Poznajem jednu djevojku koja se nasmrt boji zubara. Toliko ga se boji da je u stanju mjesecima patiti u bolovima koje joj zadaju umnjaci. Gledam i pratim kako mjeseci prolaze, bolno je i njoj i meni/nama za slušati kako se pati, pokušavam joj objasniti da je zbilja kratko to vađenje umnjaka i da je učas kao nova, ali uzaludno je. Boji se. Možda ne razumijem u potpunosti njen strah jer ga nikad nisam imala, zubarima se obično neuobičajeno veselim, ali poštujem da se boji. Neću joj soliti pamet jer ne znam kako joj je.
Nije svima isto
Postoje razni ovakvi slučajevi, prestravljenih ljudi u teškim ili manje teškim situacijama gdje bih uskočila i rekla: „Ma to ti je ništa. Dramiš bez razloga!“. Vjerojatno sam to ne jednom i napravila i izgovorila, ali trudim se to više ne raditi iz jednostavnog razloga da to što se ja nečeg ne bojim ili je meni nešto prošlo lako, ne znači da će tako i drugima. Ima stvari kojih se ja bojim, a netko drugi ne. Postoje trenuci u mom životu koji su bili jako teški, a nekima su prošli kao od šale. Bilo je ispita koje sam padala i po osam puta, a neki bi s upola manje vremena potrošenih na učenje prošli iz prve i obrnuto. Užasavala sam se otkaza ili prekida nekih odnosa iako su mi mnogi na istima čestitali. Često bih naučila, na svojoj koži, da mi je strah u većini slučajeva ne samo pretjeran nego i u potpunosti neopravdan, ali moralo je tako biti da bih to naučila. Znam da postoje mnoge žene, a i muškarci, koji su u strahu da ih partner(ica) ne ostavi. Iako nisu sretni i zadovoljni, strah od napuštanja ih preuzima. I iako znam da bi im bilo bolje da se to i dogodi, ja šutim. Nije na meni da se miješam. Niti da razumijem, ali mogu poštovati odluku pa čak i ako je donesena iz straha.
Poštovanje
Kažu da je strah negativna emocija koja na sebe navlači svašta drugo negativno. Vjerojatno su u pravu kad to kažu, no, kako reći nekome da se ne boji? Kako uvjeriti nekoga da će odlazak od partnera ili vađenje umnjaka proći isto kao što je prošlo u mom slučaju? Mogu li to znati? Mogu li garantirati da se ništa loše neće dogoditi te da im je strah bez veze? Ne mogu.
Nije na meni da ja budem taj vjetar u leđa. Nije na meni da to budem ni kad ljude poznajem, a kamoli u slučaju potpuno nepoznate pa i daleke osobe koja nikad kroz moj život neće proći. Nažalost, tu razinu poštovanja što prema sebi samom (da se ne trošiš i ne spuštaš nisko osuđujući) što prema drugoj osobi i njenom strahu, nemaju mnogi. Dapače, svaki put kad se dogodi nešto poput neke tragedije ili elementarne nepogode na koju nitko nije mogao utjecati, internet nam pokaže koliko smo okruženi ljudima koji ne vide dalje od svog nosa/tipkovnice. Bila je oluja i ljudi su se prepali iako im se možda ništa nije dogodilo. Bio je potres i ljudi su prestravljeni, a nisu ozlijeđeni niti su im se kuće srušile. Komentari su bili nalik, pa i meni u lice ili preko telefona: „Pa što, bio sam i ja vani pa ništa!“, „A gle Zagrepčana, malo puše pa drame.“, „Neš‘ ti potresa, ljudi u Japanu imaju potrese svaki dan pa se nitko ne boji. Očvrsnite!“
Pokazati svoje iskrene emocije - hrabrost ili ludost?
Čemu posramljivanje straha? Što time dobivate? Je li vam ljepše/lakše u životu kad ste pos*ali nečiju najiskreniju emociju i reakciju kao što je strah? Rodila je i bila je preplašena čitavo vrijeme carskog reza. Dijete je krenulo u vrtić i boji se vrtićkih bolesti. Dobio je koronu/gripu i strah ga je. Opet komentari: „A vidi je, ja rodila triput i to prirodno i ništa mi nije!“, „Neš‘ ti vrtićkih bolesti, svi smo ih preživjeli!“, „Ma, malo teža prehlada. Ne drami!“ U ne znam kojem razredu osnovne škole učili su nas da postoje dvije perspektive, ptičja i žablja. Jasno je koja je koja te odakle im nazivi, no ono što su zaboravili staviti čak i u te rane udžbenike jesu da postoji i treća kojom smo prečesto okruženi, a to je ona vlastita. Perspektiva iz koje često stižu osude, usporedbe i nerazumijevanje je baš ta.
Vjerujem da je to dobar početak za razvoj empatije i razumijevanja ne samo sebe već i svijeta u kojem nije sam niti će ikad biti. Da sazna što prije da postoje strahovi koje možda on neće nikad iskusiti, ali da su normalni i prihvatljivi, nekad i savladivi. Da postoje ljudi koji imaju takav strah od zubara da na ulasku u ordinaciju padaju u nesvijest iako su samo došli ugovoriti termin ili tek očistiti kamenac. Da znaju da ima djece, ali i odraslih, koji imaju strah od pasa svih veličina iako im nikad ni jedan pas ništa nažao nije napravio i da se to može riješiti uz određene korake i vrijeme, ali da im ne treba osuda i forsiranje druženja sa psima. S leptirima. Ljudima.
Alati protiv straha
Trebaju znati i da ima ljudi kojih je strah vode pa da im ne padne na pamet špricati ih kako bi strah prošao. Da lift nekima predstavlja muku da i kad ga moraju koristiti da je najbolje da tad samo šute i duboko dišu. Moraju znati da mnogi svoje strahove hendlaju i imaju alate koji su drugima naizgled čudni i smiješni, ali njima djeluju. Ako nekome treba da pucketa prstima kad prolazi mračnom ulicom da ga se pusti na miru ako mu je to ugodnije. Djecu treba rano odgajati da poštuju svaku emociju, svoju, tuđu, kompliciranu i onu jednostavnu. Da je normalno biti preplašen kad drugi nije, biti sretan zbog nečega što je nekome bez veze, biti ljut kad ti drugi kažu da ne trebaš biti. Da je u redu osjećati, ali ne posramljivati. Krenuti rano, što ranije, kako kasnije ne bismo imali čitave generacije komentatora koji ne vide dalje od svog nosa i koji će samo čekati i iskoristiti priliku kako bi pokazali da su oni bolji od drugih.
Do idućeg puta, poštujte svoje/tuđe strahove jer tako će ih biti manje i bit će manje strašni.
Zagrljaj,
A.
Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.