Pojava sukrvice između dviju menstruacija odmah je upalila crvenu lampicu kod Ane Podhraški i mlada je Zagrepčanka već sljedeći mjesec, u rujnu 2024. godine, otišla na ginekološki pregled. Pokazalo se da je Papa-test bio koliko-toliko uredan, no na kliničkom je pregledu vrat maternice dosta loše izgledao, uz to je bila pozitivna na HPV 16, visokorizični tip humanog papilomavirusa koji uzrokuje rak vrata maternice. Uz još neke pretrage, uslijedila je i biopsija te se drugog dana 2025. godine uputila na Sveti Duh gdje ju je čekalo tumačenje nalaza.
- Pozvali su me u sobu i liječnica me pitala je li netko došao sa mnom. Odgovorila sam da nije, ali i da pretpostavljam zašto me to pita. Počela je tada objašnjavati koristeći medicinske termine, a zadnja rečenica bila je: "Imate rak". Biopsija je, naime, pokazala da imam karcinom vrata maternice. Kakva čestitka za Novu godinu! Iako sam negdje u dubini znala da ona sukrvica ne može biti bezazlena, rasplakala sam se, jer ništa te ne može pripremiti na takvu vijest. Ipak, brzo sam obrisala suze i rekla liječnici, a i sebi, da ću ja to riješiti. Trebalo je tada vidjeti točnu poziciju i veličinu karcinoma te odlučiti o načinu liječenja - hoće li biti operacija, kemoterapija, zračenje. To me dovelo do bolnice u Petrovoj, na ginekološku onkologiju gdje su me vodili prof. Goran Vujić i dr. Kristina Katić kojima sam na svemu beskrajno zahvalna - kaže Ana koja je u trenutku obolijevanja imala 30 godina.
Uvećan limfni čvor
Liječnici su joj rekli da se njezin karcinom razvijao pet do sedam godina, no kroz sve to vrijeme redovni ginekološki pregledi i pretrage nisu pronalazili ništa sumnjivo. Jednako je bilo i na posljednjem pregledu prije nego što je uočila sukrvicu.
- Bilo je to otprilike dvije godine ranije. Kao ni prije, ni tada mi nisu uzeli bris na HPV, jer je vladala politika da se prvo radi Papa-test, a tek ako se pronađe nešto sumnjivo, i HPV tipizacija. Mislim da bi trebalo biti obrnuto, a tako su mi rekli i liječnici u Petrovoj, s obzirom na to da je HPV uzročnik raka vrata maternice: ako se na HPV tipizaciji pokaže da je žena pozitivna, onda se radi Papa-test kako bi se vidjelo postoje li upale ili promjene na stanicama. Meni je Papa-test cijelo vrijeme bio u redu - trebala bih na njemu proći faze CIN 1, CIN 2, CIN 3 itd., a ja praktički ništa od toga nisam prošla - govori Ana koja nije ogorčena niti ikoga krivi zbog toga što joj je bolest kasno otkrivena, iako je to značilo i puno složenije i neizvjesnije liječenje. Očigledno je tako moralo biti, kaže.
Liječnici su prvo mislili da će biti potrebno operativnim putem ukloniti maternicu, ali je PET CT pokazao uvećan limfni čvor, pa je morala ići na kemoterapiju i zračenje. Na operaciju uopće nije išla.
Agresivno liječenje
- Prošla sam šest ciklusa kemoterapije kako bi se karcinom smanjio, nakon toga 25 vanjskih zračenja zdjelice kako bi počistili cijeli taj dio, a onda su mi radili i dvije brahiterapije, to je unutarnje zračenje, kojim ciljaju tumor na vratu maternice i tako ga ubijaju. Poslije sam ponovo išla na kemoterapiju, a prošla sam i postupak laparoskopskog podizanja jajnika ispod rebara čiji je cilj bio zaštititi jajnike od zračenja i spriječiti ranu menopauzu. Jajnike su mi podigli između kemoterapija i početka zračenja. Kada se tako podignu, u većini slučajeva uspiju "preživjeti" zračenje, ali moji su tada već prošli kemoterapije, kao organi su bili oslabljeni i ne znam što se trebalo dogoditi da bi oni uspjeli to proći. Unatoč podizanju, pri zračenju su zrake otišle na jedan jajnik i za njega se odmah znalo da mu nema pomoći, a za drugi smo čekali do završetka liječenja da vidimo hoće li proraditi. Međutim, nije proradio. U 31. godini ušla sam u menopauzu i sada sam na hormonskoj nadomjesnoj terapiji - hrabro govori Ana.
