Braća Sinković uvijek dolaze u paketu. U čamcu, na postolju, na primanjima, dočecima, u intervjuima. Braća Sinković ovo, braća Sinković ono. Njih dvojica su više braća Sinković nego Martin i Valent. Kad ste zadnji put vidjeli jednog, a da i drugi nije bio tu? Ne sjećam se, rekli bi neki. I onda pomislite kako njih dvojica imaju jedan život. 24/7.
E pa, ovo nije ta priča. Ovo je priča o Sinjkovićima. Martinu i njegovoj lijepoj i voljenoj Manueli. Martin Sinković sinjski je zet već 11 godina, otuda ova zgodna igra slova - Sinjkovići. Samo se nuđalo.
Našli smo se u Sinju. Popodnevni zvizdan, vrućina pasja, bliže 40 nego 30 stupnjeva. Na Pjaci tek poneki lokalac životari sakriven u ono malo hlada ispod tendi kafića, pojava poznatog sportaša i novinarske ekipe jedini im je znak živosti, spas za prikratiti vrijeme. Nešto se događa.
Zlatni Martin i njegova Manuela, naša domaća od Sinja, konačno su dočekali prve dane odmora nakon Igara u Parizu. A gdje će u vrijeme Velike Gospe, tada smo se bili našli, nego pod Kamičak, u "glavni grad Cetinske krajine".
"Jeste li došli sebi, barem malo?", pitam ih nakon što su odmah u startu inzistrirali da pređemo "na ti". Da ne bi čitatelji mislili da sam nekulturan, nepristojan, neprofesionalan, što god. Takvi su vam njih dvoje, jednostavni, neopterećeni, normalni.
- Polako dolazimo, ha, ha! Bilo je dinamično ljeto, ali, lijepo je to sve - smije se Martin i daje mi u ruku zlatnu medalju, da je pogledam. Bome, ima je, teška skoro k‘o bučica ženama za aerobik. Malo manje od pola kila.
Protokoli i razne obaveze nakon povratka iz Pariza obavljeni su. I odmah "bijeg u Sinj", baš na Veliku Gospu. Lijepi su to dani za biti u Sinju.
- Prelijepi dani. Koje inače nemamo. Sad smo napokon tu. U ovo vrijeme ja sam obično ovdje na pripremama, na Peruči, za Alku smo tu, ali pred Veliku Gospu odemo jer bude Svjetsko ili Europsko, a trener Bralić ne voli kad je prevelika gužva, radije pobjegne prije.
I to on koji je tu domaći, iz Dicma!? E, Nikola, Nikola...
- Okej, nije baš uvijek tako, bili smo par puta tu i u vrijeme Gospe.
Često si, kažeš, išao na Alku. Jesi li, gledajući sve to, poželio probati? Bi li mogao?
- Jahao sam ja konja već, ali da bi trčao Alku moraš biti rođen u Sinju, tako da ništa od toga, ha, ha. Alka je meni predivna, ta tradicija koja se poštuje, baš mi je prelijepo.
I, Martine, kako je u Sinju? Rekao si već da su te sjajno primili ovi domaći.
- Meni je ovdje je jako lijepo, u Sinju mi se sviđa od početka. Dolazim već 19 godina, od 2005. sam tu na pripremama. Zavolio sam ovaj grad, još i više otkako sam s Manuelom.
- Već smo 14 godina zajedno, 11 u braku - ubacila se Manuela.
Dok smo se ulicama Sinja penjali od Pika prema Pjaci nema tko se nije poželio javiti Martinu i Manueli, stisnuti im ruke, čestitati na zlatu iz Pariza. Baš vidiš, osjetiš, kako ih doživljavaju, vole.
- Imam osjećaj da se ova utrka popratila i doživjela puno više i jače nego sve one prije. Sve se posložilo, postali smo najuspješniji ljetni olimpijci, još uz onakvu utrku...
Sad ću ti ja reć‘ zašto je to tako. Zato šta se narodu - dosadili. Godinama ste pobjeđivali, i to uvjerljivo, nitko vam nije bio ni blizu. Ljudi su to počeli doživljavati kao nešto najnormalnije, tako očekivano. Sinkovići opet prvi, e i? Nije bilo zanimljivo.
Onda je krenulo malo nizbrdo, u biti uzvodno, teže, počela su se događati tamo neka četvrta mjesta, dovoljno da oni isti zaključe "gotovi su, ništa više od njih". Da je kraj. I onda se dogodio Pariz. Alkar Martin Sinković u sriiduuu!
