Aplikacije, dopisivanja, ghostanje: ‘Nakon razvoda želim novu vezu, a kao da više ne postoje ista pravila kao nekad‘

Imam 48 godina i iza sebe imam razvod nakon deset godina braka. Nakon nekog vremena odlučio sam ponovno pokušati s dejtanjem, ali imam osjećaj da se u međuvremenu sve potpuno promijenilo. Aplikacije, dopisivanja, ghostanje, stalno novi match... kao da više ne postoje ista pravila kao nekad. Ima li smisla koristiti te aplikacije za upoznavanje?

• Marko

Dragi Marko, hvala na iskrenosti. Pitanje koje ste postavili toliko je učestalo u zadnjih nekoliko godina, iskrena mi je želja detaljno vam odgovoriti i sve razjasniti.

Dejtanje se nije pokvarilo. Pokvario se naš odnos prema sebi. I činjenica je da često ni sami ne znamo što želimo od nove veze. Najčešće je odgovor: da ne budem solo. I ako s takvom „dosadnom“ energijom ulazimo u svijet dejtanja, rezultat neće biti ništa uzbudljiviji. Ali krenimo redom.
Danas je gotovo općeprihvaćeno uvjerenje da se dejtanje potpuno promijenilo. Krivimo aplikacije, algoritme, ghostanje, breadcrumbing i sve te nove izraze koji su postali dio modernog ljubavnog rječnika. No ono što pokazuju i moderna istraživanja odnosa jest nešto drugo – nije problem u alatima, nego u načinu na koji ih koristimo. Nikada nismo imali više izbora, a nikada manje emocionalnog, vremenskog i mentalnog kapaciteta za povezivanje. Drugim riječima: nije problem u Tinderu. Problem je što ljudi danas često ne znaju što doista žele, a time je to nemoguće komunicirati potencijalnom partneru.
Tehnologija je samo alat. Suština se nije promijenila – dvoje ljudi i dalje pokušava vidjeti postoji li među njima iskra.

Mentalitet „sljedećeg“

Ali ono što se doista jest promijenilo je mentalitet. Mentalitet „sljedećeg“. Aplikacije nam daju iluziju beskonačnog izbora. I ta iluzija mijenja način na koji pristupamo ljudima. Ako nešto ne ide savršeno odmah, vrlo brzo zaključujemo da to nije to. Jer negdje tamo čeka netko „bolji“. I tako, umjesto da upoznajemo osobu ispred sebe, mi već mentalno, pa i fizički, skrolamo dalje. U psihologiji se to naziva „paradox of choice“ – što imamo više izbora, to smo manje zadovoljni odlukama i manje spremni ulagati trud. Zato dejtanje sve češće izgleda ovako: match → intenzivno dopisivanje → prvi spoj → traženje „greške“ → pad interesa → ghostanje ili povlačenje → povratak na aplikaciju. I krug se ponavlja.

Ne zato što na aplikaciji nema dobrih ljudi. Nego zato što im ne damo dovoljno vremena da ih upoznamo bez silnih maski i filtera. Obje strane su zasićene, zagušene i zbunjene od silnog pogrešnog matchanja. To je danas najčešći nezdravi ciklus dejtanja. Brzo se povezujemo, ali još brže odustajemo.

Dizajnirane su da nas zadrže u procesu traženja

Problem nije samo u tome što na dating aplikacijama imamo previše izbora. Problem je i u tome što su mnoge od njih dizajnirane tako da nas zadrže u procesu traženja, a ne nužno da nas što prije izvedu iz njega. Danas više ne možemo ignorirati još jednu neugodnu činjenicu: dating aplikacije nisu samo alat za upoznavanje, nego i proizvod koji se natječe za našu pažnju. A pažnja je danas valuta. Cilj svake digitalne platforme je da se korisnik vrati, ostane što dulje, ponovno klikne i ponovno potraži još. Kada to prenesemo na dejtanje, dobivamo vrlo zanimljiv, ali i opasan paradoks – korisnik želi pronaći osobu, a aplikacija zarađuje dok osoba i dalje traži. Zato nije čudno da mnogi imaju osjećaj da su stalno „u igri“, ali sve rjeđe u stvarnom odnosu.

Psihologija odnosa već govori o mentalitetu brzog odbacivanja i preopterećenosti izborom – što imamo više opcija, to smo skloniji brže odustati i teže se za nekoga stvarno vezati, i skloniji smo većem dojmu da negdje iza ugla ipak čeka netko bolji. I tako dejtanje prestaje biti prostor upoznavanja, a postaje prostor stalne procjene, mikro-uzbuđenja i povremenih razočaranja.

Ukratko: ne zakačimo se uvijek za osobu – ponekad se zakačimo za proces. A to je trenutak kada aplikacija prestaje biti pomoć, a počinje postajati loša navika.

