Na spomen logopedije obično prvo pomislimo na djecu koja imaju teškoće u čitanju ili izgovaranju nekih glasova, no logopedija je mnogo više od rada na pravilnom izgovoru glasova ili svladavanja vještine govorenja i čitanja. Kako je to formulirala doc. dr. sc. Ivana Šimić Prgomet, mag. logopedije iz Klinike za bolesti uha, nosa i grla KBC-a Zagreb, logopedija se bavi jednom od najvažnijih ljudskih sposobnosti - sposobnošću da budemo povezani s drugim ljudima. Od djeteta koje izgovara prvu riječ, preko učenika koji uči čitati, pisati i računati, do starije osobe koja želi sačuvati glas i samostalnost, prati čovjeka kroz cijeli život. Važno nam je da nas drugi čuju i razumiju, a upravo to je ono u čemu nam pomažu logopedi. S logopedinjom Šimić Prgomet razgovarali smo o teškoćama s glasom i govorom na koje možemo naići tijekom života.
Dojam je da sve veći broj djece ima disleksiju i da nam treba sve više logopeda. Što je tome uzrok?
Kada govorimo o povećanom broju prvašića koji trebaju logopedsku podršku, radi se o kombinaciji čimbenika: boljoj dijagnostici, većoj osviještenosti roditelja i odgojno-obrazovnog sustava, ali i promjenama u načinu života koje utječu na razvoj komunikacijskih i jezičnih vještina. Danas znamo prepoznati ono što se ranije ignoriralo ili pripisivalo nedostatku truda, nezainteresiranosti ili sporijem sazrijevanju. No, važno je naglasiti da je disleksija neurobiološkog podrijetla i često je genetski uvjetovana, ali čimbenici iz okoline mogu otežati ili olakšati njezin razvoj. Dakle, postoje stvarni razlozi za zabrinutost. Djeca danas u prosjeku nešto kasnije razvijaju govorni jezik jer odrasli s njima manje razgovaraju. Upravo su razgovor i bogato jezično okruženje ključni za razvoj govora, jezika i kasnijih vještina čitanja i pisanja. Sve je više istraživanja koja pokazuju da kvaliteta komunikacije u obitelji, količina zajedničkog čitanja, čitanja naglas, slobodne igre i neposredne interakcije s odraslima imaju važnu ulogu u razvoju jezika, pažnje i sposobnosti učenja.
Kako se "poteškoće u učenju" razlikuju od disleksije?
Svaka disleksija jest specifična poteškoća u učenju, ali nije svaka poteškoća u učenju disleksija. Disleksija se prvenstveno očituje kroz teškoće u prepoznavanju riječi, povezivanju glasova i slova te fluentnom čitanju i pisanju. "Poteškoće u učenju" mnogo su širi pojam. Važno je razumjeti da to nije jedna dijagnoza, nego pojam koji obuhvaća različite specifične teškoće. Među njima su disleksija, koja prvenstveno zahvaća čitanje, disgrafija, koja se odnosi na pisanje, diskalkulija, koja zahvaća matematičke vještine, kao i teškoće povezane s pažnjom, organizacijom i obradom informacija. Neko dijete može bez problema čitati, ali imati izražene teškoće u matematičkom zaključivanju. Sve ih povezuje ključna karakteristika: dijete prosječne ili iznadprosječne inteligencije unatoč trudu ne postiže rezultate koji bi se od njega očekivali.
Jesu li te poteškoće posljedica izloženosti ekranima, crtićima na stranim jezicima, manjku čitanja maloj djeci?