Pogodila ju je ta golema promjena u životu, no kad prođeš karcinom, kaže, onda sve ostalo nekako rješavaš. Prošla je valunge, nesanicu, bolove u kostima, no s uzimanjem hormonske nadomjesne terapije ti su simptomi nestali. Ali, trebalo se opet priviknuti i na povratak progesterona i estrogena - nakon što su naglo pali na dno, s nadomjesnom terapijom ponovo su skočili i bio je potreban određeni period da se stabiliziraju.
- Liječenje karcinoma je agresivno, napada i ono što je dobro u tijelu, pa kasnije moraš rješavati posljedice terapija. I sama sam imala dvojbe oko liječenja, pa sam kontaktirala neke bolnice u inozemstvu, no dobila sam odgovor da bi me liječili jednako kao u Zagrebu, što me smirilo. Onaj uvećani limfni čvor izvadili su mi pri podizanju jajnika i bio je vrlo malo uvećan i negativan, što je bilo odlično. No, liječnici nisu mogli znati je li karcinom bilo kada prije metastazirao i je li kemoterapija dotukla moguće metastaze, s tim se nije moglo kockati, pa sam stoga s onkološkog menija dobila sve što je na njemu bilo - danas se Ana, koja zrači vedrinom, ali i odlučnošću, na to može i nasmijati.
Najteže je bilo zračenje
Kod manjih i ranih promjena na vratu maternice radi se konizacija, postupak kojim se uklanja zahvaćeno tkivo. No, kod naše je sugovornice karcinom dosegnuo tri i pol centimetra i liječenje je moralo poći drugačijim putem, u suprotnom se moglo dogoditi da ostane negdje nešto začahureno i da nastane još veće zlo. U svemu tome najteže joj je palo zračenje, posebno unutarnje.
- Kemoterapije sam odlično podnosila, dok sam ih primala, i trčala sam i planinarila, a zračenje je bilo zahtjevno, jer su vanjskom zračenju izloženi svi organi u zdjelici - crijeva, mjehur itd. - pa zračenje i njih iritira. To mi je bilo vrlo teško podnositi, no najteže mi je bilo unutarnje zračenje. To je bio baš mukotrpan i zahtjevan proces, zbog njega se ostaje u bolnici. Uvode aplikatore kroz prirodni otvor i zrače i taj mi je postupak bio vrlo težak i vrlo bolan. Uz to, tijelo mi je bilo već dosta oslabljeno i teško je podnosilo takva opterećenja - otvoreno govori Ana čije je liječenje ukupno trajalo tri duga mjeseca.
- Dogovorili smo se da ćemo sve zbubati u to vrijeme, i kemoterapiju i zračenje, nisam imala ni dana pauze. Isprva sam mislila da je to odlično, jer bit ću brže gotova, no kada sam vidjela da nema prostora za odmor, da to ide kao na traci, priznala sam samoj sebi da je to previše. Ali, izdržala sam.
Ana je rođena 1994. godine i pripada generaciji koju je, kako kaže, cijepljenje protiv HPV-a preskočilo. Kada je cijepljenje počelo, išla je u osmi razred, a tada su se mogle dobrovoljno cijepiti djevojčice u sedmom razredu.
- Naravno, nije to opravdanje, moglo se naknadno cijepiti, ali tada se još nije toliko govorilo o HPV-u. Shvatila sam da dosta ljudi u ranim tridesetima nije upućeno u to što je HPV i što izaziva. Znala sam otprije za njegovu povezanost s rakom vrata maternice, no i ja sam tek kada sam se razboljela naučila da HPV uzrokuje još pet vrsta karcinoma - vagine, vulve, penisa, anusa i grla. Gotovo svatko nosi taj virus u sebi, samo što većina o tome nema pojma. Smatra se da je HPV-om, niskorizičnim ili visokorizičnim tipovima, zaraženo od 85 do 90 posto ljudi, to se dogodilo i meni, samo što se moje tijelo nije uspjelo s time izboriti i došlo je do promjena na stanicama. Nema tu mjesta nikakvom sramu i dobro je što se o HPV-u sve više govori, mislim da su mlađe generacije upućenije i više roditelja odlučuje cijepiti djecu. Cijepljenje je preporučeno, dobrovoljno i besplatno, a smatram da bi najbolje bilo kada bi postalo obavezno, o čemu se i govori - poručuje Ana.
