Virovitičanka Sara o bolesti koju je dugo skrivala: Govorili su mi da idem saditi cvijeće, a prolazila sam kroz pakao

Ima 24 godine, radi u knjigovodstvu, živi s ocem u Virovitici, druži se s prijateljima, čuva njihovu djecu, obavlja kućanske poslove i živi, kako sama kaže, “sve normalno, kao i drugi“. Nekadašnja je prvakinja Hrvatske u karateu i bila je članica mlade hrvatske reprezentacije. I ima bipolarni poremećaj.

Upravo je tu posljednju rečenicu Sara Blažević donedavno teško izgovarala naglas. Danas je odlučila učiniti upravo suprotno: otvorila je Instagram profil na kojem bez skrivanja govori o svojoj dijagnozi, liječenju, maničnim i depresivnim epizodama, hospitalizaciji, lijekovima, suicidalnim mislima, ali i sasvim običnom životu koji postoji između svega toga. Želja joj je da se netko tko danas prolazi kroz isto ne osjeća onako kako se ona dugo osjećala – kao da je jedina na svijetu s tom dijagnozom.

Prije nego što je uopće mogla zamisliti da će jednoga dana učiti živjeti s bipolarnim poremećajem, Sarin život obilježavao je sport. Bila je vrlo uspješna karatistica, prvakinja Hrvatske i dobila poziv u mladu hrvatsku reprezentaciju.

- Dijagnoza mi tada nije bila ni na kraj pameti. Jako sam voljela trenirati, uvijek sam bila vrlo borbena i uvijek sam željela više. Kada sam dobila poziv da nastupam za mladu reprezentaciju Hrvatske, to mi je bilo baš – wow. Bila sam jako ponosna na sebe, a bili su ponosni i svi oko mene. To razdoblje i danas pamtim kao jedno od najljepših u životu. Kroz sport sam se naučila boriti za sebe. Vjerojatno mi upravo to pomaže i danas - govori nam.

Kada bi napadaj krenuo, osjećala bih jako stezanje u prsima, ruke bi mi trnule, bilo bi mi jako hladno

ZELJKO HAJDINJAK CROPIX

Prvi znak da nešto nije u redu pojavio se oko 2020. Počeli su jaki napadaji panike i anksioznosti. No Sara tada nije pomislila da je problem psihičke prirode. Bila je uvjerena da joj je bolesno srce.

- Kada bi napadaj krenuo, osjećala bih jako stezanje u prsima, ruke bi mi trnule, bilo bi mi jako hladno, zamaglio bi mi se vid i tresla bih se. Jako dugo sam mislila da imam problema sa srcem - kaže.

Odlazila je i na hitnu, gdje su joj govorili da je sa srcem sve u redu. Ali njihove riječi nisu bile dovoljne da utišaju strah.

Nakon pregleda kod kardiologa upućena je psihijatru i tada je dobila dijagnozu anksioznog poremećaja. Napadaji su se često pojavljivali kada bi ostala sama sa svojim mislima, ali i u kafiću, kino dvorani ili drugim zatvorenim prostorima. Najgori je bio osjećaj da će umrijeti.

- U tom trenutku bila sam uvjerena da umirem, da je to kraj mog života, da ću umrijeti od srca. Mislila sam da ću se samo srušiti i da mi nema pomoći - iskreno nam govori Sara.

Nakon anksioznosti došla je depresija

Dugo je živjela sama sa svojim osjećajima, ne govoreći ljudima koliko joj je zapravo teško.

- Bilo me sram govoriti da se osjećam depresivno, da nemam volje i da se ne mogu koncentrirati. Bojala sam se to reći i svojim tadašnjim poslodavcima jer sam mislila da bih možda mogla dobiti otkaz. Radila sam s djecom, a imala sam suicidalne misli. Bilo je to kao pakao na zemlji - kaže.

S vremenom su se pojavili i ozbiljni problemi sa spavanjem i koncentracijom. Počela je zaboravljati, teško pratiti razgovore i sve je počelo utjecati na posao i svakodnevni život. Tada se povjerila kolegici koja joj je preporučila psihijatricu.

