Split je jako turistički napredovao posljednjih godina, a tom napretku se, barem zasad, ne vidi kraj. Rekordi se rekordno obaraju, a lokalno stanovništvo - kako saznaje iz medija - nema opcije nego biti oduševljeno takvom statistikom; barem ako ne želi biti proglašeno rušiteljima poretka sagrađenog od kule avionskih, izletničkih i klupskih karata.
Onima malo upućenijima u ekonomsku teoriju, koji pak nisu uvjereni da gospodarstvo može biti bazirano isključivo na tercijalnoj djelatnosti - što turizam jest - se poručuje da "neće imati od čega živjeti ako se čitava infrastruktura ne prilagodi turizmu". Ili, u prijevodu: Hrvati su nesposobni za ikakvo stvaranje nove vrijednosti.
U jeku ovakvih trendova, bilo bi logično je za očekivati da se životni standard prosječnog građanina osjetno povećao te da sada, u odnosu na prije desetak godina, si jedna dalmatinska obitelj može priuštiti odlazak u restoran barem jednom u dva tjedna naspram, recimo, nekdašnjih jednom mjesečno. Iz nekog razloga se, doduše, to nije desilo. Štoviše, cijene u ugostiteljskim objektima su se povećale brže i više nego prosječne plaće, a mjesta na koja lokalci sa svojom kupovnom moći mogu doći kako bi taj dan izbjegli kuhanje se mogu, praktički, nabrojati na prste jedne ruke. Ostalih stotine restorana je rezervirano, jasno, za turiste.
Posjetili smo neke od tih endemskih lokacija kako bi ih upitali: Što nije u redu s njima?
- Mi smo naš restoran otvorili jer smo zaključili da ovakvo misto fali našem gradu, di nije skupo i dobra je kava. Uostalom, samo ime lokala, koje je Ka' doma, otkriva koncept iza naše ideje. I moram reć da nismo falili. Danas Splićani kad odu do centra, a mnogi više to uopće i ne rade, ja prva, se jednostavno osjećaju prevareno, šta zbog cijena, šta zbog kvalitete. Nećemo se žalit, radimo neloše, iako i nas ubija ova inflacija. Samo struja nam se digla skoro tri puta, to je strašno. A da dignemo cijene, ko će nam onda doć? Ljudi nemaju para... Eventualno možemo postat još jedno misto za turiste, al to nije ono zašto smo otvorili - priča nam Tea, vlasnica bistroa na trgu ispred "Dalme".
Njihovi gosti su ponajviše bankari, građevinari, odvjetnici i glumci što, između ostalog, otkriva da samo visoko platežna zanimanja si mogu priuštiti čak i ovakvo mjesto, s umjerenim cijenama. Pitamo Teu koja je njihova tajna, kako oni uspjevaju opstati kao mjesto koje pohode, u pravilu, većinom Splićani.
- Ha, kako uspijevamo... Očito da se može, mi smo živi dokaz toga. Samo, stvar je u tome da se može i ovako i onako. Mogu se na brzinu zgrnit veliki novci pa ne radit devet mjeseci ili biti otvoren čitavu godinu pa da nam onda grad daje znakove života zimi. Ova vrsta turizma šta Split uporno gura... To je put u propast. A da ne pričamo o strukturi gostiju. Evo mi taksisti govore da su in najčešće rute ovo lito do Kauflanda i Lidla. Trebamo li biti zadovoljni s time? Neka čitatelji samo prosude - sugerira Tea.
A tko će bolje prosuditi smjer kretanja hrvatskog turizma od onoga čija se obitelj bavi ugostiteljstvom od 1799. godine. Riječ je, naravno, o Nenadu Longu Viđaku, vlasniku "Oštarije u Viđakovi", poviše kupališta Bačvice. Ulaskom u ovaj restoran, koji je, navodno, davnih dana bio konjušnica, kao da ste ušli u vremenski stroj, koji je detaljno zabilježio sve face iz splitskog, ali i općenito dalmatinskog javnog života.
Ovdje, ako se i desi da čekate da vam hrana dođe na stol, vam sigurno neće biti dosadno. Zidovi su pokriveni brojnim artefaktima i memorabilijama, kao i stotinama fotografija na kojima ćete često i prepoznati samog Longa. A možda ga, kao i mi, pronađete i za jednim od stolova s tavajolima na crveno-bijele kockice.
- Šta kažen na ove naše turiste? Sve najbolje, to su redom fini, simpatični i dragi mladi ljudi o kojima iman reć puno dobroga. Znali smo ih nać i ovdi u našoj bašti kako spavaju, ali nikad ne bude nikakvih problema s njima. Dobro, nađe se tu i tamo neki šta činu monade, al to je sve zakon velikih brojeva - kroz dim cigarete progovara stari Splićanin.
Ni on nije oduševljen - a kako će i biti kao jedan ugostitelj - što ta mladost najviše jede hamburgere i pizzete i općenito ne troši značajnije svote novaca; bar ne onolike kolike su Hrvati to zamislili. Međutim, naglašava, čitavo to kukanje o "lošim gostima" i slaboj potrošnji ima ishodište u tome što smo sva jaja stavili u istu košaru - onu turizma.