Ekrani sami po sebi nisu uzrok specifičnih teškoća u učenju. Međutim, problem nastaje ako vrijeme za razgovor, igru, čitanje, istraživanje okoline i socijalnu interakciju - aktivnosti koje su ključne za razvoj mozga u ranoj dobi - zamijeni vrijeme provedeno pred ekranom. Slično vrijedi za crtiće na stranim jezicima. Nije problem što su strani, dvojezičnost je za mozak korisna, ali ne može zamijeniti bogatu i kvalitetnu komunikaciju na materinskom jeziku. Temelj uspješnog učenja je dobro razvijen jezik, jer se gotovo sva školska znanja usvajaju putem jezika. Znamo da djeca kojoj se od najranije dobi čita, s kojom se puno razgovara i igra i koja imaju emocionalno dostupne odrasle osobe uz sebe, razvijaju bolje preduvjete za kasnije učenje. Čitanje priča maloj djeci je temelj jer ono gradi rječnik, sposobnost praćenja priče i osjećaj za glasove u riječima, što je preteča čitanja. Dijete kojem se čitalo dolazi u školu s golemom prednošću.
Može li se i kako pomoći djeci s navedenim teškoćama?
Može, i to puno. Ključni su rano prepoznavanje i strukturirana, sustavna podrška u čitanju te suradnja roditelja i škole. Hvale se djetetov trud, strategija, ne samo rezultat, slave se mali pomaci, ne tjera se dijete da nepripremljeno čita pred razredom. I metode poučavanja mogu se prilagoditi djetetovim potrebama. Prilagodbe u nastavi, više vremena za zadatke, usmene provjere umjesto pisanih, font prilagođen disleksiji, strukturirane bilješke ne daju prednost djetetu, nego mu izravnavaju teren. Cilj nije da svako dijete uči na isti način, nego da pronađemo način na koji ono najbolje uči. Važno je ne ocjenjivati djetetovu poteškoću, nego znanje.
Kako motivirati dijete, jer gradivo postaje teže, pa je i djetetu teže pratiti ga?
Iznimno je važno voditi računa o tome da je psihološki učinak teškoće u učenju, a ne ona sama, velik rizik za razvoj djeteta. Dijete koje iz dana u dan ulaže više truda od vršnjaka, a pritom ima slabije rezultate, počet će vjerovati da nije dovoljno sposobno, gubiti motivaciju, izbjegavati školske obveze. I opet, najvažnije je da dijete dobije poruku da teškoća u čitanju nema veze s tim koliko je pametno. Dijete nije zbroj svojih školskih ocjena. Povijest je puna znanstvenika, poduzetnika, umjetnika i inovatora koji su imali teškoće u učenju, ali uz podršku su prepoznali i razvili svoje talente. Zadaća nam je sačuvati djetetovu vjeru u vlastite sposobnosti upravo onda kada školski izazovi postanu najveći.
Dobivaju li djeca pomoć na vrijeme? Koliko se čeka na terapiju za disleksiju i teškoće u učenju?
Posljednjih je godina svijest o disleksiji i drugim specifičnim teškoćama u učenju značajno porasla, što je dovelo do ranijeg prepoznavanja djece kojoj je potrebna podrška. No, istodobno je porastao broj zahtjeva za stručnom dijagnostikom i terapijama. To je problem jer je kod razvojnih i obrazovnih teškoća vrijeme iznimno važan čimbenik: što se ranije identificira teškoća i pristupi terapiji, to su ishodi bolji, jer je dječji mozak izuzetno plastičan i spreman učiti na nove načine.
Ključno pitanje stoga nije samo čekaju li djeca predugo, nego kako organizirati sustav u kojem će rano prepoznavanje i rana podrška biti pravilo. Dostupnost logopedskih usluga u javnom sustavu varira ovisno o regiji, ustanovi i kapacitetima, pa liste čekanja postoje i mogu biti duge. Nažalost, nemaju ni sve škole logopeda. Time se odgovornost za podršku često prebacuje na učitelje i roditelje, koji unatoč trudu ne mogu zamijeniti specijaliziranu stručnu pomoć. Ako dijete zbog nedostupnosti stručne pomoći ne ostvari svoj potencijal to je gubitak za njega osobno, ali i za društvo u cjelini. Zato ulaganje u logopede i stručne suradnike nije trošak, nego isplativa društvena obveza.
Kada dijete i dobije termin preko HZZO-a, obično je u vrijeme nastave, pa izostaje iz škole. Jesu li tjedni termini od 45 minuta ili 60 minuta uopće dovoljni?
