Prije 14 dana gostovao sam na Nezavisnoj banjolučkoj televiziji u raspravi o budućnosti BiH. Tom prilikom kupio sam i gomilu novina. U Blicu od 6. ožujka pročitao sam šokantan članak o trgovini ljudima. Policija je u Negotinu uhvatila dvije osobe, jednu od šezdeset i jedne godine, a drugu od pedeset i sedam, zbog toga što su prvo vrbovali, potom navukli na heroin, a onda podvodili i seksualno koristili dvije djevojčice od trinaest godina, jednu od sedamnaest i jednu tek punoljetnu. Djevojčicama su seksualne usluge drugim muškarcima plaćali heroinom i tako se pakleni krug zatvorio. Koliko mi je poznato, ovakav slučaj nije zabilježen, ili bar nije poznat javnosti, u državama sljednicama bivše Jugoslavije. Policijski izvori tvrde kako postoje indikacije da se takvim “poslom” bavi više skupina osoba. Iako je policija na ovom slučaju radila puna tri mjeseca, vrlo je interesantno obrazloženje zašto nisu uhvatili ni jednu osobu koja je koristila “seksualne usluge” djevojčica. Kažu da djevojčice nisu htjeli uhvatiti na djelu kako ne bi imale još veće traume. Ovom obrazloženju doista ne treba komentar.
Javne kuhinje
Kada je američki Kongres odobrio nekoliko stotina milijardi dolara za spas američkog društva od katastrofe, u tom se paketu novčane pomoći našlo više desetaka milijardi dolara koje su namijenjene prvenstveno za pučke kuhinje i slične oblike direktne socijalne pomoći milijunima Amerikanaca koji su se našli na cesti bez novaca i s blokiranim karticama. U Hrvatskoj još nitko ne razmišlja o tome da bi se slična stvar što se tiče neimaštine mogla dogoditi i u nas. Naše pučke kuhinje uglavnom imaju vjerske zajednice, a najviše Katolička crkva. Postoje i prihvatilišta Crvenog križa. No sve postojeće nije dostatno niti da pokrije sadašnje potrebe gladnih i beskućnika. Upravo bi stoga u rebalansu budžeta trebalo razmišljati o financijskim sredstvima koja će biti usmjerena na direktnu pomoć najugroženijim slojevima pučanstva. Trebalo bi razmišljati o pučkim kuhinjama, ali i o doplati za režije onima koji ih, zbog visine svojih primanja, jednostavno, ne mogu platiti.
Titova naredba za pokolj
U Hrvatskoj se, ali i u slovenskoj i općenito ex-jugoslavenskoj javnosti, vode rasprave o tome tko je naredio pokolj zarobljenika i civila poslije završetka Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji. Sve ukazuje, uključujući i famoznu zapovjednu odgovornost, da je to učinio Tito. Javljaju se i preživjeli komunisti-partizani koji direktno optužuju Tita kao naredbodavca. Branitelji komunističkih zločina, braneći sebe preko Tita, stalno traže neki dokument ili zapis iz koje bi se vidjela naredba za pokolj, kao što je dokument Politbiroa CK KP SSSR-a za pokolj u Katynskoj šumi. Doista (za sada) takav dokument nije pronađen, no nije pronađen ni nikakav dokument iz kojeg bi se vidjelo da je Adolf Hitler osobno naredio istrebljenje Židova na području Trećeg Reicha i zemalja koje je pokorio. Nije osim toga pronađen niti ikakav dokument kojim bi Tito ili Hitler naredili zaustavljanje takvih pokolja. Dapače, sačuvana je depeša u kojoj Ranković drugovima u Zagrebu zamjera premalenu revnost u likvidacijama neprijatelja. Tito se pak svojim govorom u Ljubljani hvalio rezultatima masovne likvidacije svih onih koji su tada proglašeni neprijateljima komunizma i Jugoslavije. To je dovoljno prepoznatljiv rukopis. No zato se drug Ivan Fumić okomio na Jadranku Kosor i Tomislava Karamarka zbog toga što su “pohitali” odnijeti cvijeće na novootkrivenu masovnu grobnicu u rudniku u Sloveniji, dok se još ne zna čiji su to tamo posmrtni ostaci. To podsjeća na Mesićeve teze o tome kako bismo trebali imati detaljan popis osoba koje su ubijene.
Europska neodgovornost
Američki mediji se sve više ljute na europsku neodgovornost i neozbiljnost u shvaćanju dimenzija nadolazeće krize. Poznati novinar New York Timesa Paul Krugman zaprepašten je činjenicom da europski lideri nisu još upalili glavne alarme i pokrenuli mehanizme prevencije koji bi zaustavili nadolazak krize. Čini se da je Europa prepuna Sanadera i vlada poput HDZ-ove, koji svi imaju vremena za odgodu rješenja ili se pak u politici rukovode nekakvim lokalnim izborima ili stranačkim interesima. Predviđanja su svjetskih analitičara da će se svjetska gospodarska kriza najžešće odraziti upravo u Europi i Aziji, a pogotovo u bivšim komunističkim državama. No Rusiju to očito ne brine, jer je usprkos krizi odlučila povećati svoj vojni budžet za cijelih 20% (oko 10 milijardi dolara). Jedino je Kina ozbiljno shvatila što joj prijeti i krenula u ofenzivu, poneki put i iracionalnu, jer u (pravom) strahu su velike oči.
