Kruna kralja Zvonimira, poznatog hrvatskog narodnog vladara, koja se traži već tisuću godina, konačno je pronađena. Nalazi se u parlamentu glavnog grada Mađarske, Budimpešti, a široj je javnosti poznata kao kruna Svetog Stjepana kojom su sve od 13. stoljeća krunili ugarsko-hrvatski kraljevi.
Ovu senzacionalnu interpretaciju ključnih godina hrvatske prošlosti, kada krunu hrvatskog kraljevstva nakon narodnih vladara preuzimaju ugarski kraljevi iz roda Arpadovića, donose Mato Ilkić, izvanredni profesor arheologije na Sveučilištu u Zadru, i Dejan Filipčić, povjesničar i numizmatičar iz Karlovca.
U izvornom znanstvenom radu pod nazivom “Kolomanova ostavština u Sjevernoj Dalmaciji” objavljenom u novom broju časopisa Starohrvatska prosvjeta, u izdanju Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika iz Splita, Ilkić i Filipčić ponudili su potpuno novo, radikalno tumačenje poznatih povijesnih izvora zaključivši da je čuvena Zvonimirova kruna, taj legitimni atribut kraljeva Hrvatske i Dalmacije kojom je okrunjen Koloman, gotovo 150 godina nakon Zvonimirove smrti fizički spojena s ugarskom u jednu krunu, danas poznatu krunu Svetog Stjepana, kao novi jednoznačni simbol Ugarsko-hrvatskog kraljevstva.
Analizirajući brojne povijesne i numizmatičke izvore Ilkić i Filipčić osim toga dokazuju da Koloman, kao nasljednik krune hrvatskih vladara, nije Hrvatsku i Dalmaciju osvojio ognjem i mačem, već je ovim prostorima vladao mirno, u duhu Pacte Convente, te da je Zadar odabrao kao privremeno sjedište novog Ugarsko-hrvatskog kraljevstva iz kojeg je vladao punih devet godina.
Brojna istraživanja
- Vođena su brojna istraživanja u cilju pronalaska Zvonimirove krune, primjerice u Vrani, gdje su se čuvale insignije hrvatskog kraljevstva koje je Zvonimir dobio od pape za krunjenje, ali je nisu našli. Kruna nam je cijelo vrijeme bila ispred nosa, ali to nismo skužili – kaže Ilkić na početku razgovora za Spektar u kojem je najprije trebalo približiti povijesni kontekst.
Naime, poslije smrti kralja Zvonimira (1075.–1089.) uslijedila je smutnja u Hrvatskom Kraljevstvu. Na unutarnjem planu razvila se široka borba između oponenata i pristaša različitih struja koje su u svojim kandidatima vidjele izvjesne pretendente na kraljevsko prijestolje. Opcija koju je prihvaćala većina hrvatskih velikaša, pišu Ilkić i Filipčić, uključivala je povratak na tron posljednjeg Trpimirovića, sinovca kralja Petra Krešimira IV., tada interniranog u splitskom samostanu sv. Stjepana “pod borovima”. Okrunjen kao kralj Stjepan II. (1089.–1090./91.) nakratko je smirio političke napetosti u Hrvatskom Kraljevstvu. No već oko 1090., a najkasnije sljedeće godine, nestaje s povijesne pozornice. Po svoj je prilici umro. Njegovom smrću nastupilo je razdoblje bezvlađa i anarhije, pišu autori.
Druga opcija za kontrolu kraljevskog prijestolja, ona okupljena oko žene pokojnog kralja Zvonimira Jelene Lijepe, tražila je krunu za sebe. Međutim nitko od važnijih velikaša na to nije htio ni pomišljati, već za kralja izabiru Petra Snačića (1093.–1097.), dok Jelena bježi u Ugarsku, svom bratu kralju Ladislavu I. (1077.–1095.). Tada se u Hrvatskoj počeo rasplamsavati pravi građanski rat.
