Zove me prije neki dan prijatelj iz Splita i nakon izmjene standardnih pitanja – kako zdravlje, obitelj, na moje pitanje kako organizira rekreaciju, znajući da voli sport i prirodu, razgovor se nastavio ovako...
– Vježbam, trčim, ali otkako sam prošlog ljeta bio tu blizu tebe, u Gorici, tik do granice na jednom malom ranču, i jahao konje, svaka druga rekreacija osim te za mene više ne postoji. Da samo mogu preko granice... Ja i supruga toliko željno čekamo cijepljenje pa da s djecom odemo tamo. Čudi me kako ti to ne koristiš, a tu ti je ispred nosa – ukorio me je prijatelj.
Bazen, restoran...
Onda, igrom slučaja, drugi dan razgovaram s prijateljem iz Šibenika. Želi kupiti automobil što ga na internetu reklamira jedan moj sugrađanin. Pita znam li nešto o tom automobilu. I u kratkoj ćakuli upitao me znam li radi li još konjički klub "Stina", tu u blizini granice...
– Prije dvije godine, jedne subote, tamo sam uživao... Djeca su bila posebno oduševljena. Preporučio mi ga je moj prijatelj iz Zadra, koji je također bio u Gorici.
I doista sam se zapitao zašto nisam posjetio to mjesto, udaljeno samo desetak minuta vožnje automobilom od Imotskog... Tim više što sam i od mojih susjeda mnogo puta čuo kako u zaseoku Pejići postoji konjički klub s nizom zanimljivih sadržaja kao stvorenih za svačiju dob – od 7 do 77 godina. A u tom klubu radi i nekolicina mladih Imoćana.
I konačno, prije dva dana odlučio sam otići... I nisam se prevario. Veza za posjet bila mi je moja Imoćanka Zorana Klapirić, koja već godinama radi kao trenerica jahanja i specijalistica za terapeutsko jahanje djece s posebnim potrebama.
Na ranču su nas dočekali Zorana i nekoliko simpatičnih mladih djevojaka. Velike poluotvorene štale s konjima u boksovima, uredne poput ljekarne, lijep ugostiteljski objekt, pa još jedna jednoetažna građevina u kojoj su zatvoreni bazen, ležaljke, kamin... U prostoru gdje se može popiti i kava na zidovima su deseci diploma i priznanja, a iznad velikog kamina također deseci pehara.
Poslušni su, vole djecu
A glavna osoba u konjičkom kluba "Stina" je simpatična Melani Pejić, koja, kao i njezina sestra Marija, ima sve moguće licencije za jahanje konja.
– Dobro nam došli u ovaj mali prirodni raj s plemenitim konjima – dočekala nas je Melani.
– S mojom sestrom Marijom, koja je još u Irskoj završila konjički menadžment, a u Beogradu stekla diplomu konjičkog jahanja, osnovala sam ovaj klub. Posjedujem i ja sve licencije za jahanje konja. Osnovani smo 2009. i imamo školu jahanja, šetnju s konjem za najmlađe, rekreativno jahanje, te terapeutsko jahanje za djecu s posebnim potrebama. I nikada ni ja ni sestra, pa ni moja obitelj, koja je stala iza nas dvije u svemu ovome, nismo mislili da će sve ovo toliko privući ljude. Danas, eto, imamo čitavu malu vojsku ljubitelja naših šesnaest konja. I to ne samo iz Hercegovine, nego i iz Imotskog, Omiša, Splita, pa iz konjičkoga grada Sinja, Šibenika, Dubrovnika... Terapeutsko jahanje za djecu s posebnim potrebama nismo uvrstili u komercijalnu ponudu, to radimo besplatno. Naše terapeutkinje Zorana Klapirić, Željka i Petra Vlašić taj posao rade izvrsno, s puno ljubavi. Osim toga, svi naši konji vrhunski su istrenirani i socijalizirani. Poslušni su, brzo se uklope s ljudima, posebno s djecom – rekla nam je Melani.
Ona i sestra joj Marija, pa i najmlađa desetogodišnja Matija, čine okosnicu KK "Stina". To je po rezultatima najbolji konjički klub u Bosni i Hercegovini. Melani i njezin konj Sabih bili su prvaci Balkana 2012. godine, sestra Marija je na konju Azaru 2011. osvojila treće mjesto na Balkanu, a konj je proglašen najboljim na natjecanju. Njih dvije su višestruke prvakinje Bosne i Hercegovine u preponskom jahanju.
Učitelji diljem Europe
Melani kao njihov najveći uspjeh ističe to što su odgojili cijeli tim odličnih učitelja jahanja koji danas rade diljem Europe.
– Mi živimo i odgajamo se u sredini u kojoj su konji uvijek služili za poljoprivredne radove, nošenje tereta... i sada smo mi iskočili s nečim novim. Moram priznati da smo se pribojavali kako će to sve ljudi primiti. I onda smo se oduševili. Danas nam dolaze djeca, bračni parovi, umirovljenici, kako iz Hercegovine tako i iz susjedne Dalmacije. Samo da vidite kako stariji ljudi s djecom, tinejdžerima jašu po ovoj predivnoj prirodi... Sada Boga molimo da više prestane ova pandemija i da nam dođu ti vaši prijatelji iz Splita, Šibenika, odasvud, premda moram priznati da nas korona nije zaustavila u poslu.
Komentari
0