‘Ali to ti je mama!‘ Da, i? Zašto bih baš njoj trebala dopuštati ono što drugima ne bih?

„Ali to ti je mama!”, kažu mi gotovo svaki put kad se požalim na nešto što je moja majka rekla ili napravila.

„Da, je. I?”, najčešće uzvratim.

Nikada nisam razumjela zašto bih morala trpjeti baš sve samo zato što me netko rodio. Iako sam i sama, što svjesno, što nesvjesno, istrpjela stvari i situacije na koje bi mnogi drugi jasno rekli ne. I ne bi se dali zajebavati. Majka, otac, sestra, prijatelj, potpuno nebitno. Kad ti netko prijeđe granicu, imaš pravo reći da je dosta.

Sve ja to znam. U teoriji, a nerijetko i u praksi.

Ali postoje situacije koje me pronađu potpuno nespremnu. One u kojima ni sama ne razumijem zašto, nakon svega što sam prošla i naučila, ponovno dopuštam da netko od mene radi budalu. Zašto istrpim nešto što me dan ili dva poslije razdire jer nisam reagirala u trenutku kad se događalo.

Mrzim kad se zaledim. Od stresa, panike, nekih starih iskustava, ne znam ni sama čega. Jednostavno se zaledim. Pustim da prođe, da bude po tuđem, samo da me se pusti na miru.

A onda mi sutradan dođe do mozga.

Odmah me zaboljelo

S odmakom mogu racionalno sagledati situaciju, prisjetiti se tko je što rekao, u kojem trenutku i u kakvom kontekstu. Mogu složiti savršen odgovor. Naravno, s danom ili dva zakašnjenja, kad mi od njega više nema neke koristi.

Pogotovo mi se to događa s vlastitom majkom. Ženom koja moje granice nerijetko ne samo prijeđe nego ih potpuno izbriše.

Ovaj tjedan provela sam s njom otprilike pola sata u automobilu. Vozila me od točke A do točke B, a meni je svih tih pola sata bilo mučno. Toliko da sam prijateljicama u našu grupu napisala kako je pola sata s vlastitom majkom bilo pola sata previše.

I odmah me zaboljelo što sam to napisala.

Jednoj od tih prijateljica mama stravično nedostaje. Znam koliko bi dala za još pola sata s njom. I upravo zato mi je bilo grozno izgovoriti, makar i u poruci, da bih ja najradije izbjegla tih svojih pola sata.

Ali, jebemu, tako sam se osjećala.

Možda ću jednog dana žaliti za tom vožnjom. Možda ću poželjeti još samo jedan razgovor, pa makar završio svađom. Ne mogu znati.

No mogućnost da ću jednom žaliti za nečim ne znači da zbog tog eventualnog žaljenja u budućnosti moram jesti govna u sadašnjosti.

„Ali to ti je mama!”

Je. To je moja mama. Ona koja mi, kao i mnoge druge majke svojoj djeci, nerijetko digne živac. Ma kakav jedan živac, stotinu njih.

I da se razumijemo, sigurna sam da je obostrano. U našem slučaju dala bih ruku u vatru da i ja njoj dignem barem stotrideset živaca. Nekad je omjer obrnut. Nekad je nesrazmjer puno veći.

Ne tvrdim da sam savršena kći. Daleko od toga.

Ali činjenica ostaje da mi vlastita majka ponekad toliko ide na onu stvar da bih najradije da je ne vidim i ne čujem danima.

Lažem. Tjednima.

Jer me i pola sata s njom katkad iscijedi kao staru čarapu. Ostavi me bez energije za vlastiti život, za moje ljude i za mene samu. S knedlom u grlu, suzama u očima i unutarnjim vriskom za koji nema dovoljno visoke ni dovoljno udaljene planine da ga sakrije.

A ovaj tjedan nije ostalo samo na vožnji.

Sve radim pogrešno

U utorak navečer našle smo se u veterinarskoj ambulanti zbog Furija. Svaku moju rečenicu, svaku odluku i gotovo svaku molbu majka je dovela u pitanje. U nekoliko minuta, ako se nju pita, ispala sam osoba koja jedva zna brinuti o sebi, a kamoli o drugom živom biću.

Previše pazim na psa. Previše ga štitim. Razmazujem ga. Sve radim pogrešno.

Istina, Furio je moj prvi pas. Ali više od deset godina imam mačke i nisam baš jučer otkrila da životinje trebaju hranu, vodu, veterinara i ljubav.

Ona, naravno, zna bolje jer pse ima cijeli život i, kako kaže, nikad im ništa nije bilo.