- Nakon toga pokazalo se jedino ispravnim da se ugarski kralj na miran način sporazumi s hrvatskim plemstvom, što se i dogodilo na rijeci Dravi oko 1102. godine. Rezultat tog sporazuma danas je poznat u historiografiji kao Qualiter ili Pacta Conventa. Po njemu, Koloman je okrunjen 1102. u Biogradu hrvatskom krunom i po hrvatskom krunidbenom ceremonijalu za kralja Hrvatske i Dalmacije.
Koloman je za hrvatskog i dalmatinskog kralja okrunjen Zvonimirovom krunom, navodi Ilkić.
U sljedećem razdoblju, nešto više od stoljeća ugarsko-hrvatski vladari krunit će se zasebno hrvatskom krunom, a zasebno ugarskom, te na dva različita ceremonijala. Prvu krunidbu obavljao je splitski nadbiskup, a drugu ostrogonski u Stolnom Biogradu (Székesfehérvár). Koloman se nakon krunidbe počeo ponašati kao hrvatsko-dalmatinski kralj, a da je tu svoju novu ulogu vrlo ozbiljno shvatio, svjedoče, osim brojne i raznovrsne numizmatičke građe, vjerski i građevinski pothvati te isprave i dokumenti koje je izdavala njegova hrvatsko-dalmatinska dvorska kancelarija, ističe Ilkić. Nju je Koloman, zajedno s hrvatskim državnim aparatom, naslijedio te je svoje privilegije diktirao kroz nju, preuzevši sve elemente koje je ona u dijalektici i stilu baštinila od njegovih zakonitih prethodnika, Petra Krešimira IV. i Zvonimira.
Prema mađarskim znanstvenicima, Kruna Svetog Stjepana sastoji se od dva dijela. Donji dio (corona graeca) je bizantske provenijencije te pripada kruni koja je poslana oko 1070. ugarskom kralju Gejzi I. (1074. – 1077.). Vjeruju da je gornji dio (corona latina) naknadno umetnut oko 1200. ili nešto malo poslije te godine, te da je romaničkog stila i plod zlatarstva rimskih radionica oko polovice 11. stoljeća. Taj gornji dio krune križnog je oblika i ima niz prikaza popraćenih latinskim natpisom, po kojemu je i dobio ime. Unutar središnjeg vrha je Krist, a na četiri svinuta kraka raspoređeni su apostoli: Petar, Pavao, Jakov, Ivan, Andrija, Filip, Bartolomej i Toma.
Kruna tvori vlast
- Kruna ne može biti bilo što. Ona je ta koja u srednjem vijeku tvori vlast, ona je poveznica između ononebeskog i ovozemaljskog. Tek onaj tko je nosi na glavi je stvarni kralj jer povezuje transcendentno i stvarno. Kruna ne može biti bilo što, ona nema veću vrijednost zbog više zlata ili dragulja, njena ključna razlika je u tome tko ju je posvetio, a zna se tko to može učiniti. Primjerice, splitski biskup je imao ingerencije da jedino on može okruniti hrvatskog kralja, a ostrogonski biskup jedino ugarskoga.
S druge strane, u krunu se ne smije dirati. Nema oduzimanja zlata, srebra, dragulja, međutim, upravo kruna Svetog Stjepana je radikalno izmijenjena, od dvije je napravljena jedna. Spajanje kruna dogodilo se možda za Andrije II., a sigurno za Bele IV., kad je objedinjen ceremonijal krunjenja, i kad nije više bilo odvojenog krunjenja za hrvatskog i ugarskog kralja. Tada je očito, da bi se zadovoljila jedna i druga strana, došlo i do fizičkog spajanja kruna kao simboličnog čina. Dvije su krune inkorporirane u jednu – iznosi Ilkić, a mi ga pitamo kako je siguran da je uistinu riječ o Zvonimirovoj kruni.
