Jedna vrsta usamljenosti pogađa čak i ako ste okruženi ljudima, stručnjaci: može ozbiljno narušiti zdravlje

Većina ljudi, kad čuje riječ „usamljenost”, zamišlja nekoga fizički izoliranog. I premda je ta vrsta usamljenosti stvarna i dobro dokumentirana, to nije verzija koja s vremenom nanosi najveću psihološku štetu. Opasnija verzija je ono što psiholozi danas nazivaju egzistencijalnom izolacijom, a to je osjećaj da je vaše unutarnje iskustvo temeljno odvojeno od ljudi oko vas, čak i kada ste okruženi njima. Ne radi se o tome da ste sami, već o tome da ste nevidljivi.

Možete imati prepun kalendar i reputaciju društvene osobe, a svejedno biti egzistencijalno izolirani

XAVIER LORENZO/SHUTTERSTOCK

Istraživanje Elizabeth Pinel i kolega detaljno je istražilo ovu razliku, otkrivši da egzistencijalna izolacija djeluje neovisno o općoj usamljenosti. Možete imati pun društveni kalendar, prepun popis kontakata, reputaciju društvene osobe, a ipak nositi ovaj poseban oblik odvojenosti poput utega u prsima. Jer problem nije odsutnost ljudi, već odsutnost bivanja prepoznatim za ono što jeste. Radi se o glumljenju verzije sebe koja nema nikakve sličnosti s osobom koja postoji kad vas nitko ne gleda.

Što je samosakrivanje

- U psihologiji postoji dobro proučen koncept koji se naziva samosakrivanje (self-concealment), aktivni napor da se osobno značajne informacije skrivaju od drugih. Ta je navika značajno povezana s anksioznošću, depresijom i simptomima fizičkog zdravlja, prema studijama. Treba naglasiti da samosakrivanje nije isto što i privatnost: privatnost je granica, a samosakrivanje je predstava. To je kontinuirani, namjerni napor da se predstavi sebe onakvim kakvim će vas drugi prihvatiti, a istovremeno se zakopava verzija za koju sumnjate da je ne bi prihvatili. No, ključno što su studije pokazale jest da su zdravstvene posljedice samosakrivanja zapravo uzrokovane stalnim kognitivnim naporom održavanja jaza između glumljenog ja i stvarnog ja. Pritisak ne stvara ono što skrivate, već samo skrivanje - pojašnjava Justin Brown, socijalni radnik i psihoterapeut.

Jaz između nedjeljnog ja i javnog ja

- Pravo pitanje je neugodno, ali trebali biste si ga postaviti: "Bi li ljudi koji misle da vas poznaju prepoznali osobu u koju se pretvarate kada nemate za koga glumiti?" Vaše nedjeljno popodnevno ja: ono u iznošenoj majici, s posebnim načinom na koji jedete dok potajno po peti put gledate omiljenu emisiju ili film, u tišini u kojoj zapravo uživate, s mislima kakve nikada ne izgovarate naglas. Ako je jaz između te osobe i one koja se pojavi na poslu u ponedjeljak ujutro dovoljno velik, ono što se događa nije samo društvena prilagodba. To je kronična odvojenost od vlastitog života. A ljudi oko vas, bez obzira koliko vas vole i zovu na druženje, zapravo se povezuju s nekim tko ne postoji u potpunosti - ističe psihoterapeut.

Zašto se ta predstava uvijek nastavlja

Predstava se ne nastavlja zato što su ljudi kukavice ili zato što im nedostaje samosvijesti, već zato što je nagrađena.

- U nekom trenutku, često rano u životu, ponekad u obiteljima gdje je iskrenost bila rizična, glumljeni ja je donosio bolje rezultate od stvarnog. Ljudi su reagirali bolje, sukobi su se smirivali, otvarale su se prilike... Mozak je to registrirao kao učinkovitu strategiju i automatizirao je. Istraživanje o autentičnom životu provedeno 2008. otkrilo je da je autentičnost snažno povezana s dobrobiti, ali i da su ljudi koji su naučili potiskivati svoje autentično ja često to činili kao odgovor na okruženja koja su istinski kažnjavala iskrenost. Stoga je potiskivanje stvarnog ja bilo adaptivno. I riješilo je pravi problem, ali problem je u tome što je rješenje nadživjelo problem desetljećima. Taj je obrazac često vrlo očit kod ljudi koji su odrasli u kaotičnim ili emocionalno nepredvidivim kućanstvima. Oni su postali izvrsni glumci jer je gluma za njih bila preživljavanje. No, sada u odrasloj dobi, okruženi ljudima koji bi ih vjerojatno prihvatili takvima kakvi jesu, ne mogu prestati glumiti jer živčani sustav nije primio signal da je prijetnja prošla - kaže Brown.

Kod ovog oblika usamljenosti tijelo ne razlikuje samoću u praznoj sobi i samoću u prepunoj

SUNCITY/SHUTTERSTOCK

Sporo propadanje koje nitko ne primjećuje

Ono što ovaj oblik usamljenosti čini posebno opasnim jest njegova nevidljivost, ne samo za druge, već i za osobu koja ga proživljava. Studija iz 2015. utvrdila je da taj subjektivni doživljaj odvojenosti, bez obzira na stvarni društveni kontakt, nosi zdravstvene rizike usporedive s pušenjem petnaest cigareta dnevno.

- Tijelo ne razlikuje samoću u praznoj sobi i samoću u prepunoj. Ono registrira odsutnost istinske povezanosti u oba slučaja. Dobra stvar je da se iz tog oblika usamljenosti može izaći. Nije lako, ali je moguće. Taj jaz između glumljenog i stvarnog ja ne treba pokušati premostiti davanjem nekih velikih izjava o autentičnosti ili iznenadnim napadajima radikalne iskrenosti na nekom društvenom okupljanju. Pokušajte to učiniti na manje, neobičnije načine. I korak po korak. Dopustite jednoj osobi da pogleda vašu nedjeljnu verziju. Samo jednoj, možda prijatelju kojem dovoljno vjerujete. Ili priznajte nekome da gledate emisiju koje biste se inače sramili. Ili pokušajte reći „ne znam” okruženi ljudima koji su navikli da vi uvijek imate odgovor na sve. Ne zaboravite da ranjivost ne slabi društvene veze. Naprotiv, to je mehanizam putem kojeg se stvaraju prave, duboke veze - tvrdi Brown.