‘Ali ti izgledaš dobro‘: Najopasnija laž o depresiji je da se mora vidjeti da bismo povjerovali da postoji

Nedavno sam se izderala na vlastitu mater. Pukla sam na njezino sugeriranje da sam bolje i da bih se možda mogla, citiram, „pokrenuti“. Samo sam zauzela: „Mama, to što ja izgledam dobro, ne znači da i jesam dobro!“ Žalosno je kad to moram objašnjavati, pogotovo bliskim ljudima, ali očito moram.

Da, imala sam faze u životu kada je iz mene emanirala depresija i bila toliko vidljiva da bi je i slijepac zamijetio. Bilo je onih stereotipnih faza nepranja, nedizanja iz kreveta, prejedanja ili nejedenja uopće. Znalo se dogoditi da spavam na „čudnim“ mjestima poput kauča, a nekad i poda. Spavala sam previše ili nisam spavala uopće. Buljila bih u prazno iako je ispred mene bio upaljen televizor. Ako bi se kojim slučajem ispred mene našla i neka osoba koju još nisam uspjela otjerati, gledala bih i kroz nju.

Lice depresije omotano crvenom mašnom

Sve te, ajmoreć, tipične faze sam prošla. Nekad se i danas javljaju, ne u potpunosti, ali neki njihovi dijelovi da. Nerijetko baš na televiziji ili ekranu vidimo te „tipične“ simptome depresivnih stanja pa je lako zaključiti da ta bolest izgleda samo i isključivo tako.

Ali ne izgleda.

Znala sam izgledati najbolje ikad. Biti fit, trenirati i više puta dnevno, jesti iz navike pravilno ili pak opsesivno paziti na svaki zalogaj. Znala sam se našminkati, staviti nakit i lijepo se obući. Otići na posao i praviti se da je dan kao i svaki drugi.

I bio je. Baš kao i svaki drugi.

Iznutra sam željela da me nema ili da sam barem doma, u tišini, ispod popluna, bez obzira na temperaturu vani.

Da, taj poplun zvuči kao baš tipičan prizor depresije. Samo što taj toliko željeni poplun nerijetko uopće nije bio dotaknut. Niti je on dotaknuo mene. Nekad i po tjedan dana. Zaspala bih gdje bih zaspala, a ujutro sve ispočetka.

Šminka. Naušnice. Odjeća. Uvježban osmijeh. Trening. Sve po pravilniku službe. Sve automatski, bez imalo pravih emocija, ni dubine ni visine. Samo ravna linija, navika i strah od ikakve promjene.

Zona komfora je zajebana stvar. Sama riječ „komfor“ predstavlja ugodu, odmor, nešto lijepo i tu ljudi bez iskustva, a možda i bez dovoljno znanja, imaju plodan teren za potpuno pogrešno shvaćanje situacije.

Recimo, moja zona komfora često je bila hiperfunkcionalnost i iscrpljivanje. Zvuči kao oksimoron, jelda? Ali nije. Hiperfunkcionalnost i multitasking do faze iscrpljivanja davali su mi osjećaj vrijednosti i samim time me udaljavali od onoga što me boli ili plaši. Od onoga što me zna stezati u grlu, ma što to bilo.

I to udaljavanje nije ono što bi mnogi dobronamjerno nazvali „okupiraj se da ne misliš“. Da, ponekad stvarno treba prebaciti fokus i prestati neprestano kopati. Ali bježanjem od problema on ne nestaje. Čak se ni ne smanjuje. Raste. Što više obaveza natovarim na njega, samo je pitanje trenutka kada ću eksplodirati.

A ni eksplozija kod mene ne izgleda uvijek isto. Bilo ih je raznih, od plakanja danima bez prestanka do potpunog prestanka suza.

Zato moja zona komfora nije nužno mjesto ugode. Ona je mjesto sigurnosti. Poznato mjesto. Mjesto na kojem mogu mazati oči samoj sebi da se ispod kože ne nalazi kaos kojem hitno treba menadžer. Kaos od kojeg ne znaš kuda krenuti i baš te to plaši više od ičega.

Ponekad poželim da imam onu „klasičnu“, pomalo i romantiziranu depresiju

A izvana?

Izvana sve to može izgledati fantastično.

