Stanko Abadžić snima nostalgične fotografije, na njima je obično sjetan pojedinac, postavljen u odnos s arhitekturom grada. Prizori su crno-bijeli, gotovo grafitni.
Hladan zimski dan
Dojam praznog grada postiže snimajući gradske ulice u praskozorje, bilježeći u svitanje trgovce pred vratima svojih dućana ili prolaznike u hladan zimski dan kad se rijetki odluče izaći na ulicu. Satima hoda snimajući željene prizore koji izgledaju kao da su zabilježeni u dalekoj prošlosti. Nova Abadžićeva monografija, koja je izašla u izdanju Disputa, za temu ima francusku prijestolnicu (“Pariz, skice za portret grada”). Bilježio je i Berlin, Zagreb i Prag. Ono u čemu Abadžić uspijeva je u svakom od ovih gradova pobjeći od klišeja. No, Pariz je grad u kojemu čak ni on ne može pobjeći od gužve, pa osim intimnih prizora na koje smo navikli, vidimo i manje uobičajene scene: skupinu žena na ručku u restoranu čiji je stol na ulici, par koji se ljubi ne primjećujući gomilu oko sebe, beskućnika pod ceradom koji se smiješi krupnijoj gospođi u prolazu...
Usamljenički prizori
No, i dalje mu najbolje leže “usamljeničke” fotografije poput prizora postarije gospođe u štirkanoj kapici koja ptici dopušta da pojede ostatke kroasana s njezine tacne.