- Koliko je ono nama BDP-a od turizma? Ma je li kvarat? Asti gospu, pa to nije normalno. Deboto smo postali ovisni samo o dolascima stranaca koji će odi trošit svoje pineze... A di je proizvodnja, di su fabrike? To smo sve zgasili, pokopali u škatulu i zakopali da zaboravimo.
Sad je vrh kreativnosti skupit dvista mulaca i vodit ih na alkoholne ture po gradu. Da se mene pita, ja bi to sve, te pub crawl, kako se već zovu, zabrania dekreton. Nemojte me krivo razumit, bija san i ja mlad i nije mi bilo mrsko zabavit se. Al ovo nije zabava, ovo je spuštanje roleta i bauljanje. Nije mi to drago - odmahuje glavom dok gasi cigaretu.
Na drugom kraju Bačvica, u legendarne "Pimpinelle", za stolom na štekatu nailazimo na Željana Radmana, alfu i omegu ovog lokala. Zašto zauzima stolicu koju mogu popuniti turisti, pitamo ga.
- Turisti? Ima ih ovdje koliko oćete. Eno ih i sad par unutra. Kad dođu u grad, stranci, bar oni koji znaju kako se putuje, uvik pitaju di idu lokalci. A kad to naprave, onda dođu u mene - smije se poznati ugostitelj, a mi smo zbunjeni. Kako onda ova konoba, poznata po vrhunskom roštilju, ne diže cijene i ne mijenja đir, tako se prilagođavajući turističkoj potražnji?
- Zašto? Pa jer to nije ugostiteljstvo, eto zašto. Bar ne onakvo kakvo ja, ovako staromodan, zamišljan. To je grabež i stihija. Svi gledaju iskamčit šta više za tih par mjeseci jer moraju zaradit za hladni pogon. To je, između ostalog, i uzrokovalo ovakvo pumpanje cijena šta će, u konačnici, rezultirati odbijanjem potencijalnih gostiju.
Cijela ta sezonska panika i otimačina je jako negativna, do te mjere da smo počeli gledat strance samo ka takujine koje triba ispraznit. A da ne govorin da su nam se, ovakvin turizmom, toliko digle cijene da unaprid pojedu sva povećanja plaća. Nisan siguran koliko smo se s tin usrećili i oćemo li nastavit plutat ako puno toga ne prominimo - upozorava ovaj višedesetljećni ugostitelj.
Njega, koji je mladost proveo na Pjaci i u svom "Semaforu", hvata tuga kad vidi kako je grad zimi mrtav, ispražnjen od ljudi i smisla. Prvi uvjet da se to obrne je, smatra, uvesti besplatni parking za Splićane u vansezonskim mjesecima. Objašnjava kako se splitski moderni turizam dogodio gotovo "partizanski", tako što su ljudi počeli vaditi stolove i stolice ispred vrata. Onda je to sve, odjednom, preko noći, buknilo i ljudi su vidjeli da se tu može, relativno brzo, doći do nekih para. Nakon toga su se svi bacili na glavu u tu djelatnost i sad smo totalno zapleteni u tu mrežu stihije. Zbog toga, smatra Radman, vlada poprilično negativna atmosfera u društvu.
- Ja to ugostiteljstvo živin svako jutro, kad oden na peškariju. Svaka riba koja uđe u ovu kužinu prođe kroz moje ruke. Drag mi je taj moment s ljudima, ja san taj posal odabra. A danas je puno njih u ugostiteljstvu iz nužde, jer samo priko toga imaju šansu priživit do iduće sezone. Po meni bi nekih 60 posto ljudi tribalo radit vanka turizma, a mi činimo upravo obrnuto. Jasno, to je zato šta više nema tvornica, još davno smo odlučili da nam to ne treba.
Provociramo ga pitanjem bi li, kada neka djevojka i momak sjednu na njegov štekat i naruče dva tanjura manistre sa šalšom i bokal vode, otišao u kuhinju i s osobljem ih ogovarao kao "loše goste"?
- Neee, ne dolazi u obzir. Ne bi nikada rekao da su neki gosti loši. Ali je valjda, u gradu koji živi samo na turizmu i ugostiteljstvu, postalo normalno tako gledat na stvari. Svakako, to je jedan jako loš smjer - odmahuje glavom Radman.
Smatra da je normalno da su domaći frustrirani ovakvom vrstom turizma i da bi najrađe da stranci ne dolaze jer im samo smetaju, jer je velika gužva i jer neki od njih čine "ove gluposti šta čitamo u medijima".
- To se sigurno nikome ne da trpit, ali je to sad tako. Jedini način da se to promini je formiranje plana na nekoj višoj razini, al to je proces kojeg će sada bit jako teško odradit. Ta tranzicija bi trebala uključivat kongresni turizam koji će se razvuć na više mjeseci pa da svima bude manji pressing i da se ne glođu za goste u ova tri miseca.
Na primjer, u Beču, di ja često odlazim, isto sve vrvi od turista. Samo šta se tamo grad nije toliko promijenio zbog njih, kao ovaj naš. Gore dolaze na operu i drugačiji su tip gostiju, malo kulturniji i zreliji. Uvjeren sam da ne bi bilo loše da je i vamo tako - sugerira vlasnik "Pimpinelle".
Komentari
0