- Ljudi nisu vjerovali da možemo pobijediti. Ne čudi me, normalno je da su tako mislili nakon dva četvrta i jednog drugog mjesta. Niti me je to smetalo, niti mi je davalo dodatni poticaj, uvijek sam okrenut svome cilju. Mi smo znali da možemo, bili smo uvjereni. Testovi koje smo odradili prošlu jesen i zimu pokazali su da smo u sličnom stanju kao pred Igre u Tokiju prije tri godine.
Neću te pitati "koje ti je zlato najdraže", nisam od takvih "3.c pitanja". Školskih. Ali, moram nešto na tom tragu. Ljudi su ovo vaše zlato doživjeli kao nešto posebno, onaj nestvarni finiš u kojem ste preveslali Britance koji su već od sredine utrke mogli početi pjevati "God Save the King". Ima li i za tebe ova utrka posebni značaj? Nije bila očekivana, a i bila je "za prsa", odnosno "za leđa". Jedino se u veslanju pobjeđuje - za leđa.
- U ovom trenutku bih rekao da ima. Ali, i ona iz Rija je bila posebna, naše prvo olimpijsko zlato. A i ono iz Tokija, promijenili smo disciplinu, napravili nešto što nikada prije nitko nije. Teško je uspoređivati.
Koliko puta si pogledao snimku utrke?
- Desetak puta već!
Samo!? To od jutros?
- Minimalno deset, ha, ha!
- Nekoliko puta smo pogledali i prijenos koji su radili Britanci, zbog njihovog komentatora - dobacuje Manuela kao da zna da je došao red i na nju da ispriča svoj dio priče o Sinjkovićima.
Manuela, i ti si bila u Parizu?
- Jesam, naravno.
I? Kako si doživjela sve ono?
- Šogorica i ja, od Valenta supruga, imale smo takva mjesta uz regatnu stazu da nismo dobro vidjele velike ekrane, a ni njih dvojicu dok ne dođu sasvim blizu, jer je staza duga dva kilometra. Pored nas su bili neki Britanci, gledali su utrku na dalekozor. "Koji su Hrvati", pitale smo ih, pošto ništa nismo vidjele. Oni kažu "peti su". Ajme, da peti, "daj pogledaj ponovno". Ništa nam nije bilo jasno. I onda je krenulo...
Kako se proslavilo?
Manuela: Tamo smo se malo podružili s našim Hrvatima, a ovdje na povratku smo imali dosta obaveza, dočeka, primanja, intervjua... Sve je lijepo na svoj način. U Sinju smo u krugu obitelji i prijatelja.
Martin: Sigurno ćemo još slaviti, ali nismo mi za velike fešte. Više volimo manja druženja, da je osobnije.
A sad pirujemo
Sada su ovo najljepši dani, nema treninga, samo opuštanje i ljudi koje ste zbog veslanja i drugih obaveza možda i zanemarili kroz godinu.
Martin: Sada se vraćamo doma u Samobor, pa ćemo u Dubrovnik na finale Divlje lige u vaterpolu. Imamo i jednu svadbu u Sinju početkom rujna, bit će nas svugdje pomalo.
Tko se ženi?
Manulea: Moj rođak, od tete sin.
Martin: Sad konačno možemo ostati do kada želimo, ha, ha! Uvijek su te svadbe kad je meni sezona najjača, samo pozdravimo svatove i odemo kući već do devet sati navečer. Taman kad dođe predjelo...
Manuela: Niti kod mlade i mladoženje ne možemo doći taj dan jer on ima dva treninga. Mi smo na svadbama od sedam sati do devet.
A treba se urediti kao da si tamo cijeli dan i cijelu noć. Takve stvari "običan" čovjek ne razumije, sva ta svakodnevna odricanja vrhunskih sportaša. Samo se rezultat gleda. Da ste u Parizu bili četvrti... koga briga čega ste se sve odricali i koliko trenirali.
- Na žalost, ljudi ne shvaćaju koliko je velika stvar uopće otići na Olimpijske igre, to treba izboriti. Ne može tamo svatko doći, ono, netko te prijavi i ti dođeš. Pa kad kažu "ajme, bio je zadnji"... odi ti i budi zadnji na Olimpijskima.
Novak Đoković je rekao da je vama dvojici osvojiti olimpijsko zlato "obična šetnja u parku".
- Naravno da nije tako, ha, ha, ali je bilo jako lijepo čuti da takav sportaš tako kaže za nas. Sreli smo ga, popričali, on je legenda svjetskog sporta, baš lijepo od njega.
