Psiholog: Potiskivanje emocija kod tinejdžera može imati ozbiljne posljedice. Adolescencija traži više naše prisutnosti

Čini se da se iz dana u dan sve više govori o nasilju među djecom, a i statistike govore tome u prilog jer je vršnjačko nasilje svakako u porastu. Odgovornost, naravno, pada na roditelje koje se optužuje za nemar ili površnost. No, stvarnost adolescencije mnogo je složenija i zahtijeva dublju analizu i perspektivu, smatraju stručnjaci. Adolescencija je doba zbunjenosti koja poput magle obavija i dijete i odraslu osobu koja ga je odgojila, udaljavajući ih.

- Zadatak roditelja u tom periodu roditeljstva postaje pokušaj razumijevanja djeteta, unatoč nemogućnosti da ga u potpunosti razumije – ističe Stefano Rossi, jedan od najpoznatijih talijanskih obrazovnih psihologa.

Kada se emocije ne imenuju, postoji rizik da budu iskaljene: djevojčice će patnju češće okrenuti prema sebi, dok će dječaci češće pribjeći destruktivnom ponašanju

TARAS GREBINETS/SHUTTERSTOCK

- Koliko god bilo teško, zadatak roditelja zapravo je da pokušaju biti svjesni uma svog tinejdžera. U svojoj knjizi „Anksiozni roditelji: Pretvorite svoje strahove u krila za svoje dijete” govorim o važnosti pokušaja komunikacije s djetetom o onome što mu je na umu i što mu je u srcu. Vidjeti srce djeteta, u prenesenom smislu, znači upoznati njegovu narav, njegove iskrene osjećaje i namjere, a ne samo ono što je površinski vidljivo – pojašnjava Rossi.

Neizrečene emocije

Rossi ističe i da postoje razlike između muških i ženskih adolescenata.

- Kada se o emocijama ne razmišlja ili ih se ne imenuje, postoji rizik da budu iskaljene. Djevojčice će vjerojatnije okrenuti svoju patnju protiv sebe, samopovređivanjem ili samoponižavanjem, dok će dječaci vjerojatnije eksternalizirati svoju bol, transformirajući je u destruktivno ponašanje. U tom scenariju, roditeljska uloga nesumnjivo je teška, ali upravo to je ono što znači ljubav: pokušati razumjeti drugoga unatoč nemogućnosti da ga se u potpunosti razumije. Suprotno uobičajenoj zabludi, adolescenti ne odbijaju biti shvaćeni, naprotiv, oni zahtijevaju da budu viđeni – ističe Rossi.

Stvaranje razlike

Izuzetno je važna i uloga drugog doma svakog djeteta, a to je škola.

- Učitelji i odgajatelji mogu biti značajne odrasle osobe, nudeći djeci prostore za slušanje, postajući „sigurna utočišta” gdje se djeca osjećaju ohrabrena da se otvore. No, istinsko slušanje također znači znati pročitati vapaj za pomoć iza određenih riječi, razlikovati provokaciju od krika boli. Adolescenti osjećaju potrebu da budu čvrsti, a mekoću i empatiju smatraju tipičnim djetinjastim osobinama. I obrnuto, tvrdoću, grubo ponašanje i odbacivanje vide kao osobine ponašanja odraslih - pojašnjava Rossi, ističući da u mnogim slučajevima nasilju prethodi duboka izolacija, ljutnja koja raste unutar iskustva isključenosti i usamljenosti.

Jedan od najvažnijih odgojnih zadataka odraslih jest omogućiti djetetu da kaže: „Osjećam se loše”, smatra psiholog.

DAISY DAISY/SHUTTERSTOCK

Slušaju očima

Čovjek se pita postoje li još neki neistraženi načini da se pomogne jer mnoge roditelje kao noćna mora proganja pomisao da bi njihovo dijete, koje ujutro napušta dom sa svojim ruksakom na leđima i krhkošću u srcu, moglo doživjeti užasan dan. No, pedagoški psiholog roditeljima poručuje da uvijek imaju na umu da adolescenti „slušaju očima”.

- To znači da odmah osjete je li odrasla osoba sposobna podnijeti njihovu bol. Često šute ne samo iz srama, već i kako bi zaštitili roditelje koje doživljavaju kao krhke, nesposobne nositi se s emocijama poput tuge, ljutnje ili straha. Živimo u društvu koje uzdiže performanse i uspjeh, a problem mu je dostojanstveno prihvatiti neuspjeh. Dakle, djeca uče da nemaju pravo pokazati ranjivost i na kraju govore samo ono što misle da odrasli mogu tolerirati. Stoga je naš zadatak kao roditelja da im damo pravo da kažu „tužan sam, ljut sam ili bojim se” – kaže Rossi.

Neizražene emocije postaju noževi

Ukratko, savjet stručnjaka je da budete snažni, da se ne bojite i ne šokirate kad podijele svoje osjećaje s vama jer je to za njih znak da se zatvore. A nepodijeljene emocije ne nestaju: one se pretvaraju u terete, kamenje, ponekad čak i u unutarnje noževe koji se prije ili kasnije bacaju na svijet ili na nas same. Zato je jedan od najvažnijih odgojnih zadataka odraslih to da djetetu omoguće da može reći „Osjećam se loše”, smatra Rossi.

Odrasli trebaju poznavati svoje emocije i upravljati njima

- Prvo pravo emocionalno obrazovanje dolazi od odraslih. Ne možemo pomoći djeci da prepoznaju i reguliraju svoje emocije ako prvo ne naučimo nositi se s vlastitima. Učenje imenovanja i dijeljenja onoga što osjećamo u emocionalnim odnosima bitan je preduvjet za istinsku prisutnost u životima naše djece – poručuje psiholog.