Dva globalna događaja ovog tjedna - društvenoekonomska Papina enciklika Caritas in veritate, te prvi i treći dan sastanka na vrhu G8 - pokazuju da se socijalna tematika na velika vrata vratila na Zapad. I to je refleks sadašnje krize, ne samo financijske, nego i strukturalne. Da li i epohalne?
Sit gladnu ne vjeruje, pa se u nedavnim godinama, koje su se činile osuđenima na blagostanje, socijalna tematika našla na margini, izvan glavnih tokova interesa.
Poneki su bili dovoljno naivni ili dovoljno skloni opsjeni da zbog pada Berlinskog zida proglase kraj povijesti jer je postignut savršen politički i ekonomski poredak (naime: liberalna zastupnička demokracija i kapitalizam). Ipak su i mnogi drugi, neizbježno pametniji od Francisa Fukuyame, čvrsto povjerovali da je jedna epoha nepovratno završila te su ozbiljno govorili ne samo o postindustrijskom (za što ima razloga), nego i o postmodernom razdoblju.
Modernitet se obično definira kao epoha tehnološkog razvitka, globalizacije tržišta (sirovina, pa proizvoda, pa rada), porasta blagostanja ali raspoređenoga nelinearno, općega javnog obrazovanja, javnog zdravstva i zdravstvenog razvitka, informacija i komunikacija, građanskog društva itd. Uobičajeni egoizam pojedinca komplementira se u modernitetu egoizmom nacije, odnosno nacionalne države. Tehnološka, medicinska i informacijska revolucija potpomogle su jačanje racionalizma i laičnosti.
Koja je od tih značajki iščezla ili prevladana da bismo smjeli govoriti o postmodernome?
Nelinearnost raspodjele društvenog proizvoda, koja je postojala i u prethodnim epohama, tumači se i kao rezultat eksploatacije odnosno tlačenja društveno nemoćnijih. To bi jedni mijenjali, tko reformama (reformisti) tko revolucijom, dok bi drugi zadržali (konzervativci).
Socijalno pitanje, pojednostavljeno, glasi: kako eksploatirati nemoćne a da im ne bude preteško, da se ne pobune i ne ugroze profit eksploatatora? Ili: kako iskoristiti nezadovoljstvo eksploatiranih radi promjene režima i smjene jednih eksploatatora drugima. Stoga je ono manje naglašeno na područjima ili u razdobljima blagostanja, a izbija u prvi plan u razdobljima krize.
Postoje, dakako, i oni koji iskreno i nekoristoljubivo vjeruju u ravnopravnost ljudi kao poželjnu kategoriju i kojima socijalno pitanje glasi: kako pospješiti i ostvariti ravnopravnost?
I jedni i drugi se prepoznaju po plodovima, kao i lažni proroci - ali žrtvama je već prekasno kad su plodovi prepoznatljivi. Uočili smo da ne može biti eknomije bez morala - rekao je jučer u L’Aquili talijanski ministar ekonomije Giulio Tremonti. Ali kakav moral? O Tremontijevu ekonomskom moralu već smo javljali u doba “kreativnih financija”, ugrađenih u temelje ove krize. Nije svaki moral podjednako etičan.
Papa insistira na etičkoj dimenziji globalne ekonomije i podsjeća - da ga parafraziramo u smislu Isusove opaske o suboti - da je privreda radi čovjeka, a ne čovjek radi gospodarstva (Ekonomist Mijo Mirković nas je svojedobno poučavao da treba prvo privrijediti da bi se imalo čime gospodariti, pa je i razlika između privrede i gospodarstva terminološka, suštinska, a kadšto i etička). Benedikt XVI je svoju encikliku utemeljio na kršćanskom moralu, ali naglašujući kršćanski humanizam kao okvir i središnje mjesto pojedinca, a ne države.
I Papa i G8, na primjer, osuđuju tzv. porezne oaze, dakle zemlje koje daju pribježište kapitalu za skrivanje, pranje i anonimno plasiranje. G8 im čak prijete teškim sankcijama, ali zato što je ondje novac koji je izbjegao oporezivanje, pa je osiromašio državne proračune, dok je Papa upozoravao na socijalnu štetu koju nanosi ta prefrigana praksa. Benediktova enciklika poziva na zaštitu okoliša kao na moralnu obavezu prema onome što je Bog stvorio i povjerio, dok u L’Aquili nije na tapetu bio etički, nego puki financijski rezon: tko gubi a tko zarađuje ako se smanji “staklenički učinak”.
Afrika generira rijeke emigranata, koji ne žale ni pomrijeti u Mediteranu, kao lemuri kad jezde preko rijeke. U L’Aquili je socijalna tematika otvorena, ali je Africi za tri godine obećano 20 milijardi dolara, koliko sama malena Hrvatska može spiskati u dvije godine zaduživši se a da ne osjeti.
Bogati gase požar riječima i čašom vode, kao da ne pamte da se iz posljednje velike krize iščahurio svjetski rat.
Inoslav Bešker
