Stariji ljubitelji nogometa znat će dobro tko je Asim Kulenović, sudac iz Bosanske Dubice. Uvijek je gravitirao Zagrebu (šta je to, stotinjak kilometara, kaže), a u hrvatsku metropolu iz Posavine doselio je u ratnom vihoru devedesetih. U Zagrebu i danas živi, čvrsto i čilo sa svojih osam desetljeća na leđima. Rođen 2. rujna 1944. u Mrkonjić Gradu, uskoro će točno 80. rođendan proslaviti.
Razveselio se ideji da ga kao davnog poznanika i sportskog prijatelja prezentiramo u vrijeme sadašnje. Da preletimo dogodovštine, serviramo mlađima istinski ‘amarcord‘. Približimo im i nogomet i odnose kroz anegdote ‘onog‘ vremena.
Prati Asim sve i danas, pa i to kako smo nedavno biranim riječima ispratili godišnjicu smrti Petra Jozelića, Hajdukova ambasadora u gradu pod Sljemenom. I njegova velikog prijatelja, hajdukovca u Zagrebu. Kad smo Kulenovića pozvali na čašicu razgovora, spremno je ponio novinske isječke i stare drage fotografije.
Uz opaske i komentare u SN reviji pokojnog novinara Darka Tironija (Darko dinamovac, a on hajdukovac, lijepo su se uvijek družili) tu su i slike s utakmica, ali i druženja sa splitskim kolegama: Stipe Glavina, Ivan Rađa, Davor Zekan, Branko Jović.
- Glavina mi je bio mentor i uzor. I nadasve prijatelj. Nenadmašna legenda – nema za Asima dvojbe tko je bio sudački broj jedan.
Halo Klis
Nazvali smo prigodno i Stipinu udovicu Radojku na Klis, da je pozdravimo s našeg razgovora iz Zagreba. Pogodi tko te zove... Malo je reć da joj je bilo drago, raznježila se. Asime moj, razlile se učas uspomene niz obraze... A Stipe, ka‘ da mi je stalno ovde u kući...
Na stolu su raširene i slike s derbija Dinamo – Hajduk (2:2) iz prosinca 1984. godine. Ostalo je 2:2, na dva gola Sliškovića, s dva gola uzvratio je Mlinarić i anulirao vodstvo ‘bijelih‘, bilo je 50, a možda i 60 tisuća ljudi na prepunom Maksimiru. Hajduka je vodio Stanko Poklepović, a Dinama – Tomislav Ivić. Čovjek u crnom bio je Asim Kulenović. Crna je bila boja odore nogometnih sudaca. Otmjena. Dostojanstvena. A ne ka‘ danas da su šareni poput papagaja.
No, polako, ne možemo s Asimom ispričati sve u prvih nekoliko rečenica, ima tu štiva.
Tko ga pamti neka sjećanja osvježi, a tko ga ne zna bit će mu, vjerojatno, zanimljiva priča. Pa i to da je bio poznat i po tome što je sve vrijeme sudačke karijere nosio Hajdukov prsten-pečatnjak. Ponosno i ne skrivajući ga... Evo mu ga i danas na ruci. Prsten poseban i po svojoj priči.
Da voli Hajduk, on, zubni tehničar iz Bosanske Dubice, ili kako se pisalo Dubičanin, nije bila tajna, brzo je provaljeno. Jednom, kad ga je izvuklo iz ‘šešira‘ da sudi Hajduku, uredništvu Jugoslovenskog sportskog lista Sport (beogradski pandan zagrebačkim Sportskim novostima) prekipjelo je:
- Pazite naslova. Stavili su izvještaj sa ždrijeba sudaca na vrh stranice i naslov ‘Kulenović ponovo uz bile‘! I ono ‘bile‘ u navodnicima, na ikavici, da se zna na što misle, da nema dileme, ha, ha, ha. Znakovito i zajedljivo – sjeća se Asim.