Ono lijepo u teškom razdoblju
Mladu je Zagrepčanku bolest zatekla u fazi u kojoj je sve u njezinom životu izgledalo dobro. Radila je odličan posao u beauty industriji, s obitelji, vezom i prijateljima sve je bilo u najboljem redu i sve je, kaže, bilo kao ružičasti balon. Koji je iznenada pukao.
- Bio je to takav šamar, šok i za mene i za moju obitelj, ali sam s tom viješću i s prolaskom kroz bolest naučila da ništa nije onako kako nam se čini i da te uvijek negdje nešto sačeka. Život je svladavanje problema, a između njih nađeš neko svjetlo, sunce kojem se raduješ i nekako se sa svime nosiš - kaže Ana koja se tijekom liječenja najviše brinula za svoje bližnje. - Znam reći da karcinom nije samo bolest onkološkog pacijenta, nego i njegove obitelji, partnera, prijatelja. Razmišljala sam o tome kako moji bližnji podnose cijelu situaciju, jer nekada je njima možda bilo i teže nego meni, pogotovo to što su morali gledati kako nosim taj teret bolesti. No, bili su mi i savršena podrška, cijela mala vojska koja se angažirala oko moje prehrane, kuhanja, vožnje, čitanja knjiga i znanstvenih radova, komunikacije s liječnicima, provođenja vremena sa mnom... Na tome sam im beskrajno zahvalna i to je nešto što pamtim kao lijepo iz tog teškog razdoblja.
Najteže je cijelu situaciju primila Anina mama i trebalo joj je određeno vrijeme da dođe k sebi. Kći je s njom o tome otvoreno razgovarala.
- Rekla sam joj da nikada neću znati kako se ona osjeća i da ona nikada neće znati kako se ja osjećam, no najvažnije je to što ću tijekom liječenja, kemoterapije i zračenja od sebe dati sto posto, a od njih očekujem i više od toga. Samo tako, uz svesrdnu pomoć bližnjih, možeš proći kroz tu dijagnozu, drugačije ne možeš. Nažalost, ima jako puno bolesnih žena koje nemaju nikoga tko bi im pomogao, nekima puknu brakovi nakon dijagnoze, sve moraju same i nemaju izbora. Moji su dali maksimalno i nakon svega, koliko god sam ponosna na sebe, na njih sam još ponosnija - ističe.
Od završetka liječenja prošlo je osam mjeseci i sada ne uzima nikakvu terapiju protiv karcinoma. Na kontrole ide svaka tri mjeseca, to su ginekološki pregledi s ultrazvukom i brisevima, a svakih šest mjeseci radi MR abdomena i zdjelice. Nakon dvije-tri godine pregledi se prorjeđuju na četiri do šest mjeseci, a nakon pet godina kontrole su jednom godišnje.
- Kad se liječiš od karcinoma, ne ideš u jednu borbu, nego u njih deset. Posljedice su i fizičke i psihičke, trauma za mentalno zdravlje je velika, tako da bi svaki onkološki pacijent trebao za sebe pronaći ono što ga uravnotežuje i što mu je korisno - kaže Ana. - Kod mene je to rad na sebi, fizički i psihički, s tim nastavljam i nadam se najboljem. Idem dan po dan, ima dobrih dana, ima i loših, to je sve normalno. Pokušavam dati maksimum kako bi bilo što bolje i na tome jako puno radim.
Bez simptoma i u poodmakloj fazi
Naša sugovornica Ana Podhraški naglašava koliko su važne redovne liječničke kontrole, jer rak vrata maternice je podmukao, pa čak ni u poodmaklom stadiju ne mora imati simptome. Osim sukrvice ni ona nije imala druge simptome, nije imala bolove, nije se umarala, gubila težinu, ništa. Na temelju svog iskustva želi poručiti kako rak vrata maternice pogađa i žene mlađe dobi te ih poziva da se informiraju, redovno idu na ginekološke preglede i zatraže bris na HPV.
- I djevojkama i mladićima poručujem da se cijepe protiv HPV-a, da rade tipizaciju HPV-a i da razgovaraju sa svojim liječnicima. Svima je potrebno više znanja. Onkološke pacijente pozivam da imaju vjeru u sebe i u najbolji ishod i da u toj borbi daju sve od sebe, bit će u miru sa sobom znajući da su to učinili - kaže Ana kojoj su tijekom liječenja vjetar u leđa bile ohrabrujuće priče žena koje su prošle bolest, tako i priča njezine prijateljice Katarine koja je pobijedila rak jajnika, pa se nada da će i njezina priča biti vjetar u leđa nekome tko prolazi kroz sličnu tešku situaciju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....