Roditelji ponekad moraju usklađivati školske obveze i termine terapije. Međutim, važno je izbjeći generalizacije jer se učestalost i intenzitet logopedske terapije određuju prema procjeni stručnjaka i specifičnim potrebama djeteta. Što se tiče učestalosti, struka preporučuje minimalno jedan do dva termina tjedno za vidljiv napredak, ovisno o teškoći. Uz tretman, logoped uvijek daje strukturirani "kućni program", jer stvarni napredak traži redovite, kratke i česte vježbe kod kuće i u razredu u čemu roditelji moraju aktivno sudjelovati. Terapija disleksije nije sprint, već maraton koji traži konzistentnost, strpljenje i suradnju logopeda, roditelja i škole.
S kojim još problemima djeca dolaze logopedu?
Kada se spomene logoped, većina ljudi pomisli na nepravilan izgovor glasova ili teškoće čitanja i pisanja. Međutim, suvremena logopedija daleko je šire područje - bavi se i prevencijom, dijagnostikom i terapijom različitih poremećaja jezika, govora, glasa, sluha, komunikacije, hranjenja i gutanja kroz cijeli život. Posljednjih godina bilježimo značajan porast orofacijalne disfunkcije - poremećaja u mišićnom obrascu usne šupljine koji zahvaća gutanje, žvakanje i položaj jezika u mirovanju. Uzroci su višestruki: prehrana pretežno mekanom i prerađenom hranom koja ne zahtijeva aktivno žvakanje, dugotrajno korištenje dude i bočice, kronično disanje na usta zbog uvećane treće mandule.
Teškoće se mogu primijetiti već kod predškolaca, najčešće između četvrte i sedme godine, kada bi obrasci gutanja, disanja i oralnih funkcija već trebali biti stabilno razvijeni. Međutim, nerijetko se otkriju kasnije.
O disleksiji sve češće govore i mnoge odrasle osobe. Razlikuju li se disleksija u djetinjstvu i u odrasloj dobi?
U školskom razdoblju dijete često čita nesigurno, zastajkuje, preskače retke ili riječi te ulaže znatno više vremena u čitanje od vršnjaka, zamjenjuje, izostavlja ili dodaje slova i slogove, osobito kod glasova i slova sličnog izgleda ili izgovora. Česte su i teškoće u povezivanju slova i glasova te prepoznavanju poznatih riječi. Djeca vrlo brzo primijete da im ono što drugima ide relativno lako predstavlja velik napor, što može utjecati na samopouzdanje, motivaciju i odnos prema školi.
U odrasloj dobi disleksija ne nestaje, no mnoge osobe s disleksijom razviju učinkovite strategije kompenzacije, pa čitaju sasvim funkcionalno, samo sporije i uz veći napor. Muku im zadaju pravopis, čitanje naglas, "gusti" tekstovi, strani jezici, vođenje bilješki.
Prema podacima Hrvatskog logopedskog društva i javno dostupnim stručnim procjenama, u Hrvatskoj jedan logoped dolazi na 6.000 do 7.000 stanovnika, dok se kao europski standard često navodi jedan logoped na 2.000 do 3.000 stanovnika. Dakle, Hrvatska ima dva, pa i tri puta manji broj logopeda od potreba koje se smatraju optimalnima, pri čemu je više od polovice njih u Zagrebu. Svjesni smo da je potrebno graditi sustav u kojem će logopedi biti dostupni tamo gdje su djeca, u vrtićima, školama i primarnoj zdravstvenoj zaštiti. U ovom trenutku sustav podrške djeci s komunikacijskim, jezičnim i govornim teškoćama prolazi kroz važne promjene. Novousvojeni Zakon o logopedskoj djelatnosti predstavlja značajan korak u jačanju struke, a proces osnivanja Hrvatske logopedske komore dodatno će pridonijeti unapređenju profesionalnih standarda, kvalitete usluga i položaja logopeda u zdravstvenom i obrazovnom sustavu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....