Bio je ždrijeb sudaca, tzv. ‘šešir‘?
- Dvije ili tri godine osamdesetih tako su se određivali suci u atmosferi općeg nepovjerenja. Izvlačili bi trojke, mogao si bit glavni ili pomoćni, kako te dopadne, svi smo bili u bubnju s jednakim ovlaštenjima.
Vratit ćemo se na Hajduk, naravno, ali ajmo priču pričat iz početka. Mrkonjić Grad, četrdeset i četvrta?
- Tu sam se rodio i živio do četvrte godine, kad se moja obitelj doselila u Sarajevo. Živjeli smo u naselju Hrasno, što je dio Grbavice... Stanovao sam u zgradi gdje su odrasli sa mnom Džemal Šerbo i Nusret Kadrić, legende Željezničara.
Zarazio se čokoladom
Pamtimo da je Šerbo debitirao za Želju protiv Hajduka u pobjedi 4:1 u proljeće 1973. na Koševu i po snijegu zabio hat-trick Hajduku. Nije ni prvi ni zadnji koji se protiv Hajduka promovirao a da prije toga nije bio poznat. I stanovali ste u istoj zgradi?! A otkud vi da baš za Hajduk navijate?
- Slučajno, ali snažno da traje zauvijek. Skupljao sam kao dječačić slikice iz čokoladica i dopali su me Vukas i Beara. Strašno su mi se svidjeli. Kad sam saznao da su hajdukovci, otad navijam za Hajduk. I za sve iz Splita. Bila to Palaversa, pa da navijam za rukometašice Nade, bili košarkaši Jugoplastike. Što je god došlo iz Splita, ja sam za njih navijao. Nije me interesirao ni Željo, ni Sarajevo, ni Crvena Zvezda, Partizan, Dinamo, niti bilo tko. Samo Hajduk.
Imali ste i transparent?
- U srednjoj školi smo ga napravili. Bio je tu i izvjesni Lendić, povjerenik Hajduka u Sarajevu, družili smo se, sjećam se Bile noći Hajduka u hotelu Evropa, bio sam još mali... Transparent ‘Naprid bili, mi smo s vama‘ bio je naš zaštiti znak. Nosao sam ga po utakmicama i petokraka Hajdukova je bila na njemu. Šta ćeš, takva su bila vremena. I nitko nije opsovao i rekao skini ga, nego ako je malo nekome smetao, rekao bi spusti ga malo niže, ne vidim utakmicu. Hajduk bi odsjeo u hotelu Evropa i uvijek smo se muvali oko njih. Nosili smo transparent na Grbavici i na Koševu, a i na gostovanjima, išli smo u Beograd, Novi Sad, Zagreb, Mostar – naviru sjećanja.
I samo Hajduk, pitamo Kulenovića? A za Želju vam je igrao veliki Ivica Osim, a za Sarajevo malo prije njega nenadmašni imenjak vam Asim Ferhatović zvani Hase i vi kao dječak iz Hrasna ‘zainatili se‘, baš za Hajduk?
- Samo za ‘bile‘. A bile su to strašne ekipe, Željina navala Duspara, Osim, Gašić, Smajlović i Azabagić, ili za Sarajevo Prodanović, Šiljkut, Musemić, Blažević, Antić. Govorilo se za Sarajevo ‘a dva Boška, sa dva ćoška‘, to kao krila Prodanović i Antić, desno i lijevo, obojici je Boško bilo ime. S Vahidinom Musemićem i Stjepanom Blaževićem išao sam u osnovnu školu.
Eno je nedavno Vahidin preminuo.
- A znam, što ćeš, godine. Sve nas to čeka.
Srednja škola?
- Zubotehnička, izučio sam za zubnog tehničara.
Vlakom u goste
Kad ste prvi put išli u Split?
