Dobra je vijest da u izbornu kampanju Hrvatska starta bez jahanja na anakronim ideološkim temama. Umjesto ustaša i partizana, crnih i crvenih zombija, izmišljenih jugoslavena i sličnih babaroga konstrukata, dosad glavnih tema za raspaljivanje političkih iracionalnosti i mobilizaciju biračkog stada, za ishod narednih izbora ključna bi, izgleda, mogla postati pitanja kredita u švicarcima te drama izbjeglica s istoka koja se, sasvim očekivano, prelijeva i u Hrvatsku.
Dakle, potpuno aktualni i stvarni, a ne izmišljeni ili davno upokojeni problemi. To je veliki napredak. Odlično je da se nacija u izbornom vremenu bavi živom i krvavom realnošću, a ne političkim avetima i fantomima, svojevrsnim kosturima iz ormara davno apsolvirane povijesti.
Loša je vijest da se aktualni problemi pokušavaju tumačiti iz stare pameti. Diskursom poznatim iz dosadašnjih ratova mrtvih ideologija. Nove se teme guraju u naslijeđeni obrazac traženja i proizvođenja neprijatelja. Dobro, izborna utakmica uvijek podrazumijeva neko natjecanje, sukob i konflikt. Ali konstruirati pritom ratnu situaciju, to ipak ne spada u demokratska pravila igre. Nije teško vidjeti da aktualna vlast rješenje problema kredita u švicarcima vidi kao svoj glavni izborni adut, ali javnost pritom pumpa i generalnim negativističkim raspoloženjem prema bankama, vjerojatno vjerujući da bi na krijesti tog antagoniziranja mogla uzletjeti kao veliki zaštitnik nacije od mrskih financijskih dušmana. Kao što je HDZ kolone nevoljnika na hrvatskim granicama zgrabio kao dobrodošlu priliku za reaktiviranje panike o ugrožavanju Hrvatske. Umjesto nikom vidljivih komunjara, na njihovim su ideološkim potjernicama sada vrlo stvarne more ljudi koji bježe od rata. Realna je opasnost da se dva velika realna aktualna problema, krediti u švicarcima i izbjeglička kriza, transformiraju u alatku za osvajanje izbora. Da njihov tretman bude određen potrebama izborne kampanje. Dakle, ne realnim rješavanjem problema, nego njihovom izbornom upotrebom.
Masovna netrpeljivost
Nije bilo neminovno, ali nije ni nelogično da se donošenje zakona o objektivno vrlo teškom problemu konverzije spornih kredita pretvorilo u vrlo raširenu, masovnu netrpeljivost prema bankarskoj industriji. Bankarski je sektor snažno išao na ruku takvom razvoju situacije. Banke su se jako potrudile da steknu status glavnog negativca u državi. Uspješno su u tom pogledu otele primat inače omrznutoj političkoj klasi. Dugo su i debelo profitirale na muci građana. Dok su divljanjem tečaja švicarca dužnici padali u bijedu i depresiju, bankari - vlasnici i menadžment - sjajno su zarađivali. Ministar Lalovac tvrdi da su samo na tečajnoj razlici zgrnuli 3,5 milijarde kuna. Novi je list izračunao da je u zadnjih deset godina 150 hrvatskih ključnih bankara dobilo 1,76 milijardi kuna bonusa, dok je vlasnicima banaka u šest godina isplaćeno 12 milijardi kuna dividende. Gnjev javnosti uspješno su navukli i potpunom višegodišnjom ogluhom na potrebu da se eskalirajući problem toksičnih kredita napokon riješi. Šef Hrvatske narodne banke Boris Vujčić također se zamjerio građanima. Indolentan prema problemima i napadno socijalno autističan, u narastajućoj dužničkoj krizi ponašao se kao pripadnik međunarodne bankarske oligarhije, a ne kao hrvatski guverner.
Odluka Vlade da će dva mjeseca prije isteka mandata sama riješiti probleme švicaraca posve je razumljiva i dobrodošla. Kao što je potpuno legitimno da se promjenom zakona korigiraju neprihvatljivi modeli funkcioniranja banaka. Nije Hrvatska jedina zemlja u kojoj politička vlast pokušava srezati krila i ograničiti svemoć silno dominantnog i, čini se, sveodređujućeg bankarskog sustava. Ali, bilo je sasvim nepotrebno da se donošenje zakona o konverziji švicaraca odvija u atmosferi svojevrsnog hladnog rata protiv banaka. Niti se ministar Lalovac trebao stilizirati u neku vrstu crvenog Robina Hooda, koji otima debelim bankarima i pomaže hrvatskoj sirotinji. Zoran Milanović dobro je osjetio izborni potencijal teme. Potencijal je takav da ni sam sa sobom posvađani HDZ na koncu nije mogao izostati iz podrške predloženom zakonskom rješenju. Lutao je od nemila do nedraga, od podrške do odbijanja i nazad, od: Vladino rješenje štetno je za građane, do: predloženi zakon rješava problem 60.000 građana… Morao se priključiti, barem radi kontrole štete.
