Još negdje imam fotku od tog prvog susreta. Sjećam se što sam nosila na sebi, koje detalje istaknula i koliko sam joj se htjela dopasti. Mislila sam da sam se htjela dopasti njoj, a zapravo sam, ni ne sluteći, radila sve to i tada i do danas za sebe. Ja sam sebi htjela biti taj dan lijepa iako to nisam znala. Prvog šestog bit će tri godine od tog dana, tri godine od početka mog rasta i moje prve integrativne tjelesno orijentirane terapije.
Bez velikih promjena
Godinama sam se liječila i čupala, kopala po ranama, išla i na geštalt i psihologu i psihijatru, nekad sve troje u malim razmacima i nekako nisam dobivala ono što sam tražila. Vrlo brzo bih ili odustala ili se uljuljkala u neko „sigurno” mjesto, točnije zonu komfora. Pronašla bih neki obrazac koji mi je pasao, terapija jednom mjesečno, ne neki preveliki trud ni trošak, život ide, maltene se odrađuje sam. Kako nije bilo koraka unazad, kao da sam nesvjesno zanemarila činjenicu da nema ni nekih većih koraka unaprijed. Bila sam, barem sam mislila da jesam, zadovoljna što nema crnila i što nema nekih velikih promjena kako nagore tako ni na bolje. Ja sam bila dobro i to mi je, do nekog trenutka prije tri godine, bilo dovoljno.
Za tjelesno orijentiranu terapiju sam čula od svojih bivših kolegica koje su išle tamo u školu, i nekih poznanica koje su istu završile, no nisam, osim tih kontakata znala puno više o tome. Nisam čak ni svoju psihijatricu, kojoj bih vlastiti život povjerila koliko joj vjerujem, pitala više o tome. Znala je da bih ja još nešto, znala mi je natuknuti i grupnu terapiju i kognitivno bihevioralnu, ali o ovome se baš i ne sjećam da smo puno govorile. U trenutku kad mi se, prije tri godine život nasilno pretvarao u teški košmar i kad sam ostala bez ikakve podrške najbližih, odlučila sam da ovo ne mogu sama i potražila sam pomoć tako što sam u jednoj običnoj šetnji psa u tadašnjem kvartu poznanicu koja je bila pred krajem školovanja za terapeuta, pitala za preporuku i kontakt. Nisam se kupala u lovi, kao što to ne činim ni danas, ali sam htjela prekinuti obrasce koji su me gušili i shvatiti što mi se i zašto događa svaki put kad ostanem bez podrške.
Tabula rasa
Dogovorila sam prvi susret, došla tamo kao najpraznija tabula rasa i bez imalo očekivanja. Jedino što sam znala i željela je da mogu biti sama sa sobom i - da mogu plesati bez srama. Da konačno, nakon gotovo dva desetljeća plešem. Unatoč činjenici da sam skoro dva desetljeća rabila svoje tijelo kao alat i sredstvo zarade (fitness trenerica sam, op.a.) ples mi je, nakon što mi je naprasno oduzet početkom stoljeća predstavljao problem i nešto gdje je moje tijelo ostalo u grču. Znala sam da je to nešto što me muči, jebemu, otišla sam i na Kubu i nisam plesala jer sam znala da moje srce to tad, u onakvom stanju i nepoznavanju vlastitih emocija ne bi izdržalo. Gledala sam druge kako plešu i venula iznutra i tako godinama. Gledala sam druge kako se vesele, skaču, ciču, kupuju plesne cipele, ja svoje plesne cipele dan danas ne mogu pogledati, a da mi se duša, grlo i oči ne raspadnu.
Krenule smo s plesom. Korak po korak, upoznavala sam svoje tijelo jednom tjedno, pa svaka dva tjedna i kroz te, prividno plesne korake, počela sam mapirati gdje su moje traume i koje su one uopće. Sa što manje riječi i nekih prevelikih intervencija, čitava moja obiteljska situacija od 1988. naovamo krenula se raspetljavati pa ponovno zapetljavati i tako nebrojeno puta od te 2021.
Nitko mi nije rekao što će mi se sve, kad jednom krenem putem intenzivne terapije, dogoditi. Upozorili su me samo da bi moglo biti intenzivno i bolno, ali to sam znala i od ranije, jer svaki put kad kopaš po sjećanjima prije ili kasnije naiđeš, kopajući, na komadić stakla i razrežeš se jer ga ne vidiš u zemlji. Krv poteče, staviš flaster, ali bude nekako lakše nastaviti kopati i budeš pažljiviji kod idućeg kopanja.