- Zato što je Zvonimirova kruna jedina legitimna kruna s kojom se Koloman može okruniti kao hrvatski kralj. Ona je službena kruna njegovog prethodnika koju je dobio od pape. Kruna je bila u Biogradu, odnosno čuvala se u Vrani u samostanu svetog Grgura. Kad se odlučilo da se ceremonijal krunjenja objedini kruna je vjerojatno otišla za Ugarsku.
- Dakle, mi smatramo da bi corona latina zaista mogla biti naknadno umetnuta kruna hrvatskog kralja Zvonimira koju je dobio od rimskog pape, prilikom spajanja dva ceremonijala u jedan i dvije krune u jednu. To se zbilo najkasnije za Bele IV. Da je gornji dio (corona latina) zapravo od izvorne Zvonimirove krune, indicira i to što bi novi kralj legitimitet mogao imati isključivo za krunidbu kao hrvatskog kralja ako se u zajedničkoj kruni, uz onu ugarsku, nalazi i hrvatska. U suprotnom bi se poništio legitimitet koji su svojim autoritetom jamčili predci Bele IV., a koji su se, osim ugarskom krunom, okrunili i hrvatskom.
Da krunidba nije proces koji se olako shvaća, svjedoči i činjenica da se Karlo I. više puta morao kruniti za ugarsko-hrvatskog kralja, sve dok se nije konačno 1307. okrunio zajedničkom krunom, odnosno jedinom legitimnom, onom sv. Stjepana. Sukladno tome, jedino “prirodno” mjesto gdje bi mogla završiti Zvonimirova kruna, a da se nastavi legitimitet krunidbe novih ugarsko-hrvatskih kraljeva te poštuje tradicija i legalnost krunidbe prethodnika Bele IV. Arpadovića, jest ono u kojem se hrvatska kruna nalazi unutar ugarske. To su, vjerujemo, snažni argumenti koji upućuju na to da je, kao što smo već istaknuli, upravo corona latina zapravo izvorna kruna hrvatskog kralja Zvonimira – tvrde Ilkić i Filipčić ponudivši i posve drugačiju ulogu Zadra u vrijeme Kolomanove vladavine.
Osvajanje ognjem i mačem
- Neki naši povjesničari negiraju tzv. Pacta Conventa, dogovor između hrvatskog plemstva i Mađara oko nasljeđivanja vlasti, a Mađari posebno, i tvrde da je Koloman osvojio Dalmaciju ognjen i mačem. Međutim, nama je palo u oči da je enormno puno Kolomanovog novca pronađeno baš na području Zadra i Sjeverne Dalmacije. Ima ga deset puta više nego u ostatku Hrvatske koji je dvadeset puta veći od ovoga dijela Sjeverne Dalmacije. Takva financijska injekcija u neku regiju nije zabilježena u srednjem vijeku.
Drugo, ako je nešto osvojeno ognjem i mačem onda se tu neće pustiti u opticaj veliku količinu novca. Na takvim područjima vlada kaos, tu nema cirkulacije robe i gospodarstva, nema napretka. Ali to nije sve, Koloman je dao izgraditi zvonik Samostana Svete Marije. Zašto bi ulazio u takvu investiciju ako je ovaj prostor osvojio ognjem i mačem? Osim toga, Koloman u Zadru daje izraditi jedan od najstarijih relikvijara, relikvijar svetog Krševana. U zadarskoj citadeli je imao svoju posadu, a odjek tih zbivanja otprije 900 godina još uvijek postoji u imenima gradskih područja, koje su mađarskog porijekla, kao što je Varoš u Zadru, Šibeniku, Splitu, Sinju... Otkud svi ti nazivi ako nema neke mađarske veze – pita se Ilkić.
Koloman je stolovao u Zadru devet godina, u tom razdoblju izdaje niz privilegija dalmatinskim gradovima, Zadru, Splitu, Trogiru, dijeli im takvu autonomiju kakvom se u to vrijeme samo London mogao pohvaliti. Dok je izdavao isprave u Zadru, nema nijedne koja se odnosi na Mađarsku. On se, kaže Ilkić, praktički zaljubio u Dalmaciju, panonski vladar je ovdje došao u sačuvanu antičku strukturu arhitekture i uprave, to za njega bio civilizacijski šok, moralo ga je impresionirati.