Znamo li što želimo?

I upravo tu dolazimo do ključnog pitanja koje nema veze s aplikacijama.

Prvo pitanje u dejtanju nije: “Sviđaš li mi se?” Pravo pitanje je: Znam li ja uopće tko sam i što želim? Tko sam ja danas sa svojih 48 godina i kako me promijenilo svo iskustvo koje sam imao do sada? Nakon 10 godina braka, danas ste druga osoba u odnosu na osobu koja ste bili nekada prije braka. I zato je važno znati tko ste danas, kakvu osobu kraj sebe želite i kakav odnos želite. Mnogi ulaze u dejtanje s potpuno nejasnim granicama. Ne znaju žele li ozbiljnu vezu ili samo društvo. Ne znaju žele li obitelj ili slobodu. Ne znaju kakav odnos im zapravo odgovara. I onda pokušavaju „osjetiti kroz odnos“. Započeti odnos na nekoj ludoj kemiji... Ali ako ne znamo tko smo, svaka interakcija postaje zbunjujuća.

Zato često vidim isti obrazac kod klijenata: u početku su oduševljeni, a nakon nekoliko tjedana potpuno izgubljeni i razočarani. Ne zato što je druga osoba problem, nego zato što nikada nisu definirali sebe "danas". Tko sam ja danas?

Komentar koji često čujem: „Muškarci danas ne žele ozbiljnu vezu.“ „Žene danas samo traže materijalnu sigurnost.“ Takva uvjerenja djeluju kao filter kroz koji gledamo svaku novu osobu. I to je pogrešno. I tada se događa paradoks: tražimo ljubav, ali istovremeno očekujemo potvrdu da ljubav ne postoji. A naš mozak vrlo rado pronađe upravo ono što tražimo.

Kemija nije uvijek vatromet
Zato nije isto dejtati s 25 i s 40. U dvadesetima biramo iz nade. U četrdesetima često biramo iz straha. I to mijenja sve. Još jedan veliki problem modernog dejtanja je nestrpljenje. Ljudi očekuju da će odmah znati je li netko „taj“. Ako prvi spoj nije savršen – nema kemije. Ali ono što istraživanja pokazuju jest da se privlačnost često razvija kroz vrijeme, kroz poznatost i osjećaj sigurnosti. Drugim riječima – kemija nije uvijek vatromet. Ponekad je tiha.

Najstabilniji odnosi koje sam vidjela u praksi često su počeli upravo tako - polako. Dvoje ljudi koji su si dali priliku upoznati jedno drugo bez pritiska savršenstva. U svijetu gdje sve mora biti brzo, strpljenje je postalo nova rijetka vrlina.
Zato možda dejtanje nije propalo. Možda je samo nestala naša spremnost da damo nekome vrijeme. Jer ljubav nije algoritam. Ljubav je proces. Proces u kojem dvoje ljudi upoznaje jedno drugo, uči komunicirati, grade povjerenje i postupno otvaraju srce. Dajte priliku osobi ispred sebe, ali jednako tako, pokažite tko ste doista. Odmah u startu pokažite sve svoje mane i vrline bez zavaravanja druge osobe. Ljubav doista nije algoritam. Ljubav je proces koji traje.

Zato je možda vrijeme da prestanemo kriviti aplikacije, možda je pravo pitanje na kraju svega ovo: jesmo li spremni upoznati nekoga - ili samo tražimo savršen profil? Razlika između ta dva pristupa često odlučuje hoće li dejtanje biti frustracija... ili početak nečeg stvarnog.
I sada konkretan odgovor za vas, Marko.
Da - ima smisla koristiti aplikacije. Ali ne kao mjesto na kojem tražite „savršenu osobu“, nego kao alat koji vam omogućuje da upoznate nekoga koga inače možda nikada ne biste sreli. Aplikacija nije problem ako vi niste izgubljeni u njoj. Postavite si jasna pravila: ne beskonačno dopisivanje, nego što prije stvarni susret. Ne deset paralelnih razgovora, nego fokus na jednu osobu. Ne traženje greške, nego znatiželja.
I najvažnije – ne ulazite u dejtanje s idejom da su se „pravila promijenila“. Ljudi se nisu promijenili koliko mislimo. I dalje žele isto: biti viđeni, prihvaćeni i povezani. Ako u taj proces uđete s jasnoćom, strpljenjem i spremnošću da nekome date šansu – aplikacije mogu biti početak.
Ali odnos se nikada ne gradi na ekranu. On počinje tek kada prestanete skrolati i počnete gledati jednu osobu ispred sebe.

Petru Pinjuh možete pratiti i na društvenim mrežama Facebook, Instagram i TikTok.