O tome koliko je ta posljednja tvrdnja diskutabilna neću. Nije ni tema ove kolumne. Reći ću samo da možda i zbog nekih ranijih iskustava toliko pazim na vlastitog psa.

I nije mi žao. Niti će mi ikada biti.

Htjela sam ga godinama, možda i desetljećima. I želim mu pružiti najbolji mogući život. Hoću li pritom katkad pretjerati? Vrlo vjerojatno. Hoću li pogriješiti? Sigurno. Ali to su moje odluke i moja odgovornost.

Savjete prihvaćam. Rado. Pod uvjetom da zvuče kao savjeti, a ne kao sranje po meni pred drugima.

A kad sam je zamolila da nešto ne radi mojem psu, ismijala je moju molbu i pokušala dobiti potvrdu da je ona u pravu od svoje prijateljice veterinarke. Preda mnom.

I opet sam se zaledila.

Smijemo reći da nas živciraju

Nisam održala govor o granicama. Nisam demonstrativno izašla. Nisam izgovorila nijednu od onih savršenih rečenica koje mi danas padaju na pamet.

Samo sam željela da sve završi.

A onda sam se, naravno, ljutila i na sebe.

Jer kako je moguće da odrasla žena koja inače itekako zna otvoriti usta pred vlastitom majkom ponovno postane dijete koje šuti i čeka da neugodna situacija prođe?

Kako je moguće da te netko tko te poznaje cijeli život u nekoliko minuta uspije uvjeriti da ništa ne znaš?

I zašto nas baš roditelji katkad tako lako vrate u ulogu iz koje smo odavno odrasli?

„Ali to ti je mama!”

Da. I baš zato mi je pun k* pretvaranja da su majke, očevi i ostali članovi uže obitelji neka sveta bića kojima je sve dopušteno.

Smijemo reći da nas živciraju. Smijemo priznati da nas povređuju. Da se nakon susreta s njima osjećamo lošije nego prije. Da nam treba odmak, tišina, pa i nekoliko tjedana bez kontakta.

Smijemo čak pomisliti kako bismo voljeli da su drugačiji. Da su neki drugi ljudi. Da naši odnosi izgledaju drugačije.

To ne znači da ih nužno ne volimo.

Niti znači da smo nezahvalni.

Ne znači čak ni da smo u pravu u svakoj svađi.

Ali znači da smo ljudi koji imaju pravo na vlastite osjećaje, čak i kad se ti osjećaji ne uklapaju u sliku sretne obitelji kakvu drugi očekuju.

Meni je posebno teško priznati koliko me i danas, u četvrtom desetljeću života, može pogoditi kad me majka spusti pred drugima. Pogotovo kad imam osjećaj da joj publika daje dodatni vjetar u leđa.

A još mi je teže priznati koliko joj to često uspijeva.

Ubije mi želju za razgovorom, druženjem i bilo kakvim daljnjim kontaktom. Poželim pobjeći što dalje i ne javljati se nikome.

Pa ipak, nakon nekog vremena ponovno je nazovem.

Jer mi je majka. Jer postoji taj zov krvi, odgoj, tradicija, navika. I jer, koliko god me to ljutilo, jedan dio mene još uvijek traži nešto što bi možda već odavno trebao prestati očekivati.

• Da me prihvati.
• Da me vidi kao odraslu osobu.
• Da me sasluša bez podsmijeha.
• Da se ne moram svaki put pripremati za novu rundu dokazivanja da nisam nesposobna, glupa ili nedorasla vlastitom životu.

I onda dobijem malo topline, neki dobar trenutak, normalan razgovor. Dovoljno da ponovno pomislim kako možda ovaj put neće biti isto.

Pa pristanem na novu rundu

I najebem.

Možda je upravo to najteži dio odnosa s roditeljima. Ne to što se svađamo. Ne čak ni to što se povrijedimo. Nego što, unatoč svemu, često nastavljamo čekati da od njih dobijemo ono što nam toliko nedostaje.

I pritom se osjećamo krivima svaki put kad nam ih je dosta.

Ne znam kako će moj odnos s majkom izgledati za godinu, pet ili deset. Ne znam ni hoću li jednog dana zaista žaliti za nekim od tih pola sata.

Ali znam da ne želim više provoditi sadašnjost opravdavajući ono što me boli samo zato što bih u budućnosti mogla osjećati nešto drugo.

Moja majka ima pravo biti nesavršena.

Imam ga i ja.

Ali nijedna od nas nema pravo na neograničen pristup onoj drugoj bez obzira na to kako se pritom ponaša.

I zato, kad mi sljedeći put netko kaže: „Ali to ti je mama!”, moj odgovor ostaje isti.

Da. Je. I?

Do idućeg puta,

Zagrljaj,

A.