Vas dvoje ste često razdvojeni zbog Martinovih obaveza, to je ono što vam sport uzima. Pada li vam teško ponekad, u najljepšim ste godinama života?
- Na svu sreću dobar dio godine sam doma, a na neka manja natjecanja Manuela može sa mnom. Najgore mi je od početka sedmog mjeseca do sredine devetog, tu me uopće nema kod kuće.
Manuela: Ljeti ga nema, tako je uvijek.
Sad uživate u malim svakodnevnim stvarima.
Martin: E, to! Baš to.
I? Kako ovi blagdanski dani u Sinju? Ne vjerujem, Martine, da si bio na onim vašim zdravim grickalicama...
- Ha, ha, u Sinju sve jedemo. Dobro se jede u Sinju. Super se jede u Sinju.
Dobro, Martine, shvatili smo.
- Mama i baka su oduševljene kad im Martin dođe, jer ima netko tko će sve pojesti.
- Ali, brate, ovdje se stvarno dobro jede. Pršut, sir, uštipci, mama i baka ti odlično kuhaju, super paze na mene.
Dobro, Martine, shvatili smo. Punica i baka su super.
- Šalu na stranu, njih dvije ga stvarno jako vole. Čak ne znam jesi li ikada uspio pojesti sve što ti one skuhaju? A nakuhaju puno, za svaki slučaj, strah ih je da ne ostaneš gladan.
Manuela, ti si baš iz Sinja? Prava Sinjanka?
- Baš! Tu sam rođena. Kanaet. Mama mi je podrijetlom iz Hrvaca, tata iz Potravlja.
A zato je onaj maloprije što vas je zaustavio i izgrlio na Pjaci govorio da si "mala Kanaetova". Koja se, malo tko zna, bavila zrakoplovnim jedriličarstvom ovdje u Sinju.
- Oduvijek su me fascinirali avioni, letenja. Mama kaže da kad sam bila dijete čim bih čula avion odmah bih istrčala vani. Imamo rođaka koji je pilot, na jednu Veliku Gospu srele smo ga u gradu i mama ga je zamolila da me odvede da to probam, jer da me "ne može više slušati". Tako je sve počelo.
Tu u Sinju?
- Aha, na Piketu. Htjela sam ići i na obuku za motorne zrakoplove, ali sam sa 16 godina smjela samo na jedriličarstvo. Poslije sam išla na faks, udala se... To je moja velika ljubav, uživam u tome i vratit ću se aktivno.
Kako ste se vas dvoje upoznali, kako je krenula vaša priča Sinjkovići?
- Martin je bio na pripremama 2009. godine, sestrična jednog bivšeg veslača je moja dobra prijateljica i ona me je zvala da pođem s njima na kavu. Meni se nije išlo jer je taj veslač, pošto je bio stariji od Martina i Valenta, rekao da će na kavu doći s klincima. A meni se baš nije išlo s djecom. Kad ono, nisu baš bili klinci, ha, ha. Tu smo se Martin i ja upoznali. Poslije smo se godinu dana čuli i dopisivali, sljedeće ljeto kad je došao sami smo otišli na kavu i tako je sve počelo...
Studirala si pravo u Splitu.
- Jesam, jedno vrijeme sam paralelno živjela na relaciji Sinj-Split-Zagreb. S vremenom sve više s Martinom u Zagrebu. Kada sam diplomirala ostala sam gore, sada sam Sinj-Zagreb, a Split preskačem.
U biti, Sinj-Samobor? Martin je pravi Zagrepčanin, a vi otišli u Samobor.
- Mama je podrijetlom iz Hercegovine, a tata je Zagorec. Prvo smo živjeli u Botincu, pa u Središću. Sad živimo u Samoboru, ali i dalje se osjećam Zagrepčaninom jer sam se tu rodio i odrastao.
Jedno vrijeme ste, logično, živjeli i na Jarunu.
- Iza toga smo preselili u Svetu Nedelju, u Strmec, i sada smo četiri godine u Samoboru.
Bome, svugdje vas.
"Daaa", smiju se, a Martin dobacuje:
- Ne mislimo se više seliti. Prelijepo nam je u Samoboru.
Otkud ta ideja? Tražili ste odmak od grada, mir, zelenilo, ptičice?
- Jedan Manuelin rođak, koji je živio u Strmcu, oženio je Samoborku, išli smo kod njih i svidjelo nam se. Mirnije je, van grada, kupili smo tamo stan. Svi su mi govorili "jesi ti lud, putovat ćeš svaki dan". Ali, mi smo tako odlučili, poslije tamo i kuću napravili.
