Nives Dupor, splitska fotografkinja, svoju je priču ispisala kroz objektiv kamere, ali i kroz najteže životne kušnje. Njezina prva samostalna izložba "Bezvremenska heroina" nije samo umjetnički projekt – to je odraz vlastitih borbi, padova i uzdizanja. Priča o hrabrosti, gubitku, majčinskoj snazi i neumornoj ženskoj izdržljivosti.
Što vas je nadahnulo da se posvetite upravo ovoj temi?
- Moja prva samostalna izložba svojevrsna je autobiografija. Htjela sam kroz fotografije prikazati što jedna žena u svom životu može doživjeti, kakve emocije je tjeraju da nastave dalje sa životom.
Snimanje i lokacije – gdje su sve emocije uhvaćene?
- Svaka fotografija nosi priču, a one iz ove serije snimljene su na lokacijama koje same po sebi odišu atmosferom vremena, gubitka i nade. Veći dio izložbe nastao je na starom groblju u Stobreču i uz rijeku Jadro - govori Nives.
Jedna od njih prikazuje ženu usred mora kako povlači lance – simbol borbe i tereta.
- Za mene je to posebna fotografija - moja heroina usred mora povlači lance života, čekajući i neveru i buru i bonacu koje stižu s nepredvidljive pučine. Morali smo – pronaći lance, zavezati ih za kamenje u moru i uhvatiti pravi trenutak. Cijeli moj život je zapravo personifikacija te fotografije, dočekale su me brojne nevere - priznaje nam.
Udarac za udarcem
Nažalost, te oluje nisu bile samo metafora. Prije nekoliko godina njezin sin, tada student prve godine fakulteta i uspješni vaterpolist, obolio je od raka limfnih čvorova, bolest je stigla u posljednju fazu. Ali uspio je – ušao je u remisiju. No, život joj nije dopustio predah. Samo godinu i pol dana kasnije, suprug je preminuo od raka pluća. A onda, kada se čovjek pomisli da ne može više podnijeti, stigao je još jedan udarac – morala je uspavati voljenog psa.
- Ne znam. Valjda imam neku tvorničku grešku - smije se kroz suze, ali odmah dodaje: Nisam bila dobro, osjećala sam se kao da gubim tlo pod nogama. Ali znala sam da to nije opcija. Nisam mogla samo sjediti.
Spas je pronašla u fotografiji.
- Oduvijek sam voljela fotografiju, još kao dijete na putu do škole redovito bih svraćala u fotoklub. Nakon svih zbivanja vidjela sam da moj nekadašnji profesor Pero Dragičević organizira tečaj umjetničke fotografije i odlučila sam da je vrijeme da se vratim onome što volim. Znala sam da je to moj svijet.
Danas njezin rad nije samo dokumentiranje trenutaka, već slavljenje žene, njezine snage i dostojanstva.
- Ne volim automatiku. Sve radim ručno, sama kreiram kadar. Fotografija mi je dala moć da zamrznem emociju, da zabilježim ono što riječi ne mogu opisati.
Baka Luce kao inspiracija
- Vratila bih se u vrijeme analogne fotografije. Danas još uvijek gledam crno-bijele filmove, mislim da je tada fotografija imala dušu, bila je zahtjevnija, preciznija. Tada se moralo razmišljati o svakom kadru, jer film je bio ograničen – samo 32 snimke. Danas svi rade stotine slika bez razmišljanja. Primjerice, ja ne koristim automatske postavke, sve radim ručno - objašnjava Nives, za koju su žene uvijek bile junakinje, bez obzira na razdoblje u kojem su živjele.
- Nekada su od žene očekivali da bude majka, supruga, domaćica. Danas mora biti i poslovna žena, i prijateljica, i majka. Ali snaga ostaje ista. Bezvremenska.
Njezina najveća inspiracija bila je baka Luca, splitska težakinja koja je godinama prodavala verduru na pazaru.
- Izgubila je dijete, rano ostala bez muža, ali nikada nije pokleknula. Odrasli smo uz njezinu strogu, ali pravednu ruku, uz njezin primjer kako se ide kroz život - pripovijeda nam.
Osim fotografije, Nives nalazi snagu u tijelu i pokretu.
- Već devet godina bavim se funkcionalnim fitnessom, volim planinariti, ali ono što me najviše privlači su ljudi i njihove priče. Zato volim raditi portretne fotografije. Tu se vidi duša - govori nam.
Kroz objektiv, Nives vidi ljepotu u onome što današnje društvo ponekad ne primjećuje – u osobnosti.
- Danas neke žene postaju kopije, tragajući za nepostojećim idealima. A istinska ljepota je u jedinstvenosti.
Slike s dušom
Njezin rad vodi je kroz različite krajeve, ljude i priče, ali uvijek se vraća istome – portretnoj fotografiji.
- Najviše volim ljude. Njihove priče, emocije. To je ono što me ispunjava - poručuje.
Ne želi i odbija život gledati kroz prizmu patnje.
- Ne trebaš biti napaćen, neuredan, potišten da bi imao priču. Često slušam prijateljice kako se žale na djecu – neuredna su, ne uče, ne idu na fakultet. Pitam se razmišljaju li te majke da bi njihova djeca mogla biti bolesna? Razmišljaju li da sutra sve može nestati? Svaka priča je poučna, ali samo ako je znamo gledati pravim očima. Zato uvijek razmišljam – što dalje? Jer ne smijemo stati, ni kad nam se čini da smo došli do kraja. Prošla sam pakao, ali znam da život uvijek vrijedi slaviti - snažna je poruka ove Splićanke.
Danas, Nives Dupor ne snima samo slike – ona hvata dušu. Kroz svoj objektiv bilježi priče koje govore više od riječi. Priče o hrabrosti, gubitku, ljubavi i snazi. Jer život, u svim svojim nijansama, uvijek zaslužuje biti zabilježen.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....