Autoportret sa psom, slika Miroslava Kraljevića nastala 1910. u Požegi, na kojoj je zajedno sa svojim vjernim psom Pašom, omogućila je velikom hrvatskom slikaru nastavak školovanja u Parizu. Dobio je stipendiju Odjela za bogoštovlje i nastavu nakon što je slika izložena na izložbi Hrvatskog društva umjetnosti, a danas je ta slika u posjedu Moderne galerije u Zagrebu i antologijsko je djelo hrvatske umjetnosti.
Manje je poznato, međutim, da je Kraljević posebno naslikao “Pašu”. A još manje tko je danas vlasnik te slike. Navodno, Nadan Vidošević, o čijim se umjetničkim afinitetima i apetitima ovih dana naveliko raspravlja.
FOTO: UHIĆEN NADAN VIDOŠEVIĆ Policija iz HGK odnijela slike i računala, a zatim ga odvela u pritvor
RASTROŠNI NADAN VIDOŠEVIĆ Galeristi: 'Pal za 35.000 kuna!? Ja ga nisam uspio prodati za 900!'
Slika se smatra pravim draguljem i nekad se nalazila u zbirci dr. Aleksandra Tiefenbacha. Nakon njegove smrti kolekciju su rasprodali njegovi nasljednici, a Pašina sudbina time je ostala nepoznata. Zna se da je i dalje u privatnim rukama, prema nekima slika se nalazi u Njemačkoj, no uoči velike Kraljevićeve retrospektive koja se održava sredinom prosinca u Modernoj galeriji i na kojoj će biti izložena, kao njezin vlasnik spominje se upravo Vidošević. Kraljevićev “Paša” smatra se jednim od deset vrhunskih djela tog umjetnika iz privatnih zbirki.
A privatna zbirka umjetnina predsjednika Hrvatske gospodarske komore nije sasvim nepoznata niti tajna jer su mnoga djela unatrag više od dvadeset godina bila posuđivana za potrebe samostalnih i retrospektivnih izložaba. O kojim je djelima riječ, znaju muzealci, kustosi i ravnatelji koji godinama surađuju s Vidoševićem. Kad bi posudio neko djelo, u većini slučajeva u katalogu bi bilo i navedeno njegovo ime kao vlasnika umjetnine.
Međutim, gotovo nitko i iz stručnih krugova povjesničara umjetnosti ne zna da je kolekcionar Vidošević sam dao izraditi luksuznu mapu na kojoj su reprodukcije slika iz njegove kolekcije. Prava poslastica, koju je Vidošević pokazao samo probranima. Mapu nisu vidjeli ni galeristi koji su s Vidoševićem bili u poslovnim odnosima, nudili mu slike na prodaju, ali ni mnogi umjetnici čije je ateljee obilazio.
Miroslav Šutej, Zlatko Prica, Vjekoslav Parać, Oton Postružnik, Ante Kaštelančić, Nikola Reiser, Slavko Kopač, Đuro Pulitika, samo su neka od imena čije su slike reproducirane na luksuznom papiru. Na reprodukcijama piše naziv slike, dimenzija i tehnika u kojoj je izrađena, a na listovima nije naznačeno da je riječ o kolekciji Nadana Vidoševića. Bila je to svojevrsna inventura njegove zbirke, što je napravio prije svega za sebe i najuži krug ljudi.
No, pravi kapitalci iz Vidoševićeve kolekcije mogli su se vidjeti na brojnim izložbama i retrospektivama - Vlaho Bukovac, Miroslav Kraljević, Leo Junek, Marino Tartaglia, Mato Celestin Medović, Jozo Kljaković, Jerolim Miše, Emanuel Vidović, Oskar Herman i brojni drugi. Među raritetima iz zbirke svakako je i prvo datirano djelo Oskara Hermana iz 1904. godine. Spremno je uvijek davao svoja djela, tvrde kustosi koji su s njime surađivali.
Rijetki su međutim vidjeli kompletnu zbirku strastvenog kolekcionara Vidoševića. Ni najbolji poznavatelji privatnog kolekcionarstva ne znaju što sve Vidošević ima. Oni malobrojni koji su vidjeli dio zbirke slažu se da bez obzira na to što nije imao likovnu naobrazbu, Vidošević posjeduje onaj potrebni osjećaj za kolekcionara. Zna što je dobro, naprosto to osjeti i sasvim je sigurno da ima oko. Paraćeva “Mrtva priroda” iz mape jedan od je najboljih dokaza za to. Riječ je o jednoj od najboljih slika toga umjetnika, prema mišljenju stručnjaka.
Uostalom, dobro oko kolekcionara nije rezervirano samo za one koji imaju mnogo novca i dobru naobrazbu. U Splitu je tako bio stanoviti Nedjeljko Baković, vrsni znalac u procjeni slika, inače radnik u škveru, koji je bio pouzdaniji u procjeni kvalitete nekog djela od profesora s fakulteta. Skupljajući zbirku, stvorio je i veliku biblioteku o likovnoj umjetnosti.