- Vidljivo je njegovo nastojanje da se i dalje održi tradicionalno prijateljstvo koje su hrvatski kraljevi, posebice Kolomanovi neposredni prethodnici, gajili spram benediktinskog samostana sv. Marije u Zadru.
Potvrdivši mu privilegije i darovavši mu kraljevsku slobodu, taj samostan postat će važno crkveno uporište Kolomanove vlasti u čitavoj Dalmaciji, a posebice u Zadru. Kralj je savezništvo sa zadarskim benediktinkama fizički ovjekovječio time što je postao glavni donator izgradnje zvonika njihove crkve sv. Marije.
Egzistencija cjelokupnog dvora, odnosno vladajuće crkvene i svjetovne elite čitavog hrvatskog i ugarskog kraljevstva koje je Koloman oko sebe okupio i u svojstvu svojih pratioca godinama uzdržavao govori dosta o činjenici da je kralj upravo iz sjevernodalmatinskog priobalja, odnosno iz grada gdje je imao svoju galeriju u crkvi i vjerojatno kraljevsku palaču, dakle iz Zadra, uspješno kontrolirao političku situaciju na području čitavog svojeg novog ujedinjenog kraljevstva. Time je Zadar praktično postao glavni grad Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva. Poglavarica samostana Vekenega kaže da je Koloman vratio mir i svako je mogao ići svojim poslom i na kopnu i na moru. Ističu autori.
Nitko prije njih nije na ovaj način interpretirao povijest, no važno je jer postoji niz stupova na koje se oslanjaju, a jedan od njih su brojni numizmatički dokazi.
- U to vrijeme je Bizant uspostavio svoj monetarni sustav koji se temeljio na zlatnom novcu. Koloman to radikalno mijenja kada ubrizgava ugarski, srebreni novac. On manje vrijedi, ali je značio radikalnu revoluciju.
Kolomanov novac
Kolomanov novac pronađen je na 11 lokaliteta: Podgrađe, Lepuri, Biljane Donje, Šopot, Nin, Vir, Ljubač, Zadar, Biograd, Smokovac na izvoru Krupe, gdje je bio prastari put preko Dubokog dola za Liku, te sa suprotne strane Velebita, blizu izvora Une. Nakon što je rad objavljen, saznali su za još četiri nova. Jedan iz Orlića kod Knina, i tri iz okolice Sinja. Svi su Kolomanovi, ali različiti. Javlja se u šest tipova, a novac se tada kovao svake druge godine i to tako da je bio sve lošiji, sa sve manje srebra u sebi.
- Numizmatika je krvna slika nekog prostora, ali treba znati analizirati i metodološki riješiti problem. Nama nije bilo bitno zašto nečega ima, nego zašto nečega nema. Na području sjeverne Dalmacije neprirodno puno Kolomanovog novca, a u ostatku Hrvatske samo tri primjerka i to uz samu granicu s Mađarskom uz Dravu i Dunav. Sva priča oko numizmatike bi pala u vodu da Kolomanovog novca ima puno i u ostatku Hrvatske. U tome je sukus, naglašava Ilkić.
Odmah nakon objave radikalne interpretacije dosadašnjih spoznaja Ilkić i Filipčić su dobili prve reakcije.
- Dobili smo pohvale kolega iz regije i Europe. O ovoj su temi pisali naši brojni i ugledni povjesničar i historiografi, ali nitko nije ponudio ovako logičnu sintezu. Za Zvonimirovom krunom se stoljećima tragalo, nije se znalo gdje je, nije postojala ni predodžba o tome, je li zakopana, prodana, pretopljena... Onda je kolega Filipčić došao na ideju, udružili smo snage, pročitali svu relevantnu literaturu i nova interpretativna slika se sama ocrtala – zaključuje Mato Ilkić.
Komentari
0