Crvena polica na koju sam zaboravila i obrambeni mehanizam koji me štitio da bih preživjela

Djevojka s faksa kojoj se više ne sjećam imena jednom me pitala: „Jesi li uzela onu crvenu policu?“ Nije mi odmah bilo jasno što me pita. Trebalo mi je zbilja dugo da shvatim na koju policu misli. Bila sam je zaboravila. Kao i gotovo sve iz tog stana. Našeg stana. Nakon što smo prestali biti „mi“, zaboravila sam velik dio te veze. Uključujući i zbilja genijalnu cik-cak švedsku policu kojoj sam se nekad beskrajno veselila.

Nije mi odmah bilo jasno zašto je tome tako jer se stvarno nisam trudila sve zaboraviti. Nisam znala ni da se to može „samo tako“. Oduvijek sam govorila da se oprostiti može, ali zaboraviti nikako. I zbilja, oprostiti mogu dosta toga, no iako nisam zlopamtilo, pamtim hrpetinu detalja i sitnica koje većini ljudi promaknu jer im nisu bitne ili ih uopće ne registriraju.

Sjećam se gospodina kojeg sam u jednoj šetnji Maksimirom vidjela kako leži na klupi i čita knjigu „Svatko umire sam“. Sjećam se gdje sam vidjela kojeg psa i kako se zove. Ne mogu i ne želim zaboraviti gdje sam prvi put čula neku pjesmu koja mi se sviđa, tko mi ju je pustio, gdje smo bili i koji je datum bio. Gotovo do najsitnijeg detalja.

Magistra disocijacije

Ali ima caka. Spoznala sam je godinama kasnije. Ono što me nije dubinski povrijedilo, ono što sam uspjela odbolovati i prihvatiti - ostalo je u pamćenju. Možda izmijenjeno, možda nepotpuno, ali tu je. S druge strane, ono što je u tom trenutku bilo previše da bih preživjela, moj je mozak jednostavno blokirao. Tu ima svega, od djetinjstva naovamo. Taj obrambeni mehanizam nije ništa novo i postoji u većini nas. Zove se disocijacija. Nisam znala ime tom fenomenu sve do prije nekoliko godina, ali sam znala da se dogodio iz čiste obrane. Nehotice, ali nužno.

Od tada nerijetko znam reći, pogotovo među mojim ljudima koji to razumiju, da sam magistra disocijacije. Da postoji studij disocijacije, bila bih barem magistra, ako ne i doktorica. I iako sam zahvalna što me moj mozak toliko puta spasio, istovremeno sam i ljuta. Jer neke sitnice, događaji i trenuci jednostavno mi nedostaju. Problem s disocijacijom, mojom ili tuđom, jest taj što ne znaš koliko ti je uzela dok se ne nađeš pred zidom. Želiš se prisjetiti nečega ili odgovoriti na pitanje, a kao da ti se mozak ugasi. Ni sama ne vjerujem da se nečega relativno mirnog i bezbrižnog ne sjećam.

Danas imam podršku

Na psihoterapiji pokušavamo, terapeutkinja i ja, doći do tih rupa. Ne forsiranjem, nego traženjem osjećaja. Jer danas imam podršku koju tada često nisam imala. Upravo je taj izostanak podrške i moj naučeni „mogu sve sama“ istrenirao moj mozak da se disocira od svega što je bilo preplavljujuće. Koliko god godina imala, uvijek ću ostati zapanjena našim mozgom, tijelom i procesima koji nas štite. Nevjerojatno je da većina tih mehanizama dolazi spontano, iz jednog jedinog cilja - da preživimo. I zato, iako se i dalje ne mogu suočiti s crvenom cik-cak policom, čak ni na fotografiji, danas joj mogu reći hvala.

Hvala mom mozgu što je odlučio umjesto mene kada ja to nisam mogla. Hvala tijelu koje je znalo da mi neka sjećanja ne trebaju da bih bila cijela. Jer preživjeti nije slabost. Preživjeti je inteligencija. Ako se ne sjećate svega iz nekog teškog razdoblja, nemojte se siliti. Možda vas vlastito tijelo štiti više nego što mislite.

Podršku imate. U sebi.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.