Do dijagnoze bipolarnog poremećaja nije se došlo odmah. Jedan od razloga bio je gotovo paradoksalan: Sara je liječnicima govorila kako joj je kada joj je loše, ali ne i kako izgleda razdoblje kada se osjeća dobro. Tek kada je počela opisivati i te dobre faze, slika je postala jasnija.

- Kada mi je dobro, gotovo da ne moram spavati. Spavam svega nekoliko sati noću, nekontrolirano trošim novac, osjećam tjelesni nemir, ubrzano govorim, misli mi lete, imam velike poduzetničke pothvate i ideje. Ali onda nakon toga dođe velika depresija, popraćena suicidalnim mislima - objašnjava.

Prvo je, kaže, bila depresija, a tek nakon nekog vremena stigla je dijagnoza bipolarnog poremećaja. Dijagnoza joj nije odmah donijela olakšanje. Najprije ju je prestrašila.

- Ne znaš što je to uopće, što te čeka, kako trebaš živjeti i reagirati. Brinula sam se hoću li imati posao i kako će sve to utjecati na moj život - priča. Ali strah je postupno počeo dijeliti prostor s olakšanjem. Napokon je postojalo ime za ono što joj se događalo, a s dijagnozom je stigla i odgovarajuća terapija.

- Polako sam počela učiti kako živjeti s bipolarnim poremećajem i prihvatila sam činjenicu da će biti i boljih i lošijih dana - kaže Sara koja danas uzima antidepresiv, antipsihotik i stabilizator raspoloženja, ujutro i navečer. Kaže da trenutačno nema nuspojava i da je zadovoljna terapijom, ali put do odgovarajuće kombinacije lijekova nije bio brz.

– Trebalo je dosta vremena da se sve posloži, da se odabere i pronađe terapija koja meni odgovara jer nije za svakoga isto - kaže.

Ima potpuno razumijevanje svojih roditelja, sestara, prijatelja i poslodavaca

ZELJKO HAJDINJAK CROPIX

Ono što bi voljela da ljudi shvate jest da bipolarni poremećaj nije karikatura raspoloženja niti “danas sam super, sutra sam loše“.

- Izrazi poput “bipolaran“ i “depresivan“ često se olako koriste. Voljela bih da ljudi shvate da se osoba tijekom epizode manije ne osjeća samo uobičajeno sretno, kao što se ni tijekom depresivne epizode ne osjeća samo uobičajeno tužno. To su ekstremne epizode koje mogu trajati po nekoliko tjedana, ozbiljno otežavaju funkcioniranje osobe i mogu biti opasne po život ako se ne reagira na vrijeme. Nitko se ne želi tako osjećati. To ne bih nikome poželjela - kaže.

Posebno je zanimljivo koliko je osobi koja prolazi kroz maničnu epizodu teško samu epizodu prepoznati. Jer ono što ljudi izvana vide kao upozorenje, osoba može doživljavati kao fantastično razdoblje u kojem joj napokon sve ide od ruke.

Sara to opisuje jednostavno.

- Maničnu epizodu zapravo uopće ne prepoznajem. Tada mislim da sam super, da sam napokon ozdravila, da ću zauvijek moći puno raditi, otvoriti neki biznis i sve to uz vrlo malo sna. Ni depresiju ne uspijem uvijek odmah prepoznati. Tada osjećam stalnu tugu i krivnju. Ne mogu ustati iz kreveta, ne mogu odlaziti na posao, a javljaju se i suicidalne misli. Tada se javim svojoj psihijatrici radi izvanrednog susreta, a u težim slučajevima potrebna je i hospitalizacija. U cijeloj priči zato joj je iznimno važan odnos s liječnicom. Imam obitelj i prijatelje, ali meni je jako važno imati i stručnu osobu kojoj vjerujem. Moja doktorica mi je iznimno važna. Mislim da je važno imati povjerenja u osobu koja vas liječi, a ja to povjerenje zaista imam - govori nam.

Put do prihvaćanja bolesti ipak nije tekao lako. Tijekom liječenja Sara je nekoliko puta samoinicijativno prestala uzimati terapiju.