Što izgubi svojim zbrkanim držanjem oko švicaraca, HDZ će pokušati kompenzirati raspirivanjem strahova od rijeke izbjeglica koja se trenutno slijeva u Hrvatsku. Nesretnike koji se tabananjem preko hrvatskog teritorija žele domoći Zapada odmah je proglasio strašnom prijetnjom cijeloj naciji, možda i opstanku države. Kao da su horde do zuba naoružanih divljih plemena na hrvatskoj granici! Kritici Vladine nepripremljenosti na probleme koji su bili posve predvidljivi - jer se mjesecima valjaju prema Hrvatskoj! - ništa se ne može prigovoriti. Vlada je nespremna dočekala izbjeglički stampedo. Prihvat nije bio dobro organiziran, više je bilo dobre volje da se pomogne nego spremnosti državne vlasti da to i realizira. Milanovićeva je vlada pokazala da ne zna upravljati krizama, premda se mora priznati da je ovu bez koordinacije i suradnje na međunarodnoj razini, koje zasad nema, objektivno nemoguće riješiti.
Šibanje deficita
Ali HDZ se nije zadržao na šibanju Vladinih deficita. Još manje da bi se aktivno priključio velikoj aktivističkoj koaliciji struktura vlasti, vjerskih, crkvenih i nevladinih organizacija te građana koji pokušavaju pomoći nesretnim ljudima koji dolaze izdaleka i još dalje im je ići. Predsjednica države i HDZ, u ovom slučaju rame uz rame, neodgovorno histeriziraju javnost. U zemlji koja je u težim uvjetima, u ratu, uspijevala brinuti o pola milijuna izbjeglica, orkestriranje atmosfere izvanrednosti i navodnog sloma države zbog desetak, dvadesetak ili nekoliko desetaka tisuća ljudi u tranzitu ili nastanjenju prilično je neodgovorno i predimenzionirano. Problem je velik, ali ne i nesavladiv. Izjava Tomislava Karamarka da će egzodus koji prolazi zemljom Hrvatima oteti radna mjesta najniži je oblik huškačke retorike: bavi se dilanjem egzistencijalnog straha među hrvatskim građanima.
Visoko nesnalaženje
Ako nije rezultat domunđavanja s HDZ-om, onda je u izbjegličkom dramom novostvornoj situaciji šefica države pokazala najveći stupanj nesnalaženja. Slično kako je svojedobno kao vrhunac humanosti u rješavanju teških socijalnih problema reklamirala ostavljanje vrećica s hranom pokraj kontejnera. Za Kolindu Grabar Kitarović previše je ljudi ušlo u Hrvatsku i nisu to učinili po protokolu. Neka jedu kolače, rekla bi Marija Antoaneta. Dolazak izbjeglica proglasila je ugrožavanjem nacionalne sigurnosti, prijetnjom sigurnosti građana i države. Zatražila je da se vojska stavi u stanje pripravnosti i izvede na granicu. Zašto? Da bi Hrvatska sličila Mađarskoj? Prihvat izbjeglica ovdje nije odrađen besprijekorno, dapače, skopčan je s morem problema, ali Hrvatska se ponijela časno i dostojanstveno, bolje od mnogih europskih zemalja. Predsjednica to nikako ne bi smjela kvariti. Ali, umjesto smirivanja situacije, ona svojom neodmjerenom retorikom i ishitrenim potezima ohrabruje niske, ksenofobične strasti kod građana. Umjesto da javnost pozove na solidarnost s izbjeglicama, iz njezinih izjava nije jasno treba li tim nesretnicima uopće pomagati ili je bolje pustiti da skapaju na zatvorenoj hrvatskoj granici.
Kolinda Grabar Kitarović i Tomislav Karamarko nalaze se pred izborom - hoće li putem Viktora Orbana, koji se žicom i vojskom ogradio od ljudske nevolje, ili će putem njemačke kancelarke Angele Merkel, koja se pretvorila u pravu majku izbjeglica i lidericu onih vrijednosti na kojima je ujedinjena Europa nastala i bez kojih gubi vlastitu kičmu i rezon postojanja.