Tu flasteri nisu pomogli niti bi to ikako mogli jer ne ideš u mjesta koja znaš u bilo koje doba dana i noći, ideš u ona mjesta za koja misliš, pod definicijom da se „ne sjećaš prvih nekoliko godina života” ne postoje. Ta mjesta, te prve tri godine ili prvih pet, ne samo da postoje nego ih iz dana u dan nosiš svuda sa sobom, u sve svoje odnose (što romantične, što poslovne ili prijateljske), na svoje treninge, na svoja putovanja. Nosiš ih sa sobom u krevet i u tuš.
Uvijek sam mislila da meni rebra strše jer sam tako građena. Bila sam u krivu. Mislila sam i da sam u periodu od 2007. pa do neke 2010. patila od konstante boli u trbuhu (u području ošita i rebara, doktori ništa nisu našli) zbog nekog gastritisa ili čira ili tako nečeg, i bila sam u krivu. Danas znam zašto je to boljelo, zašto je boljelo baš tamo i baš tada. Kao što danas znam prepoznati kad me nešto boli ili kad stišćem vilicu, a jezikom probijam gornje nepce. Znam tko stoji, točnije što stoji iza svega toga.
Nitko te ne može upozoriti na sve i još puno toga jer smo svi individualni, nosimo druge strahove koji se svakome drugačije mogu manifestirati. Hladnoća ruku i nogu, utrnut vrat, isturena rebra, bolno grlo, suha koža... sve ima svoje zašto u te tri godine kojih se kakti ne sjećaš.
Ne odustajte od sebe
Dok sam gradila odnos sa svojom terapeutkinjom, pružala sam, nesvjesno, otpor i nije bilo lako ni meni ni njoj doći do nekih spoznaja. Nije to kao u serijama da se ti legneš, sve ispričaš i netko s druge strane sobe ti potvrdi ili negira. Nope, ne ide tako jer ja sam toliko toga htjela reći, a nisam mogla. Riječi nisu izlazile i prelazile usne, zato sam pustila tijelo da priča i ispričalo je sve ono čega sam se bojala i od čega sam, svjesno ili manje svjesno, bježala.
Nitko ti ne kaže da ćeš nebrojeno puta u tijeku terapije, pa čak i za vrijeme seanse, htjeti odustati. Ili da ćeš putem razmišljati da što ti to treba, da misliš da je to to, riješilo se najbitnije, nema sad više smisla. Ne kažu ti ni da ćeš samog sebe iznenaditi koje sve emocije gutaš godinama i desetljećima (ja recimo ljutnju i agresiju, jer je nisam imala prilike pokazati kad sam trebala, nisu mi dali) i da ćeš ih i dalje htjeti ugasiti. Ne spominju ti ni sram koji ćeš n puta doživjeti, sram od vlastitog tijela, vlastitih misli i emocija. Da ćeš se bojati suočiti s boli koja te paralizira i koja koči i da budeš sretan jer blokiraš emocije od kako znaš za sebe. I da, ne kažu ti da je moguće da blokiraš i dobre emocije poput sreće, veselja, opuštenosti ili (seksualne) katarze jer si do sada nikad nisi dao priliku biti na tom maksimumu ranjivosti iz straha da opet ne budeš izigran i povrijeđen.
Puno je toga, lista bi mogla do sutra i kod svakog je drugačija, ali ono što ti isto tako ne kažu i bolje da ne, je da ćeš po prvi puta u životu upoznati jedinu osobu koja te nikad neće napustiti i koja je uvijek, čak i onda kad si mislio da je otišla, bila tu za tebe. Dobit ćeš sebe u nekom boljem, ranjivijem, ali snažnijem obliku. Sebe, koja ima razumijevanja za sve što je prošla da bi bila tu i koja više ne osjeća sram koji je koči. Izgubit ćeš neke ljude, možda neke najbliže poput partnera, majke ili brata, ali dobit ćeš druge koji će te razumjeti bolje od onih koji sve ove godine nisu. Dobit ćeš kompleksnije i snažnije ljude jer ih konačno vidiš i možeš imati u životu. Shvatit ćeš, i to će isto biti bolno, da je hrpa odnosa bila površna i vjerojatno nepotrebna, ali nećeš se više sramiti svojih odluka nego ćeš krenuti dalje i konačno uživati u sebi i ljudima koje ćeš privući.
Krenula sam na ovaj put prije nepunih tri godine, da proplešem i da živim život bez boli. Putem sam proplakala (a nisam mogla), proplesala (i dalje nedovoljno) i upoznala divne ljude, između ostalog i sebe sad i sebe prije 20 i prije 30 godina. Sve svoje verzije sam vratila tamo gdje im je mjesto, pored mene.
Do idućeg puta, od svega i svakog se može odustati, osim sebe.
Zagrljaj,
A.
Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.