Zagreb vam je dovoljno blizu, a dovoljno daleko.
- Meni gužva nije napeta, volim naš mir u Samoboru. A opet, Zagreb pruža toliko mogućnosti da je dobro biti blizu.
Sigurno je lijepo, puno zelenila, prirode...
- Imamo travnjak, a za nešto više od toga nemamo vremena. Čak i robotsku kosilicu imamo. Volim kositi, ali nas često nema doma zbog mojih treninga i putovanja.
Kosit ćeš kad dođeš u moje godine. Čekaj, ni kamin niste napravili!?
- Neee, bit će vremena.
Ajme, Martine, kakva je to kuća bez kamina!? Ali, možda je i bolje da ga nemaš, koliko si ono kilograma imao?
- 108 kila sa 16 godina.
Bome, nije se gladovalo.
- Jako volim jesti, ali sam se doveo u red. A tu je i naša priča sa zdravim grickalicama. One su jako dobra alernativa nezdravim navikama...
... pekare i fast fooda.
- Točno. Proizvodi su od zobi, s kvalitenim sastojcima i jako malim udjelom prirodnog šećera. Zob je jako dobra, ima puno vlakana pa probava bolje radi, brojne su prednosti, teško je sve istaknuti u jednoj rečenici.
Odakle vam ideja da se upustite u proizvodnju zdrave hrane? Okej, vrhunski si sportaš, jasno mi je, nisi u pauzama između treninga ili dviju utrka htio jesti nešto nezdravo.
- Definitvno da izbjegnemo fast food. A i uvijek nam je san bio da Manuela i ja radimo nešto zajedno, nešto naše. Sad smo više od godinu dana na tržištu, teško je biti novi, ali se nadamo da ćemo opstati.
Ti si najbolja reklama svojih proizvoda. Ako ih ti kao vrhunski sportaš jedeš svaki dan, ako te zdrave grickalice i kaše daju snagu olimpijskom pobjedniku onda ti proizvodi nikako ne mogu biti fejk. Znači da su nešto jako dobro. I zdravo.
- Istina, iako nije lako ljude navući na zdravu hranu.
Brate, bolje bi prošao da si otvorio koji fast food. Kad zamirišu topli, piletina, mmmm...
- To onda ne bi bio on. Ono što on jest - kaže Manuela, a Martin dodaje:
- Ne bih mogao prodavati nešto iza čega ja ne mogu stati. A iza fast fooda ne mogu stati i reći "ljudi, jedite ovo". No, nekad mi stvarno dođe žao kad vidim red u pekari, a ja svoje proizvode tek pokušavam prodati. Pozivam ljude da ih probaju, oni koji već jesu kažu da su im bolji od onoga što su očekivali.
Čija je receptura, tko prozivodi grickalice i kaše?
Martin: Jedna tvornica u Češkoj to radi za nas, bilo bi nam preskupo da sami radimo pogon za proizvodnju, ne možemo si to priuštiti. Neke recepture su naše, a neke njihove.
Koliko je proizvoda u vašem asortimanu?
- Osam. Tri zobene kaše, i to od proklijale zobi koja ima još više zdravih sastojaka, bez glutena kao i naše slane grickalice. Plus tri okusa slatkih keksa i dva okusa slanih krekera. Kupiti se mogu u nekoliko trgovačkih lanaca poput Konzuma, Studenca i Interspara, na kioscima Tiska i u nekoliko manjih dućana. Naravno, imamo i svoj web shop. Širimo se, pokušavamo...
I Manuela radi u vašoj obiteljskoj tvrtki.
- Prije sam radila u javnoj nabavi, pa sam dala otkaz i prešla raditi za nas. Premali smo da nekoga zaposlimo, a da se Martin time više bavi u olimpijskoj sezoni nemoguće je bilo očekivati. Borimo se, ali bit će to dobro.
Rano je pitati, ali evo, imate li još planova nakon završetka Martinove sportske karijere?
- Valent i ja definitivno planiramo Olimpijske igre u Los Angelesu za četiri godine. Ovo sa zdravom hranom smo krenuli na vrijeme, nadamo se da ćemo se time baviti. Ako ne uspijemo, promijenit ćemo planove.
- Na svu sreću, kao što smo svi vidjeli, Martin ne odustaje do zadnjeg metra - poručila je Manuela, a ja sam u šali dodao:
Do zadnje grickalice!
Tu je našem dvosatnom razgovoru došao kraj, pustio sam Sinjkoviće da još malo uživaju u svom sinjskom odmoru. Zaslužili su.
Komentari
0