Obamina autobiografija, prvi prijevod Bolana i novi Rushdie
Svakome tko se bavi knjigama, bilo da ih piše, bilo da je šire poznato kako ih čita, u vrijeme sajmova događa se da mu prilaze poznati i nepoznati pa ga pitaju što da kupe i što da čitaju. Tako nazor, čovjeku nije lako da išta suvislo predloži, nego se tek kasnije sjeti svega onog što mu nije bilo na pameti. Stoga, evo, unaprijed smišljenog i subjektivnog prijedloga što da se na Interliberu kupi.
Salman Rushdie: Klaun Shalimar, Izvori, Zagreb 2008.
Ovaj roman brutalna je i razotkrivajuća priča o raspadu višenacionalnih zajednica, ispričana na primjeru Kašmira. Zemlja koju su smatrali rajem na zemlji, u kojoj je tradicija suživota hindusa i muslimana bila jedna od strukturnih činjenica identiteta, ugušila se u mržnji i krvi. Rushdie izlaže povijest nastanka vjerskoga fundamentalizma, opisuje kako su se, u vrlo kratkome vremenu, počele pokrivati žene koje su naraštajima iz kuće izlazile otkrivene glave i kako se iz jedne lažne, izmišljene tradicije generiraju razlozi za uništenje prvih susjeda. Klaun Shalimar bajkovita je priča, ispripovijedana vrlo tradicionalnim načinom, u duhu drevnih orijentalnih pripovijesti, glasom jednoga od najvećih pisaca našega vremena. Način na koji se, uz aktivnu asistenciju Britanaca, rastakao Kašmir, a obični se ljudi pretvarali u vjerske fanatike i zločince, nalikuje koječemu što se u ratovima iz devedesetih događalo u Bosni i Hercegovini, ali i Hrvatskoj. Ovu knjigu vrijedi pronaći i čitati, iako ju je objavio mali izdavač i ne reklamira se po novinama i televiziji.
Roberto Bolano: Čileanski nokturno, AGM, Zagreb 2008.
Iza neuglednog broširanog izdanja, tehnički očajno načinjenog i opremljenog, te jednako loše uređenog, s knjižnim blokom u nekom ružnom i teško čitljivom slogu, prvi je hrvatski prijevod velikoga latinoameričkog pisca, čiji su romani na zapadu iznimno cijenjeni i čitani. Glavni lik ove priče je Sebastian Urrutia Lacroix, katolički svećenik, član Opusa dei i pasionirani književni kritičar. Radnja se događa u jesen 1973, u vrijeme krvavoga državnog udara i Pinochetove fašističke diktature, koju don Sebastian manje-više podržava, i to ne iz nekih određenih doktrinarnih razloga, nego iz vlastitoga osjećaja za red. Da je u tome bilo nečega krvavog, on će primijetiti tek nakon što sve prođe. Bolano je bio dobar pisac (umro je 2003. u Barceloni), nujne i melankolične atmosfere, nedvosmislene političke deklariranosti i divne, opsesivne vezanosti za Čile i za „jučerašnji svijet“, pregažen čizmom Kissingerovih gangstera.
Barack Obama: Snovi mojega oca, Naklada Zadro, Zagreb 2008.
Na Interliberu možete kupiti dvije Obamine knjige: jednu manje dobru, koju je, uz logističku pomoć medija i politike, predstavio veliki izdavač, i drugu, izvrsno napisanu, dirljivu i bespoštednu autobiografiju, koju je objavio mali izdavač i koja će dodatno biti sakrivena i zaturena da bi se štitili interesi velikoga izdavača. Takav je, uostalom, smisao liberalnog kapitalizma. „Snovi mojega oca“, s podnaslovom „priča o rasi i naslijeđu“ bez premca je među biografijama političara. Ako sličnu i napišu, oni to učine malo pred smrt, a ne, kao Obama, na početku karijere.
W. G. Sebald: Emigranti, Vuković&Runjić, Zagreb 2008.
Postoji nešto zbog čega čovjek ima razloga zamjeriti ovome izdavaču jer je hrvatskoj publici otkrio Sebalda: inervantno je po novinskim stranicama čitati, i u radijskim emisijama slušati, što mamlazi koji si utvaraju da pišu književne kritike misle da Sebald jest. Kako se o njemu na internetu ne može pročitati previše deskriptivnog teksta, kako se za života (umro je 2002.) nije nadavao intervjua, a knjige mu ne mogu poslužiti kao modni dodatak, tako je svaki od njih, od spomenutih mamlaza, prepušten da o Sebaldu govori svojim riječima i iz vlastite glave. „Emigranti“ su roman s fotografijama (snimao ih je autor), sastavljen od četiri priče, s puno opisa i redundantnih pasaža, beznadan i bolan. Točno je da je Sebald genij, ali to je najbespotrebnija informacija uz njegove knjige, od kojih je svaka vjeran piščev autoportret.
Francisco Solano Lopez & Hector German Oesterheld: Eternaut, Fibra, Zagreb 2008.
O ovome je strip albumu ekstatično je govorio znalac i majstor od stripa Vladimir Šagadin, e ne bi li, bez ikakvoga osobnog interesa, nagovorio ljude da potraže ovo izdanje. Bio je to rijedak trenutak u kojem čovjek poželi svoje oduševljenje nekim književnim djelom podijeliti sa svijetom. Stoji sve što je Šagadin rekao o ovoj maestralnoj, starinski nacrtanoj postapokaliptičnoj sagi, stvorenoj u Argentini prije pedesetak godina. Preporuka vrijedi i za takve koji stripove nisu čitali od djetinjstva.
