ZAGREB - Američka književnica Elizabeth Strout za “Olive Kitteridge”, roman "sastavljen" od 13 pripovjedaka povezanih likom Olive, zajedljivee umirovljene učiteljice matematike, ove je godine osvojila Pulitzerovu nagradu za književnost, a Washington Post Book World, Chicago Tribune, People Magazine, USA Today, Entertainment Weekly knjigu su proglasili najboljom ili jednom od najboljih knjiga objavljenih u SAD-u prošle godine.
Voli kratke priče
Popularnosti sigurno nije naškodilo ni to što ju je popularna televizijska voditeljica Oprah nekoliko puta istaknula kao jednu od svojih najdražih suvremenih autorica. Strout, rođena 1956. godine, predaje književnost na Sveučilištu Queens, a živi u New Yorku. Prvi roman objavila je 1998., a do tada je objavljivala priče u časopisima. - Volim žanr kratke priče, moja prva intenzivna čitateljska iskustva bila su vezana za kratke priče Johna Updikea, Johna Cheevera, Carvera, Čehova... Još uvijek mi je najdraže pisati kratke priče - navodi spisateljica s kojom smo razgovorali o njenom nagrađenom djelu “Olive Kitteridge”, koji je upravo objavljen na hrvatskom u izdanju Profila i prijevodu Tatjane Jambrišak, protjerivanju knjiga iz medija te ulozi književnih nagrada u današnjem društvu
Dugo nastajanje
Koliko dugo je nastajala “Olive Kitteridge”?
- Knjigu sam zapravo, nakon što sam napisala priču u kojoj Olive ukrade donje rublje i cipelu zaručnici svog sina, brzo napisala. U tom trenutku sam imala lik za koji mi je trebala cijela knjiga. Sama Olive kompilacija je različitih ljudi koje sam poznavala u djetinjstvu, koji su prošli kroz moj život i dobro mi je poslužila za pisanje o tamnim stranama ljudi, o onim osobinama koje instinktivno krijemo od drugih. No, da se vratim na vaše pitanje - nakon što sam napisala tu priču, sve je nekako sjelo na svoje mjesto. U ovu knjigu tako su uvrštene i neke koje sam počela pisati prije deset godina, ali sam od njih odustala jer naprosto nisu funkcionirale. No, kad se sve uzme u obzir, ova knjiga je jako dugo nastajala.
“Olive” je radnjom smještena u gradić Crosby. Budući da živite u New Yorku, kako to da sva vaša djela tematiziraju život u provinciji?
- Istina je da sam u New Yorku provela veći dio života. Ali, djetinjstvo mi je vezano za male gradove i volim se kroz pisanje vraćati u taj dio života. Nije nevažno ni to što se pišući o životu u malim mjestima mogu prepustiti nostalgiji, barem za onim životom koji mi je nekoć bio dobro poznat.
Predajete književnost i kreativno pisanje. Koliko profesionalno bavljenje književnošću utječe na pisanje?
- Ne mislim da je teže biti pisac ako predajete književnost. Uvijek je korisno čitati dobru literaturu i od toga kao pisac možete imati samo korist. Ukratko, nema straha da će se nečiji tuđi glas preseliti i postati vaš glas. Autentičnost pisca je kombinacija različitih faktora. Uostalom, ne vjerujem ni u inspiraciju ni u “talent” - pisanje je dosta težak posao za koji ili imate volje ili ne. Treba vam uvid u ljudsko stanje, a zanat možete uzdići do one razine da znate prenijeti određene emocije. S vremenom ili uz nečiju pomoć, razvijete drugu vrstu talenta, a ta je da razlučite što je dobro a što loše ili lažno u vašem djelu i da bez sentimenta izbacite “loše” dijelove.
Koliko vam znače nagrade?
- Pulitzerova nagrada u ovoj se zemlji ozbiljno shvaća tako da oni koji je dobiju mogu, barem na neko vrijeme, računati na veći broj čitatelja. Meni je kao piscu stalo do čitatelja, do toga da neki ljudi u onome što pišem pronađu nešto što im odgovara. To je najbolja stvar u vezi nagrada, pogotove ove. Mnogi od onih koji inače ne bi čuli za knjigu, pročitali su je i svidjela im se. Barem nekima.
Mnogo truda
U kojoj mjeri nagrade utječu na kasnija djela? Opterećuju li vas očekivanja drugih?
- Oduvijek imam isti stav prema pisanju - to je posao za koji treba jako puno truda. Uvijek je tako bilo i uvijek će biti. Godine prakse ipak su učinile svoje. Čini mi se da sad bolje pišem, ali to ne znači da mi je lakše. Što se tiče tuđih očekivanja, teško da ona ikad mogu nadmašiti moja vlastita.
Ljudi još uvijek pričaju o knjizi
I Europu je zahvatio američki trend ukidanja priloga za knjige u novinama. Kako to komentirate?
- Poražavajuće je i tužno to što se događa. Ne mogu govoriti o svim posljedicama tog čina, ali sumnjam da može donijeti nešto dobro. Mogu se samo nadati da će ljudi nastaviti čitati jer nisu prestali pričati o knjigama - što je uvijek bio važan element u pronalaženju novih knjiga. U SAD-u su ti tzv. klubovi knjiga još uvijek jako popularni. Naravno da se brinem o onim aspektima kulture koji osiromašuju ljudsko iskustvo trivijalizacijom ili sentimentaliziranjem - ali i dalje se nadam da neće nestati potreba za dobrom literaturom.