- To nikada nije dobro završilo jer bi mi se stanje dodatno pogoršalo. Osjećala sam se manje vrijednom i bilo me sram priznati okolini da uzimam lijekove zbog psihičkih problema - kaže.

Koliko je stigma bila duboko usađena možda najbolje pokazuje naizgled banalna situacija iz izlaska. Kada bi je društvo pitalo zašto ne pije alkohol i nagovaralo je da popije rundu, nije imala snage reći pravi razlog.

- Govorila bih da pijem antibiotike. To je bio način da se nekako obranim od tih pitanja, a da istodobno istina o meni ne izađe na vidjelo - iskrena je.

Bipolarni poremećaj mnogo je više od banalizirane predodžbe da je netko “jedan dan sretan, a drugi tužan“

ZELJKO HAJDINJAK CROPIX

Najveći strahovi

Otvoreno govori i o alkoholu i marihuani. Počela ih je konzumirati nakon srednje školei i to u velikim količinama, a često ih je i kombinirala. Umjesto bijega od onoga što je osjećala, problemi su postajali još ozbiljniji.

- Počela sam osjećati snažnu anksioznost, paranoju i halucinacije. Nisam spavala noću. Imala sam osjećaj da netko hoda po krovu i mislila sam da me netko prati. Nakon tih paranoja često bi dolazile i suicidalne misli i sve je postajalo samo još gore - iskrena je.

Jedan od najvećih strahova ljudi koji dobiju psihijatrijsku dijagnozu često je kako će je prihvatiti okolina. Hoće li ostati bez prijatelja, hoće li ih obitelj početi gledati drugim očima, što će se dogoditi na poslu? Sara kaže da je u tom smislu imala sreće.

- Nekim ljudima je teško shvatiti što se kod te bolesti zapravo događa. Ali svi moji istinski bliski ljudi, prijatelji i obitelj, trude se razumjeti bolest i pružiti mi podršku na način na koji mogu. Shvaćaju da sam to i dalje ja, samo uz jedan dodatak na koji moramo paziti. Neki su mi postali još bliži. Tako da s te strane zaista nemam loših iskustava. Kao i kod svake druge bolesti, mislim da nam je potrebno razumijevanje. Treba mi netko tko će biti uz mene, makar i u tišini. Ako mi je loše, samo budi uz mene. Ponekad je dovoljna sama prisutnost. Jer postoje i rečenice koje ljudi izgovaraju s najboljom namjerom, ali mogu zvučati sasvim drugačije osobi koja se nalazi usred ozbiljne depresivne epizode. Čujem: “idi saditi cvijeće“, “posloži si stvari u glavi“, “biraj svoje misli“. Vjerujem da ljudi to govore u najboljoj namjeri, ali to ne pomaže. Ako je riječ o bolesti, to nije rješenje. Možeš pokušavati sve te stvari, a i dalje ti može biti loše - kaže Sara i pritom vrlo jasno povlači granicu: ona nije liječnica i ne pokušava to postati preko društvenih mreža.

- Sve što govorim, govorim iz vlastitog iskustva i iz onoga kako sam se ja do sada suočavala i borila s bipolarnim poremećajem.

Jer u Virovitici, manjoj sredini u kojoj ljudi uglavnom znaju jedni druge, dugo ju je bilo strah govoriti o dijagnozi.

- Bojala sam se ismijavanja, osude i nerazumijevanja. Stigma postoji. Jer evo ako netko šepa i vuče jednu nogu, ljudi to prihvaćaju jer je problem vidljiv. Ali kada bih rekla da se osjećam tužno i depresivno, kao da to ne postoji zato što se ne vidi - navodi.

Polako sam počela učiti kako živjeti s bipolarnim poremećajem i prihvatila sam činjenicu da će biti i boljih i lošijih dana

ZELJKO HAJDINJAK CROPIX

Možda je upravo zbog svih godina skrivanja odluka da javno progovori bila toliko velika. O otvaranju Instagram profila razmišljala je dugo. Nije ga, kaže, otvorila samo zbog sebe.

- Htjela sam govoriti i zbog drugih ljudi koji boluju i pate, a možda misle da su sami, kao što sam nekada i ja mislila da sam sama - kaže.

Reakcije su počele stizati gotovo odmah.

