije lovca, o razlikama između Potjere i Superpotjere?
Superpotjera je kao nekakav koncentrat Potjere – uzeli su najzanimljiviji dio i ispotencirali ga. Mnogo je brža, dinamičnija, uzbudljivija, napetost ne prestaje. Cijelo vrijeme sam u predinfarktnom stanju i najvažnija je brzina. Manja je osobna odgovornost jer igram s kolegama i znam da će uvijek netko potegnuti. S druge strane, prisutan je strah da u brzini ne zeznem ekipu pogrešnim odgovorom, pa se često bremzam.
Potjera je nakon toga kao veliki odmor u školi. Jesam sama i sva odgovornost je na meni, ali nekako je ipak mirnije. I komornije jer nema publike. Superpotjera je baš pravi prime time show pa je kao ulazak u arenu – dvjestotinjak ljudi u publici čini veliku razliku, dižu ili spuštaju atmosferu, prate svaki potez i reagiraju.
Angažmanom na HRT-u ne staje vaša kvizaška aktivnost. Kakvo je iskustvo voditi vlastite kvizove?
Volim biti s druge strane, sastavljati pitanja i voditi kvizove. Radim to već dosta dugo i mislim da mi dobro ide. To je i dobar način učenja, održavanja forme. Već dugo nemam svoj redovit pub kviz, nego radim po narudžbi – od regularnih pub kvizova do prigodnih kvizova na raznim eventima, festivalima, promocijama, kao dio team buildinga... Većina ljudi strašno voli igrati kvizove i mislim da nema teme ili prigode od koje se ne može napraviti kviz. Moja misija je izvršena kad mi ljudi koji nikad prije nisu iskusili pub kviz poslije kažu da im je bilo super. Svi prvo misle da je teško i da će se osramotiti – bezveze, to je kao da odbijaš odigrati partiju minigolfa jer misliš da je teško i da ćeš se osramotiti. Općenito, i kviz i život treba shvaćati malo opuštenije.
Što nam možete reći o svojim poslovnim i privatnim planovima u budućnosti?
Da imam proročke moći, rekla bih vam preciznije. Ovako, mogu se samo nadati da ću i dalje raditi stvari koje me zanimaju i ispunjavaju, napredovati te usput i zaraditi dovoljno da se pokrijem. Planovi nikad nisu veliki, ali usmjereni su na stvari koje me najviše vesele – putovanje, koncerte, druženja, dobro iće i piće. Najbitniji plan je da 12-godišnjoj kćeri omogućim da izraste u sretnu i zdravu osobu, iako nemam nikakav priručnik s uputama, učim u hodu.
Komentari
0