Za djetetov rast i razvoj primarno okruženje trebala bi biti obitelj, nažalost, nemaju sva djeca tu priliku. Takvo dijete bila je Marija Pintarić (22), danas studentica Hotelijersko turističkog menadžmenta. U dobi od samo četiri godine s majkom je morala pobjeći od kuće, živjela je u domu za zlostavljane žene i djecu, a onda ih je primila njezina teta. Unatoč svima nedaćama, ona ostaje snažna, a jedna stipendija joj je promijenila život.
- Moja prva sjećanja su zapravo traume. Otac mi je bio nasilnik i alkoholičar te je tukao mamu. To je zaista bilo teško fizičko nasilje. Dugo je to trajalo, sve dok jednog dana mama nije nazvala socijalnu radnicu i rekla joj da tako više ne može živjeti. Pokupili smo samo najnužnije i otišli. Oca od tada nisam vidjela, a i ne želim - započinje svoju priču Marija.
Ova mlada djevojka je iz Zasadbrega, malog sela u Međimurju. Ispričala nam je kako su nakon posljednjeg incidenta ona i majka bile smještene u Rovinjsko sunce, dom za zlostavljane žene i djecu, a otac je dobio zabranu prilaska objema.
- U domu smo provele dvije godine, dok nas teta nije primila k sebi - tada smo se preselile u Orehovicu. Ondje sam išla u osnovnu školu, a otkako sam upisala srednju školu živim u Zagrebu - rekla je.
Govori nam kako je po prirodi introvertirana osoba pa su joj selidbe dodatno otežale sklapanje prijateljstava i socijalizaciju.
- Bila sam jako povučena kad smo došli živjeti s tetom. Nisam imala povjerenje ni u koga jer sam praktički preko noći morala ostaviti sve. Došli smo kod ljudi koje ja nisam poznavala, tetu sam možda vidjela jedan put. Ona i tetak su nas velikodušno primili, ali svejedno me je bilo strah. Mislim da sam se tek nakon godinu dana opustila - iskrena je.
Izazovi za mentalno zdravlje
Marija nakon osnovne upisuje Ugostiteljsko-turističku srednju školu u Zagrebu. Međutim, život joj tada donosi još jedno ružno iznenađenje.
- Baka mi je umrla kad sam imala 15. Ona je živjela sa mnom, tetom, tetkom i mamom. Njezina smrt me dotukla jer smo bile bliske, koliko god je imala drugačije svjetonazore od mene, slagale smo se jer je bila dobra žena. Nakon toga sam pala u depresiju i počela sam se samoozljeđivati - kazala je.
Prisjeća se kako si je rane zadavala na nogama, a u školi se dogodio još jedan incident koji je dodatno pogoršao njezino mentalno stanje.
- Kolege iz razrede napravili su lažni profil na Instagramu i javljali su mi se s njega. Cilj im je bio „zavesti me”, a onda osramotiti. Saznala sam za to i to je napravilo neki lom u meni. Nisam vidjela izlaz, mentalno sam bila na dnu. Uzela sam škare i potegnula sam dvije crte na zapešću. Upetljala se, naravno, i socijalna služba. Nakon toga sam po nalogu socijalne radnice odlazila na psihoterapiju. To mi je puno pomogla, sad sam dobro, ali ponekad se jave depresivne faze - rekla je.
Dodaje kako je zbog toga tetovirala „Always keep fighting”, izjava je to glumca Jareda Padaleckog koji je pobijedio depresiju, a nju podsjeća da ne odustaje.
- Puno mi pomaže slušanje glazbe, obožavam crtati, gledati serije i filmove. Umjetnost mi zapravo pomažem da se bolje osjećam - navodi.
Isto tako, jedna prijateljica joj je, kaže, puno pomogla da se razvije kao osoba i opusti.
Stipendija i planovi za bolji život
Većina učenika u srednjoj školi počinje razmišljati o fakultetu ili zaposlenju, no Marija je imala druge borbe. Nije ni pomišljala na fakultet zbog teške financijske situacije. Međutim, na nagovor socijalne radnice odlučila se prijaviti za stipendiju Korak u život. I dobila ju je. Tada njezin život dobiva novi uzlet.
- Moji imaju male mirovine i ne mogu mi priuštiti neke svakodnevne stvari. Zato je ova stipendija promijenila i uvelike olakšala moj život. Mogla sam platiti školarinu, kupiti laptop kad su počela online predavanja i imam džeparac - govori.
Dodaje kako napokon ne mora razmišljati o svakoj kuni.
- Osoba sam koja gotovo nikad ništa nije dobila, a sad sam dobila stipendiju. Mislim da riječi ne mogu opisati moju sreću - kaže nam.
Nakon što joj se život promijenio na bolje, naša sugovornica je počela kovati nove planove za život.
- Sad sam treća godina, a planiram završiti svih pet. Voljela bih pokrenuti svoj posao, možda otvoriti kafić ili restoran. Ali bih željela biti i profesorica u strukovnoj školi. Meni su neki profesori puno pomogli te bih ja htjela pomoći nekoj drugoj djeci. Mislim da sa svim svojim iskustvima mogu pomoći mnogima - rekla je.
Otkrila je kako je i napravila projekt za Centar za mlade i voljela bi ga jednom realizirati.
Cilj joj je promijeniti ljudima oko sebe život na bolje, a za one koji se nalaze u sličnoj situaciji savjetuje:
- Poradite na sebi i potražite pomoć ako vam je potrebna, a onda i „ganjajte” svoje snove. Uvijek postoji način da ih ostvarite - kaže nam Marija.
Za kraj dodaje:
- Željela bih zahvaliti svima koji ulažu u stipendiju Korak u životu na bilo koji način. Bit ću im zahvalna do kraja života jer su zaista promijenili moj život, a sigurna sam i mnoge druge - zaključila je.
