‘Pravi prijatelj nije onaj koji se uvijek slaže s tobom. Ponekad te mora zaustaviti.‘

Maloprije smo imale raspravu u našoj grupi. Jedna od nas ima problem. Stvaran. Neugodan. Potpuno razumljiv. I, što je najvažnije, rješiv. Ali kad si usred anksioznosti, rijetko što izgleda rješivo. Sve izgleda kao kraj svijeta. Sve traži hitnu reakciju. Odmah. Sad. Bez čekanja. Bez sna. Bez jednog dubokog udaha. I napravile smo ono što prijateljice gotovo uvijek naprave. Stale smo na njezinu stranu. Bez razmišljanja. Počele nuditi rješenja. Tražiti prečace. Pokušavale smo joj što prije skinuti kamen s prsa. Da se ne raspadne. Da se ne posvađa. Da ne pati.

Strah želi brzo rješenje

I tek kad se razgovor malo slegnuo, uhvatila sam samu sebe kako razmišljam: "A što ako smo pogriješile?"

Ne zato što smo htjele nešto loše. Baš suprotno. Htjele smo je zaštititi.

Ali možda joj u tom trenutku nije trebalo još pet žena koje će reći: "Imaš pravo." Možda joj je trebala jedna koja će mirno reći:

"Čekaj. Hajdemo prespavati.Nemoj donositi odluku dok te vodi strah."

Jer strah uvijek želi brzo rješenje. Anksioznost ne voli čekati. Ona voli rezove. Ona voli pobjeći. Ona voli završiti priču prije nego što je uopće počela. I koliko god mi bilo teško to priznati, mislim da sam previše puta u životu bila prijateljica koja je tapšala po ramenu kad je možda trebala malo protresti. Lakše je nekoga utješiti. Lakše je reći: "Ma da, u pravu si." Puno je teže riskirati da će se naljutiti na tebe zato što si rekao nešto što nije želio čuti.

Najveći ispit svakog prijateljstva

Počela sam razmišljati koliko sam puta ja trebala upravo takvu prijateljicu. Onu koja će mi reći da ne šaljem onu poruku. Da ne dajem otkaz isti dan. Da ne prekidam odnos usred najveće ljutnje. Da ne donosim odluke dok mi srce lupa kao ludo. Ne zato što me ne razumije. Nego upravo zato što me razumije. I zna da to nisam ja. To govori moj strah. Moja panika. Moja povrijeđenost. A one uvijek žele isto. Da pobjegnem što dalje od svega što boli.

Možda je upravo to najveći ispit svakog prijateljstva. Ne biti osoba koja će uvijek klimati glavom. Nego ona koja će znati razlikovati kad prijatelju treba zagrljaj, a kad granica. Kad mu treba rame za plakanje. A kad hladan tuš. Jer nije svaka podrška dobra podrška. Ponekad prijatelja ne voliš najviše onda kad ga spašavaš od neugode. Ponekad ga najviše voliš onda kad ga spašavaš od njega samoga. I znam, to zvuči grubo. Ali što više razmišljam o tome, sve sam sigurnija da pravo prijateljstvo nije ono u kojem se uvijek slažemo. Pravo prijateljstvo je ono u kojem si dovoljno siguran da će odnos preživjeti i iskrenost. Da će preživjeti jedno "ne". Da će preživjeti rečenicu: "Nisam sigurna da je ovo dobra ideja." Jer znaš da nije izgovorena protiv tebe.

Nego za tebe.

I možda ćemo već sutra opet napraviti istu pogrešku. Možda ćemo opet potrčati spašavati jedna drugu prije nego što zastanemo i udahnemo. Ali danas sam naučila nešto što nisam očekivala. Najhrabrija prijateljica nije uvijek ona koja će stati na tvoju stranu. Ponekad je to ona koja će stati ispred tebe. I reći: "Ne ideš nikamo. Ne danas. Ne dok se ne smiriš."

Do idućeg puta, želim vam barem jednu osobu koja će vas zagrliti kad treba, ali će imati hrabrosti i zaustaviti vas kad vidi da vas ne vodi razum nego strah. Takve prijatelje nije uvijek najlakše imati. Ali su gotovo uvijek oni koje najviše trebamo.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.