‘Spajam uzorke koji se nisu trebali sresti i bez pardona izlazim iz kuće! Volim ovu verziju sebe‘

Nedavno sam kupila sandale na visoku petu. Jako su lijepe. Toliko lijepe da sam ih, naravno, morala imati. Kada ću ih točno obuti, nemam pojma. Činjenica da kod kuće već imam barem pet pari cipela na petu nije me spriječila u kupnji. Zapravo, lažem. Vjerojatno ih imam deset. Nisu sve štikle, ima među njima sandala, gležnjača i čizama, ali neke su dovoljno visoke da u njima sasvim pristojno mogu gledati ljude s visoka. Trenutačno sve vrlo lijepo skupljaju prašinu dok ja vrtim tri para tenisica i jedne ružne sandale koje izgledaju kao gojzerice kojima nedostaju bočni rubovi. U njima se, pretpostavljam, može trčati za lopticom gotovo jednako brzo kao razulareno štene. Ne znam pouzdano jer se meni ne trči ni za čim.

Otkako sam ponosna vlasnica psa, moji kriteriji za svakodnevnu odjeću prilično su se promijenili. Mora biti udobna, periva i sposobna preživjeti ugrize, slinu, blato i još nekoliko tvari čije podrijetlo radije ne bih istraživala. Nerijetko iz dana u dan nosim isto ili nešto vrlo slično. Operem, osušim i ponovno obučem. Jedina dobra stvar ovih paklenih ljeta jest što se odjeća osuši gotovo na putu od perilice do terase.

U psećem parku njegujem estetiku Adama Sandlera

Prije šest ujutro ionako ne razmišljam o modi. Ne razmišljam zapravo ni o čemu. Furio mora van i to je otprilike cijeli moj jutarnji misaoni proces. Dvadesetak minuta nakon što izgmižem iz kreveta već moramo hvatati autobus za pseći park jer gospodin tamo ima društveni život. Ekipa ga čeka. Parola „radije kasnim nego dolazim ružna“ tu ne vrijedi. Ako njega ne prošećem kako treba, nikakva šminka, frizura ni savršeno pogođen outfit neće spasiti ostatak mog dana od potpune katastrofe.

Zato u psećem parku njegujem estetiku Adama Sandlera nakon deset godina Apokalipse.

I ne, nije problem u tome što nemam što odjenuti. Problem je upravo suprotan. Kod kuće imam šminke, lakova, nakita, torbi, odjeće i obuće za barem tri prosječne žene. Za posao, slobodno vrijeme, trening, večeru, izlazak i sve četiri sezone. U različitim stilovima, bojama i dezenima. Samo što sam ja i dalje jedna žena, a dan bezobrazno odbija imati više od 24 sata.

Izdanja u kojima se pojavljujem u psećem parku ponekad su takav sukob uzoraka da čovjek koji me vidi ne bi imao nikakvog razloga vjerovati da kod kuće posjedujem ogledalo. A imam ih desetak. Samo ih prije odlaska u park namjerno zaobilazim.

Nije ni da se inače ne volim srediti. Dapače. Volim šminku, lakove, nakit, lijepe torbe, haljine i cipele čija je jedina praktična funkcija da su lijepe. Volim i onaj trenutak prije izlaska kad se pogledaš u ogledalo i sve je baš kako treba. Samo sam u međuvremenu otkrila da postoji nešto jednako ugodno u tome da navučem prvo što je čisto, obujem ono u čemu mogu prijeći kilometre i izađem iz kuće bez ijedne misli o tome slažu li mi se majica, hlače i tenisice.

Ne izgledam loše. Izgledam točno kao osoba odjevena za ono što tog jutra namjerava raditi. A namjeravam puno hodati, stajati na travi, sjediti gdje stignem, brisati blatne šape, vaditi pseće poslastice iz džepova i povremeno pokušavati spriječiti da nešto što definitivno nije hrana završi u ustima mog psa. Moje nove sandale na petu, koliko god bile lijepe, u tome mi zaista ne mogu pomoći.

Biram udobnost

Možda mi je upravo taj dio najzanimljiviji. Stalno slušamo da se trebamo lijepo odjenuti zbog sebe, našminkati zbog sebe, srediti kosu zbog sebe, nositi lijepo donje rublje zbog sebe. I slažem se. Ne treba nam publika da bismo uživale u vlastitom odrazu.

Ali puno se manje govori o slobodi koja se nalazi na sasvim drugom kraju te priče. O trenucima u kojima ti je toliko dobro u vlastitom životu da na nekoliko sati jednostavno zaboraviš kako izgledaš. Ne promatraš se izvana. Ne provjeravaš kosu, ne razmišljaš izgledaju li ti noge bolje u drugim hlačama niti bi li uz majicu ipak trebale druge tenisice. Jednostavno si tamo.

U mom slučaju najčešće s bocom vode u jednoj ruci, lajnom u drugoj i kombinacijom uzoraka na sebi koja se vjerojatno kosi s nekoliko osnovnih pravila dizajna. I baš mi je dobro.

Nove sandale zasad čekaju. Doći će i njihov dan. Doći će dani i za haljine, nakit, šminku i sve ostalo što volim. Nisam prestala uživati u svemu tome samo zato što posljednjih mjeseci puno češće biram tenisice.

Ono što nisam očekivala jest koliko ću zavoljeti i ovu verziju sebe. Onu koja prije šest ujutro navuče prvo što je čisto, spoji uzorke koji se nisu trebali sresti ni u katalogu tkanina i izađe iz kuće bez provjere u ogledalu.

Ulogu zbog koje tako izgledam željela sam toliko dugo da me sada iskreno zaboli uho slažu li mi se čarape s majicom.

Možda se sloboda ponekad ne krije u tome da napokon izgledaš točno onako kako želiš. Možda se krije u tome da imaš nešto zbog čega na trenutak potpuno zaboraviš kako izgledaš.

Do idućeg puta,

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.