U 95. godini života umro je posljednji premijer SSSR-a, otac perestrojke i voditelj kompleksne operacije sanacije terena nakon nuklearne katastrofe u Černobilu, Nikolaj Rižkov.
Kao zamjenik Mihaila Gorbačova u Politbirou je predvodio politiku promjena rigidnog sovjetskog modela upravljanja. Bio je glavni arhitekt restrukturiranja gospodarskog i političkog sustava SSSR-a u tranzicijskom razdoblju, ali je snosio i velik dio krivnje za ekonomski kolaps zemlje zbog kojega se naposljetku raspala. Na prvim predsjedničkim izborima 1991. sučelio se s Borisom Jeljcinom i doživio poraz.
Nedugo nakon što je Gorbačov 1985. preuzeo vlast, Rižkov je počeo nadzirati prijenos poduzeća iz vojnog u civilno gospodarstvo, te se ubrzo suočio s akutnim problemom nedostatka čvrste valute. Za nevolju je tih godina podbacila i sovjetska žetva, pa su novčani resursi morali biti korišteni za uvoz ogromnih količina žitarica i drugih prehrambenih proizvoda.
Kako se žito izgubi na putu
Rižkov je bio bijesan zbog činjenice da se ogromne količine pšenice izgube između polja i stola. Čak i kada je 1990. zabilježena rekordna sovjetska žetva od oko 230 milijuna tona žitarica, izgubljeno je najmanje 40 posto prikupljenog uroda. Distribucijski sustav nije funkcionirao i crno tržište je cvjetalo.
Paralelno s politikom glasnosti i liberalizacije SSSR-a, opadao je i utjecaj Kremlja kao središnje sovjetske vlade, a počeo je uspon najjačih republičkih vlada, prije svega one Ruske Federacije. Odlučnost baltičkih država i Gruzije da napuste uniju značila je povećanu ekonomsku napetost i disoluciju među republikama. Enormno je porasla inflacija i opće tenzije. Loša proračunska disciplina 1980-ih dovela je do deficita koji je prvi put javno priznat tek u proračunu 1989. godine.
Stvari su se tih godina u SSSR-u razvijale prilično analogno bivšoj Jugoslaviji. Njihovi parnjaci našega Ante Markovića nastojali su što brže prijeći na slobodnotržišno gospodarstvo, pazeći da se zemlja pritom politički ne raspadne. Kad je u kolovozu 1990. ekonomist Stanislav Šatalin predstavio svoj radikalni program "500 dana" koji je trebao poslužiti brzom prelasku zemlje na tržišnu ekonomiju, predsjednik sovjetskog Savjeta ministara Rižkov je bio skeptičan. Do listopada te godine uvjerio je Gorbačova da će to dovesti do društvenih nemira i ekonomske propasti.
Gorbačov je prestao slijediti Šatalina te je pokušao pronaći kompromis između konzervativnih radikala i opreznijeg pristupa reformama.
Rižkov mu je naposljetku predložio ograničeni program liberalizacije slobodnog tržišta sa zadržavanjem elemenata teške državne regulative koja je uvijek bila obilježje sovjetskog sustava. Rezultat je bila velika ekonomska kriza u kojoj je zemlja morala doslovno moliti za hranu i medicinsku pomoć.
Nakon što je predsjedao najfundamentalnijim pokušajem ekonomske reforme u Rusiji još od 1920-ih, Rižkov je morao priznati da je gotovo izgubio kontrolu nad kronično loše vođenim i korumpiranim gospodarstvom.
Novac, skrušeno je zaključio, u našoj zemlji jednostavno ne ide. Kako su se redovi za hranu produljivali, a ulični prosvjedi se iz Moskve proširili diljem zemlje, Gorbačov se vratio ambicioznom planu Stanislava Šatalina od 500 dana. Ali, baš kao i u Jugoslaviji u slučaju dobrih efekata vlade Ante Markovića, sve je već bilo prekasno. S bujanjem pobuna u sovjetskim satelitima zahtjevi za odlaskom Rižkova s čela Vijeća ministara postajali su sve glasniji, a i Gorbačov mu je okrenuo leđa.