- Nakon samo nekoliko dana osjećam se puno slobodnije. Dobila sam mnogo poruka podrške koje mi daju vjetar u leđa. Javilo mi se nekoliko ljudi koji ne boluju samo od bipolarnog poremećaja nego i od drugih psihičkih bolesti. Kažu mi da im je drago što o tome govorim jer se i sami osjećaju stigmatizirano - govori. Upravo je tu, zapravo, srž onoga što Sara pokušava napraviti.

– Voljela bih da se razbiju predrasude da su psihički i duševni bolesnici “ludi“. Mi normalno funkcioniramo, družimo se, volimo i radimo. Ako samo jedna osoba zbog svega ovoga možda spasi svoj život ili odluči potražiti pomoć, moja je misija ispunjena - govori nam Sara.

Danas joj je život stabilan, ali to ne znači da je nestao strah od nove epizode. Razlika je u tome što sada zna što joj se događa. Ima liječnicu kojoj vjeruje, terapiju koja joj odgovara, ljude koji znaju kroz što prolazi i iskustvo koje joj govori da i vrlo loše razdoblje može završiti.

- Postoji strah, ali nekako mi je lakše zato što znam da, koliko god mi u tom razdoblju bilo teško, ipak postoji ona trunka vjere da će ponovno biti bolje. Samo treba pregrmjeti tu lošu epizodu - ističe.

O hospitalizaciji, riječi koja mnogima i dalje izaziva nelagodu ili strah, govori bez dramatiziranja.

- Imam stvarno dobra iskustva s hospitalizacijom i znam da mi nije problem otići u bolnicu na nekoliko dana ako je potrebno. Imala sam stvarno prekrasno iskustvo. Ne znam jesu li bolji bili medicinski djelatnici ili ljudi koje sam tamo upoznala - kaže.

Možda je upravo to najveća promjena između Sare koja je nekada govorila da pije antibiotike samo kako nitko ne bi doznao da uzima psihijatrijsku terapiju i Sare koja danas pred nepoznatim ljudima na Instagramu govori: imam bipolarni poremećaj.

Zato na kraju pitamo što bi danas rekla nekoj drugoj mladoj osobi koja upravo prolazi ono kroz što je ona prolazila - ima napadaje panike, depresiju ili suicidalne misli, ali šuti jer se boji što će reći roditelji, prijatelji, kolege ili poslodavac.

- Rekla bih joj da je borba sigurno teška, pogotovo na početku. Prvo sami sebi trebamo priznati i prihvatiti bolest, a još je teže o njoj govoriti drugima. Ali pravi ljudi ostat će u tvom životu. Velika većina ljudi koji te vole ostat će uz tebe i prihvatiti te i s tom, pod navodnicima, “teškom bolešću“. Rekla bih toj osobi da je vrijedna i poželjna, da svijet ne bi bio isti bez nje i da je s razlogom ovdje. Potraži pomoć ako ti je potrebna. Najvažnije je da ti budeš dobro jer će onda biti bolje i ljudima oko tebe - zaključuje Sara.

Bipolarni poremećaj mnogo je više od banalizirane predodžbe da je netko “jedan dan sretan, a drugi tužan“. Riječ je o poremećaju koji utječe na raspoloženje, energiju, aktivnost i način razmišljanja, a karakteriziraju ga depresivne te manične ili hipomanične epizode. Prema najnovijim podacima Svjetske zdravstvene organizacije, u svijetu s bipolarnim poremećajem živi oko 36 milijuna ljudi, odnosno oko 0,4 posto svjetske populacije. WHO upozorava i da mnogi ljudi ostaju pogrešno dijagnosticirani ili uopće ne dobiju liječenje te da su diskriminacija i stigma još uvijek česte.

Hrvatski zavod za javno zdravstvo navodi da bipolarni afektivni poremećaj ima oko jedan posto odraslih, što bi, primijeni li se ta prevalencija na odraslo stanovništvo Hrvatske, značilo da govorimo o nekoliko desetaka tisuća ljudi. HZJZ bilježi i oko tisuću hospitalizacija godišnje zbog bipolarnog poremećaja; 2023. godine hospitalizirano je 739 osoba.