Dobrodošli u Dobrinče! - bilo je prvo što smo čuli kad smo parkirali automobil ispred osnovne škole u selu Dobrinče u Imotskoj krajini. Pozdravila su nas djeca na igralištu, a spremačica u školi, Ana Puljak, naglasila je kako su djeca najveća radost ovog mjesta.
- Selo broji oko stotinu i sedamdeset stanovnika, a trenutno u njemu živi petnaestero djece vrtićke dobi i još najmanje toliko djece starijeg uzrasta. Ja sam rodom iz obližnjeg sela Berinovca, a u Dobrinče sam se udala prije pet godina. Smatram ovo selo naprednijim od većine drugih, a mladim mamama bi dodatno olakšao život jedan dućan u kojem bi se moglo kupiti makar ono osnovno tako da ne moramo odlaziti u Zagvozd ili Poljica.
Osim toga, ne znam da nam nešto posebno nedostaje ili treba. Uostalom, život na selu podrazumijeva i kompromise, ali valja reći kako se svake godine nešto novo napravi ili staro poboljša. Novo igralište za djecu veliki je doprinos mladim obiteljima. Smatram da svako mjesto ima svoje prednosti i nedostatke stoga suprug i ja nikad nismo razmišljali o odlasku u inozemstvo. Nama je ovdje lijepo, imamo dvoje djece, ljudi su miroljubivi i vjerujem da naša djeca odrastaju u idealnim uvjetima - kaže nam Ana Puljak.
Šume koliko oćeš
Kraj osnovne škole živi i umirovljenik Zlatko kojeg smo zatekli u šetnji.
- Čist zrak je najveća prednost ovog kraja jer smo okruženi prirodon i brdima. Šume ima koliko oćeš, ali ne mogu pilat drva pa ih kupujen. Otkad san operira srce, ne smin uzet ni fen u ruke, a kamoli štogod teže poput pile. Korona me dotukla. Nakon drugog cjepiva dobio sam aritmiju i završio na operaciji srca.
Rodon san iz Poljica, a ovde živim zadnjih pet godina jer mi je žena odavde. Prije san drža kokoše i krave, puno se radilo i svašta imalo. Ljudi su također bili međusobno bliskiji negoli su danas. Kad bi ti otac ili učitelj štogod rekli, triba si ih poslušat, a ako te kogod prijavio roditeljima da si nešto skrivio, nisu te nikad pitali jesi li to i učinio nego bi odma dobio šibon.
Danas je obrnuto - odrasli se boje dice. Dobrinče je mirno selo, pošta nam je u Krivodolu, telefon u Grabovcu, vrtić u Zagvozdu, a pripadamo općini Lovreć. Ničega nam ne fali osin dućana, ali ja vozin pa mi nije problem otić u spizu. Imamo i novu cestu do Medovog doca, a dobili smo i kante za razvrstavanje otpada iako "komunalno" sve ubacuje u isti kamion - govori nam Zlatko.
Njegov sumještanin Ivan Skender koristi lijepo vrijeme za cijepanje drva.
- Naučio san radit jer cili život radin. Čin san se oženio otiša san u Švicarsku, a u to vrime smo gradili kuću u Malome ratu kraj Omiša. Žena je s tri sina ostala u Malome ratu, a ja petkon u Zurichu odradin smjenu, sidnen na autobus i dođen vidit nju i sinove. U nediju opet sidnen na autobus jer u ponediljak moran bit na poslu. Tako je onda bilo, a danas je omladini sve teško - lezilebovića ima i u gradu i na selu. Moj sin dođe iz Omiša u Dobrinče posadit kunpire, a nekin ljudima odavde je teško.
Ivanova supruga Nede kaže kako rad čovjeka oplemenjuje, pa su Skenderi svojoj djeci nastojali usaditi odgovornosti i vrijednosti koje će im, kaže, biti neophodne za život.
- Dok smo živili u Malom ratu držala san koze, prepelice, zečeve, kokoše, priko brda san vukla drva kući, ali nisan zapustila ni Dobrinče. Vikendon sidi na bus i ajde na selo oplivat loze i posadit kumpire. Otkad smo u penziji, živimo ovde, a sinovi žive u Omišu. U selu se svak drži svoje kuće i nema puno druženja među narodon. Sićan se šume kakva je prije bila, pa mi tužno gledat brda danas jer to je sad zapuštena šikara, bez puta, staza, njiva i oranica. Šteta da je tako - veli Nede.
‘Naoblačilo se‘ u konobi
Njen suprug nas vodi u konobu u kojoj visi dvadesetak pršuta. Vino je u hrastovim bačvama, rakija u staklenim demejanama, a prošeka ima na stolitre. I to kakvoga! Nakon prvog gutljaja čini nam se da bismo mogli iscijepati preostali naramak drva.
- Da dvi godine ne izađen iz kuće, ima bi šta ist i pit - kaže Ivan te dodaje:
- Sinove smo odgajali da privređuju, uvik se znalo šta je čije, a opet je sve pod istin krovon. Ne može jedan sin odnosit, a drugi donosit. Ako nema, ćaća će dat, ali ne može se ne radit. Imaju i oni, zovu, pitaju šta nan triba, a meni i Nedi, fala bogu, ne triba ništa. Svako jutro oko 6 i po kroz selo prolazi kombi s kruvon, ali nama je to rano, pa Nede zamisi kruv ili ja oden do Poljica. Imamo i kokoše, ponit ćete paket jaja da zapantite di ste bili. Nego, Nede, aj in reci ko ti je rod? - govori Ivan supruzi.
Nede se smije, izgleda deset godina mlađa, ali ne da se fotografirati u rađi ni mimo nje, jer danas se, kaže, ljudi rugaju radišnim i poštenim ljudima.
- Ivan Strinić mi je od brata sin, a mi smo rodon iz Lokvičića - govori Nede. Nije joj važna titula, već je li netko dobar ili nije, a Ivan je, saznajemo, krasan momak. Nismo ni sumnjali!
Razgovor stalno prekida meketanje koza i kokodakanje kokoša jer ovdje nije rijetkost vidjeti vezanu kozu tik uz automobil.
- Ni kredita, ni hipoteke, ni bogate rodbine u Americi, nikoga nisan ima, osin svojih i ženinih deset prstiju. Kuća na tri kata u Malom ratu, kuća na selu, vrtli, konoba... ja mislin da je dosta! - kaže Ivan.
I puno!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....