Znanstvenici otkrivaju što se događa u mozgu onih koji ne mogu preboljeti gubitak voljene osobe

Kaže se da vrijeme liječi sve rane, no za mali postotak ljudi tuga zapravo nikada ne prestaje. Procjenjuje se da 10 posto ljudi koji su izgubili voljenu osobu doživljava poremećaj produljenog tugovanja (PGD), za koji su specifični vrlo teški osjećaji poput tuge ili krivnje koji traju dulje od šest mjeseci. Poremećaj produljenog tugovanja psihijatrijski je poremećaj koji je Svjetska zdravstvena organizacija formalno klasificirala 2018., a karakterizira ga povišena razina stresa povezana s gubitkom voljene osobe.

Osobe s poremećajem produljenog tugovanja teško prihvaćaju gubitak, opsesivno razmišljaju o preminulome i teško se vraćaju svakodnevnom životu

STOCK-ASSO/SHUTTERSTOCK

Kad život gubi smisao

Osobe s poremećajem produljenog tugovanja provode mnogo vremena razmišljajući o osobi koja je umrla, teško prihvaćaju smrt, imaju suicidalne misli i teško se vraćaju svakodnevnim aktivnostima. Mogu osjećati da je život izgubio smisao ili da su izgubile dio svog identiteta ili jednostavno ne mogu prihvatiti smrt, iako znaju da se dogodila. Ljudi koji su izgubili voljenu osobu u traumatskoj ili iznenadnoj smrti vjerojatnije će iskusiti taj poremećaj, ali to ne utječe tako na sve koji su doživjeli takav gubitak, što zbunjuje znanstvenike.

Poremećaj produljenog tugovanja dijeli neke od moždanih obrazaca koji se vide kod pacijenata s depresijom i anksioznošću

MOTORTION FILMS/SHUTTERSTOCK

Žudnja za preminulima

U novoj reviziji, objavljenoj u medicinskom časopisu Trends in Neurosciences, znanstvenici su ispitali što je poznato o neurobiologiji poremećaja produljenog tugovanja i zašto on perzistira kod nekih pojedinaca. Tim sa sjedištem na Sveučilištu New South Wales u Australiji tvrdi da poremećaj produljenog tugovanja dijeli neke od moždanih obrazaca koji se vide kod pacijenata s depresijom i anksioznošću te da postoji i aktivnost u sustavima uključenima u nagrađivanje i privrženost. To bi moglo značiti da ljudi „žude” za prisutnošću svojih izgubljenih voljenih na dubokoj psihološkoj razini, što im otežava učinkovit nastavak života.

- Poremećaj produljenog tugovanja je novina u svijetu psihijatrijskih dijagnoza. Nije stvar u tome da je to drugačija vrsta tuge, samo je osoba više, dublje i dulje zaglavljena u toj tuzi. To se nekako poklopilo s idejom da tugu karakterizira žudnja ili čežnja za pokojnikom - rekao je autor studije Richard Bryant, koji je sa svojim timom proučio rezultate prethodnih studija o poremećaju produljenog tugovanja.

Obrasci slični depresiji

Budući da je PGD relativno nova psihijatrijska dijagnoza, dostupna je ograničena količina podataka, a uglavnom se radi o funkcionalnoj magnetskoj rezonanciji (fMRI) mozga koja mjeri promjene u protoku krvi u mozgu dok ljudi gledaju fotografije svojih preminulih ili razmišljaju o svom gubitku voljene osobe. U analiziranim studijama PGD je više puta povezan s promjenama u moždanim krugovima povezanim s nagradom. Ta područja uključuju nucleus accumbens i orbitofrontalni korteks, koji su uključeni u želju i motivaciju, kao i amigdalu i insulu, koje igraju ulogu u obradi emocija. Neki od uočenih moždanih obrazaca također se vide u slučajevima depresije i posttraumatskog stresnog poremećaja, koji dijele iste osobine (poput ruminacije i duševne boli), kao i PGD.

Moramo prepoznati one koji zaglave u patnji

Autor studije nada se da će u budućnosti proširiti svoje istraživanje radom s većim skupinama ožalošćenih ljudi kako bi pratio kako se njihova moždana aktivnost mijenja dok prolaze kroz tugu ili kad u njoj zaglave.

- Nadam se da ćemo podići svijest o tom poremećaju. Da bismo se znali nositi s dugotrajnom tugom, moramo je prepoznati kao poremećaj. Imamo terapije koje to mogu riješiti, ali to ne možemo učiniti ako ne možemo identificirati ljude koji su zaglavljeni u patnji - rekao je Bryant.