- Šezdesetih, išlo bi se vlakom na gostovanja, pa kad dođeš... Bio sam na jednom tako na utakmici nekoj kad mi je trener Hajduka Ozren Cina Nedoklan u hotelu rekao ajde mali, umoran si, malo odspavaj u moju sobu... Pamtim da sam došao jednom u Split i nisam imao kartu, sve rasprodano. Ja pred Domom tužan i nesretan i plačem k‘o ljuta godina i vidio me tada sekretar kluba Marko Vušković, da, pradjed ove danas braće Marija i Luke i pita odakle sam, a ja reko‘ iz Sarajeva i da mi ulaznicu. Jednom sam ušao u autobus s momčadi, pustili me i ja sam od Obradova uzeo dres iz torbe i odšio grb, imam taj grb još kod kuće... Vidio me Obradov, ali me pustio. Uspomena koliko hoćeš. Život mi je bio Hajduk. A s Tottenhamom 1967. je zanimljivo posebno.
Da čujemo.
- Tada sam kupio ovaj prsten u Splitu što ga i danas nosim. Pazite, ‘67. je i imam 23 godine... I šetam ja Splitom prije utakmice, prema Pjaci pa ona jedna ulica sa strane... I u izlogu zlatarije uočim Hajdukov prsten. Ušao sam i kupio sam ga, vlasnik radnje zlatar Gjon Gjoni, odnosno Džon Džoni... E, otac od Vilsona, ali pazite, to je 1967. i niti se znalo tko je Džoni i da će mu sin Vilson biti veliki igrač.
Kad pročita Vili bit će mu drago, slikali smo prsten iz radnje njegova oca. A kako ste u Bosansku Dubicu dospjeli?
- Išao sam u Banja Luku tražit posao kao zubarski tehničar, a rekoše mi ima i u Prijedoru posla. Ostao ja u Prijedoru. Tamo upoznao suprugu Bedriju, Bedru iz Bosanske Dubice i odselio k njoj.
Rat je bio težak?
- A bolje ne pitajte. Kad je ruknula prva granata pokupili smo nešto sitnica što smo mogli stavit u vrećice i spašavaj živu glavu. Ostavili kuću, sve. Supruga Bedra i dvije kćeri, Vildana i Azra.
Sa suprugom ste u Zagrebu, a gdje su kćeri danas?
- Vildana je ekonomist u Muenchenu i nije je briga za nogomet, a Azra je stomatolog u Sarajevu, na oca se dala u zubare. I voli Hajduk da znate. Sve je od mene pokupila. Nego, kutijicu, sef sa zlatninom dao sam dobrom prijatelju, Srbinu, da je nosi u Beograd, tamo mi sestra Azra živi, udala se davno. Imao je slobodan put i sve je pošteno odradio. Mi prema Zagrebu, a nisi znao što te putem čeka kroz razne kontrole i patrole, kako ćeš proći kroz okruženje. Zato sam sef poslao sestri. I srećom, poslije rata sve je bilo netaknuto kod nje, pa sam i prsten sretno vratio na ruku, evo ga dan-danas.
Raspričali smo se, a da sudačku karijeru još nismo dotakli?
- Počeo sam relativno kasno, sa 26... Na nagovor prijatelja, igrao sam nogomet u Prijedoru i nogu sam ozlijedio... Trenirao bih sa strane, često i sa sucima i oni kažu ajde s nama, probaj. Prihvatio sam se zviždaljke. Ja kasnije iz Dubice, iz malog mjesta od 30.000 stanovnika bez ikakvog zaleđa došao sam do saveznog suca... U to doba iz Sarajeva su bili poznati Fahrudin Fazlagić, Miodrag Čolić, Salem Prolić, pa Jozo Mandić iz Zenice, Enver Šarić iz Trebinja. Ja iz Dubice, bez zaleđa, bez kluba iza sebe, Sarajeva, Želje, Čelika, bez igdje ikoga. Ali, dobro sam kotirao. Bio sam talentiran. I napredovao sam brzo.
