Priča je posebna, a za nas koji smo ne samo voljeli i poštovali, nego i dobro poznavali Tomislava Ivića. Baš je pravi amarcord... Praunuka slavnog stručnjaka trenira nogomet i to u – Hajduka! A počela je u Splita. Jabuka ne pada daleko od stabla. A baš je mala, jabuka rumena...
Nika Buzdovačić, junakinja naše storije, rođena je 29. siječnja 2011., samo pet mjeseci prije nego što nas je Ivić napustio. S 12 godina skrenula je pozornost skautima “bijelih” kako je to davala golove u otvorenoj školi i u dresu Splita i - pozvali su je u Poljud. Nego što nego je došla! Baš kao što je i slavni pradida svojedobno s Turske kule dolazio u Hajdukov dom, na Stari plac. Dvaput. Najprije kao igrač, a kasnije i kao perspektivni trener.
Nika je unuka Ivićeve mlađe kćeri Majde, tata je Domagoj Buzdovačić, Majdin sin. Domagoj ima i mlađeg brata Duju koji više voli more nego balun.
Put svile
Poanta je cijele priče kako to Ivićeva nogometna nit, kao “put svile” traje Splitom i Hajdukom.
Prabaka Regina ili za one bliske baka Ređe, Ivićeva udovica, za gušt svoje praunučice rado je došla u Poljud. Da nam napravi ljubav i pravi nam društvo. Da proćakulamo. I da se u kući “bijelih” slika sa svojom ljubimicom, tamo gdje su i šjor Ivanove uspomene. Nevista Franka, Nikina mama sve je to pratila i pazila budnim majčinskim okom. I ćer i pra-svekrvu.
Zavirili smo zajedno u vitrinu slavnog pradida u Hajdukovim odajama, svratili i na travu, hodnicima, dolje gdje je ako ništa drugo prije skoro 44 godine Ivić kovao planove i vodio onu epsku utakmicu protiv Hamburgera koja (nam) je ostala u sjećanju koliko i svi trofeji: Hajdukove titule prvaka Jugoslavije i kupovi Maršala Tita. Sve ono što je vještom strategijom nizao i utkao u trofeje sedamdesetih godina na Starom placu. Bio je, da ponovimo, trener ispred svoga vremena, trener pobjednik.
- Dušo, što ti znaš o svome pradidi? – pitali smo malu Niku.
- Znam da je proputova’ cili svit i da je bija odličan trener. Slušam ja stalno priče o didi – ne da se iznenadit mala Nika. Vidi se u njoj odlučnost i žestina. Nije se prestrašila barba novinara. Buduća je golgeterka.
Baka Ređe je gledala vitrinu pokojnoga muža u Svečanom salonu “bijelih”, oživjela su sjećanja i nije joj bilo lako. O, zar je toliko vremena prošlo? Prohujalo s vihorom...
Ali, život ide dalje, potomci napreduje, užitak ih je vidjeti kako rastu i upijaju znanje iz svoje familije, vlastitog obiteljskog stabla.
Došla je u Poljud baka Ređe odlučna ka’ i uvik, nosila se s emocijama kako to umije čvrsta 89-godišnjakinja (“a možeš mi, sinko, napisat godine, nemam ih ja šta skrivat”), zauvijek tužna što je evo udovica neprežaljenog šjor Ivana predugih 12,5 godina; ona koja mu je bila tako snažan oslonac, podrška i potpora.
Dušo moja
Kad smo pisali serijal o šjor Ivanu, kad je bilo deset godina od smrti, nismo stavili i vašu ispovijest o suprugu, barem nekoliko riječi, kažemo joj. Da ispravimo sad taj propust?
- A, dušo moja (to im je poštapalica, kako nekoć Iviću, tako i Regini, op. a.), znaš i sam. Tko je njega upoznao kroz život i bio mu prijatelj i živio s njim, zna da je živio za nogomet i za familiju. Bilo je i ljubomornih šta ga nisu volili, uvik ih je bilo, ali puno ih je malo u odnosu na poštovanje što ga je uživao od velike većine oko sebe. Balun i obitelj. To je jedino šta je moj muž ima’ i poznava’ u životu. Prošao je on i kalvariju u životu, sve dok nije uspija. I kasnije mu nije uvik bilo lako, ma kakvi – vraća nam uspomene.
Čega se najradije sjećate?
- A bilo je toliko toga, uspjeha, pobjeda, rasprava... Nisu bile sve ni pobjede. I toliko klubova i reprezentacija po svitu...
Gledali ste vitrinu, imate vi toga doma još, tih kako se danas kaže memorabilija, uspomena?
- Ima ih ovde, puno ih je u kafiću u Nostradamusa, a polak ih je još u mene doma, u škatulama. Neka tu stoju. I u srcu toga imam koliko ‘oćeš...
Kako vi sad provodite dane?
- Šetam i radim koliko god mogu i ne dam se. To bi i on volio da se tako ponašam. Brinem za svoje potomstvo, svi imaju svoj život, ali vode računa i meni, a ova moja mala Nika, posebno mi je na srcu.
- Je – priskočila je mama Franka – njih dvije uvijek su bile povezane.
Nika je mezimica. Od samog rođenja imala je posebnu poveznicu sa baka Ređom i trčala bi joj čim je vidi!
- Čuvajte mi je i pazite mi na nju – preporučuje gospođa Ređe - Ona je odma’ ka’ malo dite uvik bila pametna. I sad je zrela curica za svoje godine. Primijetili su je, vidili sposobnost da napreduje i da bude prava nogometašica ako je zdravlje posluži. Sad i cure igraju i to je u sve većoj modi. Od najmanjih nogu bila je čvrsta i sve je napravila kako triba i voli radit, a to je najvažnije.
Na pradidu
To je onda na pradidu, ka’ da nam oslikavate svoga supruga?
- Videći je kako radi recite da prabaka tvrdi: moja Nika će uspit!
A ti Nika, da nam kažeš kako ti je u Hajduku, sluša li te trener?
- Ha, ha, super mi je, lipo treniramo i igramo... Igram špica i zabijam golove. Otkad znam za sebe tila sam trenirat balun, to mi je bila najdraža igra i igračka. Tata me je odveo u Splita, a nakon godinu dana vidili su me iz Hajduka i pozvali. Trener mi je Teo Kardum.
Pamtimo Karduma kao velikog talenta i napadača i sigurno će te dobro naučit. A škola?
- Idem u sedmi razred osnovne škole Spinut i super mi je škola i prijatelji i nastavnici. Ide mi dobro.
A škola ili balun?
- Balun!
Odgovor je ka’ iz topa?
- Nogomet mi je puno draži. I volila bi jednog dana postat profesionalna nogometašica. Ali, znam i sama da još ima puno vrimena do tada.
Nismo te pitali za brata?
- Brat Adriano Tomislav je stariji od mene, ima 16 godina, on je trenira’ balun u Splita i Dalmatinca, ali sad trenira boks u klubu Torcida. Boks mu je draži.
Onda si ti bolja nogometašica od brata?
Nika se stidljivo nasmijala, a prabaka Ređe je po spli’ski bila nedvosmislena:
- Bome da je!
Nema nego da zaželimo baka Ređi dug i zdrav život, svima sreću, a malu Niku ćemo pratit. Traje loza Tomislava Ivića...
Komentari
0