Bit će to meč stoljeća.
Andrej Plenković i Zoran Milanović, dva najjača hrvatska političara današnjice, sučelit će se u izbornom ringu 17. travnja. Bez obzira na to kako u konačnici završila peripetija s kršenjem Ustava – hoće li predsjednik Republike u posljednji trenutak ipak dati ostavku ili će figurirati kao neslužbeni kandidat ljevice – Milanovića na izborima neće biti moguće zaobići.
To je ujedno i najveći izazov s kojim se Plenković susreo u svojoj dosadašnjoj karijeri. I, da stvar za aktualnog premijera bude gora, taj izazov dolazi u trenutku nimalo povoljnom po njega. U trenutku kada se on osobno nalazi na najnižoj točki svoje popularnosti. I kada se građanska Hrvatska – ona koja ga je zapravo osam godina, što svojim činjenjem, a što nečinjenjem držala na vlasti – zbog skandaloznog izbora Ivana Turudića za glavnog državnog odvjetnika sprema okrenuti mu leđa.
U prethodna dva izborna ciklusa Plenković je bio taj koji je spašavao HDZ. Na ovim će izborima HDZ trebati spašavati Plenkovića.
Omladinci i ‘Rijeke pravde’
Recept za pobjedu vladajuća stranka ima. Red svjetonazorskih tema, red plašenja desnice komunizmom. I red materijalnih injekcija za najšire mase. Plus maksimalna mobilizacija HDZ-ove stranačke mašinerije, uvjerljivo najjače u zemlji. Ona je do sada u svim ključnim trenucima donosila prevagu HDZ-u.
Prve poruke već su poslane. Tomislav Karamarko ukazao se na saboru HDZ-a, glas za Domovinski pokret proglašen je glasom za SDP, a u optjecaj je puštena i snimka s beogradskog sleta iz 1986. na kojem omladinci pod slikom Josipa Broza tancaju na taktove Stublićevih “Rijeka pravde”.
Za HDZ ovo su izbori biti ili ne biti.
Nitko u vladajućoj stranci ne želi tako olako vlast prepustiti ljevici. Čak su i oni koji s rezervom gledaju na svojeg stranačkog šefa svjesni da je imati Banske dvore jedna priča, a biti u oporbi sasvim druga priča. I spremni su učiniti sve da ne dopuste pobjedu SDP-a.
Oživljeni SDP
Ta HDZ-ova vojska na terenu ujedno je i najveća Plenkovićeva prednost pred Milanovićem.
Premijerov zadatak će pak biti da osigura da, ako je to ikako moguće, zadrže birače na centru. I da glavni narativ kampanje s Turudića pokuša prebaciti na rezultate svoje Vlade. Koji, realno gledano, uopće nisu bili loši, od rasta standarda i izgradnje Pelješkog mosta do ulaska u Schengen i eurozonu. Niz korupcijskih afera – i, dakako, Turudić – te su rezultate zasjenili i otvorili pukotinu kroz koju se provukao Milanovićev bager i do temelja uzdrmao političku scenu uoči izbora.
Do njegova dolaska ljevica je bila na aparatima. S pozicije predsjednika on je i prije sočno kritizirao Vladu, s posebnom fiksacijom na HDZ-ova premijera. Zbog toga mu je lijeva publika često i opraštala nerazumne komentare o Putinu, i političarima i intelektualcima s ljevice koji su se drznuli kritizirali ga. Smetao mu je čak i Gong. No, unatoč tome što je Milanović po Plenkoviću lupao kao Makso po diviziji, oporbi nisu cvjetale ruže. Tavorila je na dnu, bez lidera koji bi se mogao nositi s Plenkovićem.
Objavom svoje kandidature Milanović je ljevici dao injekciju adrenalina i praktički je vratio u život. Uz to, dao joj je političara koji je može voditi i ravnopravno parirati Plenkoviću. Sebe.
Od ostalih važnih prednosti, Milanović na svojoj strani još uvijek ima i faktor iznenađenja. Predsjednik Republike u trenutku kad se kandidirao preuzeo je inicijativu i ovih je dana ne ispušta. Na svaki HDZ-ov potez on ima dva svoja. Kada Dragan Čović objavi da će u srijedu na izborni dan i u BiH biti proglašen neradni dan, Ljubo Ćesić Rojs najavi da će se kao nestranački kandidat uključiti na izbore u Hercegovini. Kada HDZ jasno zakorači udesno, Milanović počne lupati po migrantima najgorom desničarskom retorikom.
Ni tjedan dana nakon tektonskog potresa koji je uzdrmao političku scenu Hrvatske Milanović vješto dribla, a HDZ mu još uvijek ne uspijeva uzeti loptu iz nogu.
Milanović ima dva velika problema. Jedan je što ni SDP ni ijedna druga stranka lijeve koalicije na terenu nema ni približno snažnu organizaciju kao što je ima HDZ. SDP-ova infrastruktura poharana je beskrajnim unutarstranačkim svađama i raskolima. Centar de facto postoji samo u Splitu. U HSS-u se dijele kao amebe. Glas Anke Mrak Taritaš i Stranka ljudi s imenom i prezimenom Dalije Orešković minorne su da bi na izbore utjecale više od samih imena svojih predsjednica.
Stvaranje vala
Zato je Milanovićeva najveća šansa da se stvori val. Onakav kakav je bio 2000. Ili 2011. godine. Val u kojemu snage organizacija na terenu ne znače ništa, jer izbore odlučuje tiha većina koja je odlučila dokinuti nečiju vlast.
Tu dolazimo do drugog Milanovićeva problema.
Njegova drčnog, impulzivnog i beskompromisnog karaktera koji može biti blagoslov, ali i prokletstvo.
Pitanje je, recimo, hoće li predsjednik Republike svojim brutalnim obračunom s ustavnim pravilima – i retorikom koja više pripada šarlatanima poput Ivana Pervana nego ozbiljnim intelektualcima – birače više na svoju stranu privući. Ili će ih otjerati.
To će se pitanje lomiti u idućim danima. Tada će se vidjeti je li SDP na krilima koja im je posudio Milanović već narastao koliko je mogao, ili slijedi novi skok koji će u konačnici otjerati HDZ s vlasti.
Na ovim izborima Milanović je zapravo sam sebi najveći neprijatelj.
A pored takvog neprijatelja, drugi ti i nisu potrebni.
Komentari
0