Miljenko Jergović
Salman Rushdie: Klaun Shalimar, Izvori, Zagreb 2008.
Ovaj roman brutalna je i razotkrivajuća priča o raspadu višenacionalnih zajednica, ispričana na primjeru Kašmira. Zemlja koju su smatrali rajem na zemlji, u kojoj je tradicija suživota hindusa i muslimana bila jedna od strukturnih činjenica identiteta, ugušila se u mržnji i krvi. Rushdie izlaže povijest nastanka vjerskoga fundamentalizma, opisuje kako su se, u vrlo kratkome vremenu, počele pokrivati žene koje su naraštajima iz kuće izlazile otkrivene glave i kako se iz jedne lažne, izmišljene tradicije generiraju razlozi za uništenje prvih susjeda. Klaun Shalimar bajkovita je priča, ispripovijedana vrlo tradicionalnim načinom, u duhu drevnih orijentalnih pripovijesti, glasom jednoga od najvećih pisaca našega vremena. Način na koji se, uz aktivnu asistenciju Britanaca, rastakao Kašmir, a obični se ljudi pretvarali u vjerske fanatike i zločince, nalikuje koječemu što se u ratovima iz devedesetih događalo u Bosni i Hercegovini, ali i Hrvatskoj. Ovu knjigu vrijedi pronaći i čitati, iako ju je objavio mali izdavač i ne reklamira se po novinama i televiziji.
Roberto Bolano: Čileanski nokturno, AGM, Zagreb 2008.
Iza neuglednog broširanog izdanja, tehnički očajno načinjenog i opremljenog, te jednako loše uređenog, s knjižnim blokom u nekom ružnom i teško čitljivom slogu, prvi je hrvatski prijevod velikoga latinoameričkog pisca, čiji su romani na zapadu iznimno cijenjeni i čitani. Glavni lik ove priče je Sebastian Urrutia Lacroix, katolički svećenik, član Opusa dei i pasionirani književni kritičar. Radnja se događa u jesen 1973, u vrijeme krvavoga državnog udara i Pinochetove fašističke diktature, koju don Sebastian manje-više podržava, i to ne iz nekih određenih doktrinarnih razloga, nego iz vlastitoga osjećaja za red. Da je u tome bilo nečega krvavog, on će primijetiti tek nakon što sve prođe. Bolano je bio dobar pisac (umro je 2003. u Barceloni), nujne i melankolične atmosfere, nedvosmislene političke deklariranosti i divne, opsesivne vezanosti za Čile i za „jučerašnji svijet“, pregažen čizmom Kissingerovih gangstera.
Barack Obama: Snovi mojega oca, Naklada Zadro, Zagreb 2008.
Na Interliberu možete kupiti dvije Obamine knjige: jednu manje dobru, koju je, uz logističku pomoć medija i politike, predstavio veliki izdavač, i drugu, izvrsno napisanu, dirljivu i bespoštednu autobiografiju, koju je objavio mali izdavač i koja će dodatno biti sakrivena i zaturena da bi se štitili interesi velikoga izdavača. Takav je, uostalom, smisao liberalnog kapitalizma. „Snovi mojega oca“, s podnaslovom „priča o rasi i naslijeđu“ bez premca je među biografijama političara. Ako sličnu i napišu, oni to učine malo pred smrt, a ne, kao Obama, na početku karijere.
W. G. Sebald: Emigranti, Vuković&Runjić, Zagreb 2008.
Postoji nešto zbog čega čovjek ima razloga zamjeriti ovome izdavaču jer je hrvatskoj publici otkrio Sebalda: inervantno je po novinskim stranicama čitati, i u radijskim emisijama slušati, što mamlazi koji si utvaraju da pišu književne kritike misle da Sebald jest. Kako se o njemu na internetu ne može pročitati previše deskriptivnog teksta, kako se za života (umro je 2002.) nije nadavao intervjua, a knjige mu ne mogu poslužiti kao modni dodatak, tako je svaki od njih, od spomenutih mamlaza, prepušten da o Sebaldu govori svojim riječima i iz vlastite glave. „Emigranti“ su roman s fotografijama (snimao ih je autor), sastavljen od četiri priče, s puno opisa i redundantnih pasaža, beznadan i bolan. Točno je da je Sebald genij, ali to je najbespotrebnija informacija uz njegove knjige, od kojih je svaka vjeran piščev autoportret.
Francisco Solano Lopez & Hector German Oesterheld: Eternaut, Fibra, Zagreb 2008.
O ovome je strip albumu ekstatično je govorio znalac i majstor od stripa Vladimir Šagadin, e ne bi li, bez ikakvoga osobnog interesa, nagovorio ljude da potraže ovo izdanje. Bio je to rijedak trenutak u kojem čovjek poželi svoje oduševljenje nekim književnim djelom podijeliti sa svijetom. Stoji sve što je Šagadin rekao o ovoj maestralnoj, starinski nacrtanoj postapokaliptičnoj sagi, stvorenoj u Argentini prije pedesetak godina. Preporuka vrijedi i za takve koji stripove nisu čitali od djetinjstva.
Miljenko Jergović
Broj preporuka: 0
ZA FRANKFURTER ALLGEMEINE
Novi srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić: Vukovar je bio srpski grad i Hrvati se nemaju zašto vraćati u njega
JOŠ JEDAN SKANDAL U ORUŽANIM SNAGAMA
Dobili rješenje za invalidninu pa ostali u vojsci još 12 godina uz astronomske dodatke na plaću!
NAKON ŠTO JE UBIO POLITIČARA NAZVAO PRIJATELJA