‘Ako idem ja, idu svi!‘
Bio je prkosan u parlamentu, tadašnjoj sovjetskoj Dumi. "Ako ja moram otići, trebaju i svi ostali", vikao je. „Svi smo pridonijeli kolapsu, krvoproliću, ekonomskom kaosu. Svi smo odgovorni. Zašto bih ja bio jedini žrtveni jarac?”
Rižkov je pod golemim tenzijama doživio srčani udar u prosincu 1990. U njegovoj odsutnosti Vrhovni sovjet je raspustio Vijeće ministara i zamijenio ga Kabinetom ministara te uveo novo mjesto premijera. Taj posao je preuzeo ministar financija Valentin Pavlov.
Iako se činilo da mu je politička karijera gotova, Rižkov se 1991. kandidirao ispred Komunističke partije na prvim izborima za predsjednika Ruske Federacije. Dobio je, međutim, nešto manje od 17 posto glasova i bio teško poražen od nezavisnog kandidata Borisa Jeljcina. U prosincu te godine Sovjetski Savez je i službeno raspušten. Gorbačov je otišao u povijest, a s njime i Nikolaj Rižkov.
Nikolaj Ivanovič Rižkov bio je Rus, ali je rođen 1929. u istočnoj sovjetskoj Ukrajini, u selu Diliivka na današnjoj crti bojišnice. Komunističkoj partiji pristupio je 1956., a diplomirao na Uralskom politehničkom institutu 1959. godine. Prije politike radio je u tvornici teških strojeva u Sverdlovsku, najprije kao predradnik i šef varilačkog pogona, a potom kao direktor. Privreda ga je lansirala u Moskvu, gdje je 1979. izabran za zastupnika u Vijeću naroda u Vrhovnom sovjetu. Kad je Jurij Andropov postao sekretar sovjetske Komunističke partije 1982., Rižkov je postavljen na čelo odjela za gospodarstvo.
Bio je jedan iz plejade mlađih funkcionara sa školom i stručnošću koje je Andropov odabrao za vodeće uloge u obnovi sovjetskoga gospodarstva. Gorbačovljevo napredovanje 1985. označilo je dodatno karijerno unaprjeđenje za Rižkova: u studenome 1985. naslijedio je Brežnjevljev kadar na mjestu čelnika Vijeća ministara, što je zapravo funkcija premijera.
Ubrzo nakon stupanja na dužnost postao je popularan u sovjetskoj javnosti zahvaljujući svom rješavanju posljedica nuklearne nesreće u Černobilu 1986. Tada je naredio hitnu evakuaciju velikog kontaminiranog područja, a dvije godine kasnije je koordinirao napore spašavanja i obnove nakon strahotnog potresa u Armeniji koji je ubio oko 25.000 ljudi.
Nakon poraza od Jeljcina na predsjedničkim izborima 1991. Rižkov je vodio minornu ljevičarsko-domoljubnu stranku pod nazivom Narodna patriotska unija Rusije, ali s jako malo utjecaja na nacionalnoj razini.
Zanimljivo je kako se Rižkov, sovjetski heroj rada, za razliku od Mihaila Gorbačova udvorničkom politikom u poznim godinama ipak uspio aktivno održati u Putinovom političkom svemiru. Zbog podrške uvođenju ruskih trupa u Ukrajinu 2014., kao i zbog potpore kasnijoj okupaciji i ruskoj aneksiji Donjecke, Hersonske, Luganske i Zaporiške oblasti, nekadašnji sovjetski funkcionar našao se i pod sankcijama Zapada. Putinov režim ga zbog toga ispraća s najvišim počastima, nazivajući ga ‘čovjekom epohe‘.
Komentari
0