Kakav ste bili sudac?
- Bio sam opasan! Zajeban sudac, da prostite. Spreman i na komunikaciju.
Kako to?
- Pa sudio sam bez pardona. I razmijenio bih par oštrih riječi s igračima na terenu bez problema. Oni meni, ja njima. Da se bolje razumijemo, ha, ha, ha...
A znalo se da ste hajdukovac?
- Pročulo se, ali nisam imao problema. Eto i taj derbi čuveni u prosincu 1984. Dinamo – Hajduk 2:2 sam sudio da su svi bili zadovoljni, nitko nije imao primjedbi. Sudio sam pošteno, napravio sam dobru karijeru.
Potegao ‘od srca‘
Ipak, bilo je prigoda kad ste malo pomogli ‘bijelima‘, potegli za njih onako, od srca?
- Reći ću vam iskreno par detalja, najprije u Poljudu ujesen 1983. igraju Hajduk – Vardar i Hajduk vodi 2:0, golove su dali Vulić iz penala i Šalov. I pred kraj, 82. minuta čini mi se Cukrov ruši Pančeva. Penal. Ali ja ga ne sviram. Proleti mi kroz glavu pa što bi Cukrovu da ga ruši, nije bila šansa i gdje ću sad sudit penal i da Simoviću srušim minute što ih zbraja do rekorda, puno utakmica nije primio gol. Zamislim se trenutak, dva, oklijevam i ne sviram ga, nije srce dalo. Ode igra dalje... Ostade 2:0 za Hajduk i u Vardaru poludjeli, htjeli Makedonci da me obore, njihov jak funkcioner Ančevski htio da dobijem jedinicu, na hlađenje, ali je Hajduk bio strašno jak u forumima i spasio me...
A derbi Dinamo – Hajduk...
- E, to je bila priča, mene izvuklo iz šešira, a Berisha Shinasi pomoćni... Digla se buka kao ja mlad već išao na Hajdukove Bile noći u Sarajevu, a u Zagrebu sam imao prijatelje i dolazio u šoping, Za koga sam, pitali su se mediji. Nisu onda svi znali za prsten. Međutim, ovo vam je nevjerojatno.
Što?
- Dva, tri dana prije te utakmice, navečer u Bosanskoj Dubici došli su kod mene kući Jere Burazin i Marin Kovačić iz Hajduka. Što je sad, pitam se ja, Jere je bio oficir za vezu, kako smo ga zvali, drugi čovjek uz Tita Krigina, što hoće, hej, u kuću mi dolazi, noću...
Inkognito, da ih nitko ne vidi, a nema interneta...
- Čuj, u mene kući dođoše. Jere i s njim Marin, Kovačić je bio valjda pomoćni trener Poklepoviću. Kad imam što i čuti. Jere mi reče, znaš, Asime, svi znaju da si hajdukovac, molim te sudi normalno, nemoj nam pomagat, nemoj da brukaš ni sebe, ni nas. Čuvajmo jedni druge. Sudi pošteno, pa kako bude. To je tražio Jere Burazin od mene, ha, ha, ha...
A kamo li Luciano Moggi u Italiji što je nastradao za par telefonskih poziva. Došao vam je potpredsjednik Hajduka po noći u kuću dva dana prije derbija. Sjajno. Ima li toga još?
- Ima. Čuveni revanš polufinala kupa Crvena zvezda – Hajduk 1. travnja 1987. na ‘marakani‘, lije kiša kao iz kabla. Hajduka u Poljudu upropasti kolega Goce Popev iz Skoplja, Hajduk izgubi 1:2 i sad je Hajduk tražio nekako revanš... Sudio je Bekir Kravić iz Tuzle, a ja i Husref Muharemagić iz Tuzle...