Radiš. Treniraš. Stižeš. Pomažeš drugima. Imaš sređenu kosu, našminkano lice i naušnice koje odgovaraju majici. Možda će netko čak zaključiti da si izuzetno organizirana, disciplinirana i sposobna žena koja drži sve konce u rukama.

A možda tim koncima samo držiš samu sebe da se ne raspadneš. Ponekad poželim da imam onu „klasičnu“, pomalo i romantiziranu depresiju. Mislim, voljela bih da je nemam uopće, ali kad je već tu, možda bi i meni i ljudima oko mene bilo lakše da svaki put izgleda onako kako očekujemo da depresija izgleda. Da danima imam istu odjeću i masnu kosu. Da ne ustajem iz kreveta. Da netko to vidi i shvati da mi treba. Da me čuje. Da ne moram prvo potpuno potonuti kako bi netko shvatio da se davim. Možda bi tada netko reagirao i prije mene same. Jer, unatoč desetljećima iskustva, često mi se dogodi da depresiju ni sama ne prepoznam dok već dobrano ne uzme maha.

Više sam puta rekla da je lakše kad naučiš živjeti s njom. Ono što nisam rekla jest da nije svaki put ista. I zato ponekad treba vremena da registriram što se događa. Da shvatim da moje skakanje s jedne stvari i projekta na drugi nije silna životna energija, nego možda simptom teške depresije. One koja se boji stati.

Vratila se

Iskreno, ne jednom sam pomislila da je otišla. Da me nikad više neće posjetiti ni pokucati na moja vrata. Ali evo je.

Možda i jača nego ikad prije. Znam koji je okidač bio ovaj put. Oni koji znaju, razumiju. I upravo zato boli kada ljudi misle da sam bolje samo zato što sam se lijepo odjenula. Da, lijepo sam se odjenula ne bih li se osjećala barem malo bolje. Ali i ne bih li drugima izgledala kao da mi nije ništa.

I tu nastaje jedan od najapsurdnijih paradoksa depresije. Želim da netko vidi da nisam dobro, a istodobno činim sve da to sakrijem. Želim pomoć, a onda svojim nastupom uvjeravam ljude da mi ne treba.

Uspijem ih uvjeriti da sam dobro. A onda me zaboli što su mi povjerovali.

Kad god netko poznat izgubi bitku s vlastitim psihičkim stanjem, nakon prvog šoka gotovo redovito slijedi nevjerica. Kako netko tako uspješan, bogat, lijep, talentiran, voljen ili duhovit može bolovati od depresije? Onda društvenim mrežama krenu kružiti fotografije nasmiješenih ljudi poput Robina Williamsa ili Chestera Benningtona kao podsjetnik da čovjekovo lice ne mora odavati ono što se događa iza njega.

Ali kao da tu lekciju svaki put iznova zaboravimo. Kao da depresivna osoba nema pravo nasmijati se jer je time poništila vlastitu bolest. Kao da dobar ručak, lijepa haljina, trening, šala ili nekoliko sati iskrenog veselja znače da je sve prošlo.

Ne znače.

Depresija ne ukida sposobnost osjećanja svih drugih emocija. Mogu se smijati iz trbuha i nekoliko sati poslije osjećati potpuno prazno. Mogu se veseliti nečemu i istodobno jedva podnositi vlastito postojanje. Mogu izgledati kao da mi je život fantastično posložen, a iznutra biti trulež. Tko nije doživio depresiju teško može razumjeti razinu usamljenosti i izoliranosti koja nastane kada ti je jedini zadatak preživjeti dan, iako ti se ponekad ni to ne da. Zato možda trebamo prestati pokušavati vidjeti depresiju.

Predugo je tražimo u podočnjacima, masnoj kosi, spuštenim roletama, praznom pogledu i krevetu iz kojeg netko danima ne izlazi. A onda nam osoba kaže da nije dobro i mi joj odgovorimo da izgleda puno bolje. Kao da smo upravo vlastitim očima pobili ono što nam je pokušala reći. Možda ne trebamo bolje gledati. Možda trebamo bolje slušati.

Jer ponekad se osjećam kao morski pas za kojeg kažu da mora nastaviti plivati da bi preživio.

I ja plivam.

Plivam toliko dugo i toliko brzo da ponekad ni sama ne primijetim koliko sam umorna. A izvana možda izgleda kao da mi plivanje ide fantastično. Samo što bih, svemu unatoč, voljela plivati do kraja.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.