Pravo na otvoreno more
Slovenija se u raspravama o granici u Savudrijskoj vali (oliti Piranskom zaljevu) najčešće poziva na povijesno pravo izlaska na otvoreno more (čitaj: međunarodne vode) koje je imala u vrijeme bivše Jugoslavije. Na isti način, takvim povijesnim pravom bi se mogle koristiti i ostale sljednice: Srbija, Makedonija, Kosovo i BiH također su tada imale pristup međunarodnim vodama. BiH i sada ima dio jadranske obale, pa bi i ona slijedeći slovenski pristup mogla tražiti “dimnjak” ili pak prokopati tunel ispod Pelješca za pristup međunarodnim vodama. A ako se jednom usvoji u međunarodnom pravu takav “povijesno-nasljedni” princip pristupa međunarodnim vodama, uskoro možemo očekivati zahtjeve Austrije, Mađarske, Češke i Slovačke za pristupom međunarodnim vodama preko Hrvatske s obzirom na činjenicu da je nekad postojala samo austrougarska obala i austrougarska mornarica.
Obama i ljudska prava
Barak Obama u svojoj predizbornoj kampanji, ali i u svojim prvim govorima, nije previše spominjao ljudska prava. Naime, već sama njegova pobjeda kao Afro-amerikanca smatrala se na svoj način pobjedom ideje ljudskih prava na unutarnjem američkom planu. No kakav odnos prema ljudskim pravima u svijetu ima nova američka administracija, oličena u liku Hillary Clinton, pokazalo se za vrijeme njena nedavnoga posjeta Kini. Na pitanje novinara zašto u Pekingu nije postavila pitanje ljudskih prava (a pogotovo Tibeta), ona je rekla kako je otprilike znala što će joj kineski dužnosnici odgovoriti, pa zato nije ni postavljala to pitanje. Američki New Republic u svome tekstu o tome kaže kako je Hillary svojim hladno realpolitičkim odgovorom podsjećala na poznatog Scowcrofta kojeg su u bivšoj Jugoslaviji zbog njegove hladne realpolitike zvali “politički frižider”.
Dani obiteljske sjete
Ovi su dani u mojoj široj obitelji dani sjete i sjećanja na smrt moje majke koja je umrla na današnji dan 19. ožujka prije 29 godina. Godinu dana kasnije, u samo sedam dana razlike, iznenada je, u 39-toj godini života, umro i moj brat Jurica (Đuka). Ono što je posebno vezano uz smrt moje majke je činjenica da je od svoje rane mladosti svaki utorak postila o kruhu i vodi na čast svetom Josipu za sretnu i blagu smrt. Umrla je u utorak u 22 sata od posljedica karcinoma kostiju, ali bez ikakvih bolova. Inače, primarni karcinom moja je majka imala na dojci, a pojavio joj se devet mjeseci nakon mog hapšenja 1972. godine.
Interesantan je i detalj vezan uz njenu operaciju. U Institut za tumore u Črnomercu otišla je sama s pidžamom i četkicom za zube u najlonskoj vrećici - tramvajem. Jednostavno je nije imao tko otpratiti. Moj je otac svakodnevno nosio, baš u to vrijeme, studentima hranu u zatvor, koju su zajedno pripremale Nada Budiša i druge djevojke s mojom majkom. Sestra je radila, a bila je pod stalnom paskom i nije mogla napustiti radno mjesto. Brat Jurica je pobjegao u inozemstvo u prtljažniku jednog austrijskog diplomata kada je trebao biti uhapšen. Brat Mario (Neno) bio je iznenada pozvan na odsluženje vojnog roka u JNA, a najmlađi brat Joško je također bio šmugnuo preko granice. Majku je, u trenutku dok je meni izricana presuda, operirao doktor Petar Nola, tadašnji direktor Instituta za tumore. Kada se probudila, stajao je uz njenu bolničku postelju i rekao joj: “Vaš je sin dobio ‘samo’ tri godine zatvora.”
Pišem ovo kao privatnu ispovijed samo zbog onih koji ni danas ne razumiju što je to bio jugoslavenski socijalizam koji se krio pod krinkom Titova (samo)upravljanja oliti diktature. “Nema milosti i demokratije za neprijatelje socijalizma”, bila je njegova omiljena poštapalica. Zvonimir Berković je prije nekoliko godina, svjedočeći na suđenju, rekao kako je današnjim generacijama neshvatljivo da su brojne ljudske sudbine i egzistencije bile vezane samo uz to gdje je bio vezan naglasak ili zarez u govoru nekog partijskog moćnika. Ne ponovilo se!
Ivan Zvonimir Čičak