Onaj što je sudio u Poljudu kad je Tito umro i inače je bio novinar, dopisnik Slobodne Dalmacije iz Tuzle, slao nam izvještaje s utakmica Slobode na Tušnju?
- E taj. Nas dvojica pomoćnici, sudi Kravić, isključio Skoblara s klupe, ali pomaže Hajduku, ruku na srce. Prodre onaj mali Frane Bućan, doda Asanoviću Hajduk dobije 1:0. Ja sam dao sa svoje strane što sam mogao, prodre Boro Cvetković u napad, a moja zastavica je bila stalno u zraku, ofsajd nego šta, ha, ha, ha, ha.... A što misliš, u Splitu je Hajduka masakrirao Popev, a da mi sad malo ne vratimo?! Tako je došlo do penala.
Dobio je Hajduk, ušao finale.
- Nego šta. Izvode se penali, brani Varvodić i zadnjeg, odlučujućeg izvodi Bračun za Zvezdu. I ja kažem, šapćem, ali da me čuje, kao pomoćni sudac sam uz liniju gola i kažem ja Varvodiću u pola glasa Bračun ti puca u ovaj ugao... Nikad ne znam je li me Varvodić čuo, ali se bacio gdje sam rekao i pokupio loptu... Poslije u svlačionici, iz Hajdukove se ori pjesma ‘večeras je naša fešta, večeras se vino pije...‘, a mene u sudačkoj kabini ponijelo, počeo i ja pjevat, a Muharemagić mi kaže, budalo jedna, čut će te, nećemo živi izać s „marakane”, a, ha, hah...
Priča o VAR-u
Mogli bismo vas do sutra slušat, ima li još?
- Kad je igrao Baždarević, dribla Meša i dribla i tuče ga pomalo čuvar po kopačkama i Meša viče meni sudija, bolan, što ti je, ubiše me, sviraj faul... A ja njemu tko te šiša, što driblaš toliko, udavi brate loptu, dodaj... Bilo je veselo i s Kasalom, on je bio britak u Dinamu, sjekao sve odreda i ja ti njemu prije utakmice kažem, Vlado, ja znam kako brišeš protivnike k‘o kosilica, pustit ću te 15 minuta da radiš što hoćeš, ali poslije toga nema žutog, nego odma‘ crveni karton. I Kasalo bude najkorektniji igrač na utakmici. I dan-danas kad me vidi po Zagrebu viče mi ‘Asim Kulenović, Bosanska Dubica, najveća legenda‘!
Kako danas gledate na nogomet, na suđenje?
- Drugačije je, VAR je dosta donio, ali je dosta toga i ubio, emociju, romantiku... Kao svaki stroj. Sad ti je pola ruke u ofsajdu, VAR pregleda i poništi gol za par centimetara, a ti ga već proslavio. Nije to duh nogometa. U redu, prije je pomoćni sudac mogao što je htio. I to je istina.
Znam to, Joža Strmečki, sudac iz Zagreba je govorio dečki, glavni sudac sudi, ali međašnji zabija golove!
- A znate kako se jedan Srbin pravdao da je dopustio gol iz ofsajda? Kaže, ode dete i ko da ga zaustavi, ha, ha, ha... Prije si imao jednu loptu i tri kamere i gotovo. A pregled utakmice tek sutradan. I sudački ždrijeb nas mu je mučio, jednu si glavni, drugu pomoćni, a onda te nema sedam nedjelja. Nije to ništa za usporedbu s ovim danas.
A Hajduk danas, čeka se titula?
- Samo ću vam ovo reći: utakmica jedna dođe i prođe, malo se uzbudiš, pa se ohladiš. A Hajduk se voli. Kad se probudiš i kad ideš spavat voli se. Stalno. I zauvijek. Titula više-manje. Bitna je ljubav - uživali smo u „amarcordu” s Asimom Kulenovićem, prvoligaškim nogometnim sucem iz Bosanske Dubice.
Komentari
0