Oni koji su trgovali s Vidoševićem kažu da ima profinjeni ukus, ali da je oprezan s novcem. Težak u pogađanju s cijenama, koji i odustane od kupnje ako ne postigne cijenu koju želi. Sujetan, ako mu se ospori atribucija. Zbog jednog takvog osporavanja atribucije navodno je prekinuo i dugotrajno prijateljstvo s jednim uglednim povjesničarom umjetnosti. Vidoševićevo kolekcionarstvo počelo je u Splitu, još dok je bio direktor Dalmacijacementa. Od početka je dobro znao prepoznati što je od nekog umjetnika posebno, ne samo serijsko.
Kada je nabavio Bukovčeva “Krista na odru”, govorio je: “A što ću ja s tim mrtvacem doma, ali slika je tako dobra, moram je uzeti...”.
Kada je već stvorio solidnu zbirku, Vidošević nije tajio da posjeduje recentna djela hrvatskih majstora, među kojima su bile i slike galerijske vrijednosti. Uvijek vrlo kooperativan pri posudbama slika iz svoje kolekcije, ima nešto od onih starih kolekcionara između dva rata - ponos kada bi nešto iz njegove kolekcije bilo valorizirano na nekoj izložbi. Ali, i on se s vremenom počeo zatvarati. Mnogi kolekcionari negdje od kraja 90-ih počeli su zahtijevati da im se ime ne spominje uz posuđene radove. Tada se nisu bojali USKOK-a, već provala. Pogotovo nakon što su lopovi poznatom kolekcionaru Nikoli Vučetiću 1998. ispraznili cijeli stan i odnijeli golemu kolekciju izuzetnih stvari među kojima remek-djela Bukovca, Murtića i Račkog.
Vidošević je sve vrijeme obilazio ateljee, educirao se, slušao što slikari govore. Cijene u godinama kada je počeo sakupljati umjetnine nisu bile astronomske kao poslije 2000. godine, iako su Babić, Miše, Becić, Uzelac i Bukovac imali svoju cijenu. Kada su mu jednom prilikom u jednoj zagrebačkoj galeriji ponuđena na prodaju dva remek-djela klasika hrvatske umjetnosti, ali nije postignut dogovor oko cijene, Vidošević nije želio odstupiti od svoje ponude i jednostavno se okrenuo i otišao iz galerije nakon neuspjelog trgovanja.
Galeristi kažu da je uvijek, kada je kupovao za sebe, želio proći jeftinije i da su bili iznenađeni da čovjek koji ima toliko novaca tvrdo stoji uz svoju cijenu, ne popuštajući nimalo.
I dok u zbirci koju je Vidošević stvarao za Hrvatsku gospodarsku komoru ima svega i svačega, u njegovoj privatnoj nema lutanja, ni nedoumica. Nema Pala, ali ima Šuteja. Vidošević naprosto nije kolekcionar koji bi ulagao u neizvjesne, tržišno neprovjerene vrijednosti. Išao je na sigurno. Kada je počinjao s kolekcionarstvom to su bili Prica, Murtić, Gliha, a Ljubo Ivančić mu je napravio i portret. Za razliku od svog sugrađanina Ive Sanadera koji je više bio sakupljač, Vidošević je bio kolekcionar koji je radio sa sviješću i senzibilitetom za prave vrijednosti. Njegova je kolekcija čišća, kompaktnija, homogenija, kažu znalci.
Ponekad se želio i mijenjati za neko djelo u vlasništvu neke od muzejskih institucija, pa je znao ponuditi zamjenu. Vrlo korektnu. “Imam nešto što bi vama možda moglo biti zanimljivo, a meni bi bilo nešto drugo.” Vidošević bi znao doći primjerice s Uzelčevim portretom, a želio bi u zamjenu akt istog slikara.S Modernom galerijom i Klovićevim dvorima Vidošević je vrlo dobro surađivao. Uvijek je bio spreman dati svoje slike na posudbu, nikad nije radio probleme. Bukovčev “Krist na odru” dugo je vremena stajao na zidu u Modernoj galeriji, a onda je Vidošević tražio da mu sliku vrate.
Ništa nije prodavao, samo je bio zainteresiran za kupnju. Teško je ili gotovo nemoguće otkriti puteve kako slike dospijevaju u ruke privatnih kolekcionara, pa se tako i za mnoge od onih koje su u kolekciji Vidošević ne zna kako su došle do luksuzne vile tog, po mnogima koji su s njime surađivali, vještog u komunikaciji i šarmantnog Splićanina.
Galeristi najčešće ne žele reći kome prodaju, još manje za koliko, pa su tako tajili i poslove s Vidoševićem. Ponekad su mu bila nuđena i djela spornih atribucija, ali se uvijek konzultirao sa stručnjacima. Za neke umjetnine je bio siguran da su originali, što su stručnjaci pobijali.
To su, međutim, opća mjesta kolekcionarstva, s kojima se susreće svaki kolekcionar. Susreo se sa time očito i Vidošević, u svojstvu sakupljača za zbirku Hrvatske gospodarske komore, u kojoj je, primjerice, i jedna slika Slave Raškaj, po mnogima sumnjive atribucije.