Imate li i vi djece? Nije me povrijedilo njezino pitanje, povrijedio me moj odgovor

Neki dan srela sam mladu ženu s desetomjesečnim sinom. Stala je da pomazi psa i krenule smo pričati. Klasika, ona je pitala o psu, ja o mališanu. I zatim neočekivana bomba:

„Imate li Vi djece?”

Nisam ni trepnula kad mi je preko usana skliznula rečenica:

„Nažalost, nemam.”

Ona se momentalno ispričala. Počela je govoriti za sebe kako je glupa i da nije trebala tako nešto pitati. Razumjela sam je, ali nisam htjela da se tako osjeća i da samu sebe tako časti. Umirila sam je i rekla joj da nije ništa krivo rekla, da meni nije problem odgovoriti, i to iskreno, na takvo pitanje.

Imala sam osjećaj da s njom mogu biti iskrena. Da me ne gleda svisoka jer nemam djecu niti mi nameće da ih moram imati. Samo je pitala jer se vjerojatno, s obzirom na to da je strankinja, htjela dodatno povezati i, tko zna, možda pronaći društvo za dječji park.

Ja sam, zasad, samo u parku pored. Onom psećem.

Nemam još

Zbog mojeg „nažalost” odmah joj je bilo jasno da bih dala sve na svijetu da sam i u dječjem. Da znam kako je to ne spavati mjesecima jer to biće koje je raslo u tebi nema neki fiksan raspored i treba te maltene 24 sata dnevno.

Mislim da sam joj odaslala signal da bih voljela i ja pridržavati mališana koji tek počinje hodati. Da bih voljela da pored mojeg šteneta idu i kolica. Da zamišljam kako se doma ore i mijauk i lavež, ali i cendranje i gugutanje.

Iako volim tišinu, obožavam i život u četiri zida. Onaj glasni život o kakvom sanjam otkako znam za sebe.

Nažalost, nemam ga. Točnije, nemam još.

Vjerujem da je moje žaljenje moglo ostaviti dojam da prolazim neke postupke, da mi možda ne uspijeva i da se borim s neplodnošću. S nečime što danas zapravo nije rijetkost, ali se o tome i dalje često govori šapatom. U mojem slučaju riječ je o spletu nekih drugih okolnosti zbog kojih se, eto, dosad nisam upoznala u ulozi majke.

Iako mi znaju prišiti da sam pseća ili mačja mama, ja i dalje, kako sam i onomad pisala, smatram da mi taj izraz nikako ne odgovara. I ne pristaje. Da, volim svoje životinje najviše na svijetu, no imati dijete nešto je sasvim drugo, iako to još nisam iskusila.

Ali...

Iako sam tu mladu ženu uvjeravala i, nadam se, uvjerila da me njezino pitanje nije zasmetalo, mislim da sam to manje-više dobro odglumila. I zbog nje i zbog sebe.

Zaboljelo me.

Ne zato što me pitala. Nije me povrijedilo njezino pitanje. Povrijedio me moj odgovor.

Rečenica koja me svakodnevno buni i boli

Kao što me posljednjih nekoliko godina zaboli svaki trudnički trbuh, kolica, plač bebe, klinac na biciklu s pomoćnim kotačićima ili ružičaste špangice na loknicama koje proviruju iz nosiljke. Svaki detalj života kakav još nemam meni ne promakne.

Ne, nisam opsesivna. Samo promatram i upijam, nadajući se da ću relativno skoro i ja mirisati glavu tog čuda čije je srce kucalo paralelno s mojim. U istom tijelu.

Da stvar bude još bolja ili gora, nekoliko dana nakon tog susreta u parku nalazim se sa ženom koja dolazi sa sedmomjesečnim dječakom u rukama. Dok se ona (bok, Anja!) snalazila sa stvarima za koje nije imala dovoljno ruku, pogledala me i ispalila:

„Jel znaš držati dijete?”

Odmjerila sam malog i rekla da tu dob držim bez problema. I prije nego što sam završila rečenicu, bebač mi je već bio u naručju.

Smiješio se. Širio zjenice dok mi je promatrao lice, naočale i osmijeh. Onaj isti osmijeh koji ne skidam kad su u pitanju djeca i životinje. Nije zaplakao, nije bio nervozan, bio je kao da je u najsigurnijem okruženju. Potpuno opušten i miran.

Nije moj, ali sam skužila da mogu, pa sam pitala njegovu majku smijem li mu pomirisati glavu.

Napunila sam se oksitocinom kao da se radi o nekoj drogi. Samo taj kratki spoj mojih nosnica i dječje čiste kože.

A nije ni moj, ponavljam.

Nešto slično, iako sam uvjerena da nije ni približno isto, radim i sa svojim ljubimcima. Kad mi treba, doslovno zagnjurim glavu u njihovo krzno i napajam se. Osjetim kako se umirujem bolje i brže od bilo koje supstance na svijetu.

S bebama je malo drugačija stvar jer, em nemam priliku često to raditi, em me taj trenutak podsjeti baš na to.

Da to nemam.

Zato se i odmaknem vrlo brzo. Vratim dijete u ruke ili kolica dovoljno brzo prije nego što mi krenu suze. Knedla je ionako u grlu i prije nego što se dotaknemo.

„Nemam još.”

Rečenica koja me svakodnevno buni i boli. Možda i više od „nemam” boli to „još”, jer svakim danom kao da sve više sumnjam je li istinito.

Hoće li se to „još” zbilja ostvariti? Znači li ono neku sigurnost da će „nemam” prerasti u „imam”, samo ne sada? Ili je to tek riječ kojom pokušavam utješiti samu sebe?

Jedva čekam

Knedlu u grlu imam i dok ovo pišem. Imat ću je i kad izađem na ulicu, sad usred listopada, kad je još dovoljno toplo da se trudnički trbusi dobrano sunčaju i pokazuju.

I neka je tako.

Ja bih prva hodala ponosno okolo i pokazivala kakva me sreća čeka iza ugla. Jedva čekam da mi se to i ostvari. Da više nemam pločice na trbuhu, barem ne neko vrijeme. Da ulazim u dućane s dječjom odjećom i kupujem je za svoje dijete, a ne za djecu prijateljica.

Da na svojoj koži spoznam je li trudnoća za mene pakao ili raj, jer nije svima isto. Da saznam kako je to namještati se dok spavaš s trbuhom. Kako je kad te sve boli, ali svejedno si sretna jer znaš što je na kraju tog višemjesečnog puta.

Ne mogu dočekati čuti to srce, vidjeti obrise na ekranu i gledati kako se mijenjaju iz tjedna u tjedan. Naposljetku čuti prvi plač koji se smiruje na mojim prsima. Osjetiti to srce na svojem.

Pomirisati tu kožu o kojoj maštam barem desetljeće. Osjetiti suze radosnice dok upijam svaki djelić te bebe.

Moje bebe.

Nažalost, nemam još.

I koliko god me to „još” ponekad boljelo, još uvijek se nadam da će jednog dana postati „imam”.

Do idućeg puta,

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.