Jučer popodne razgovarao sam s nekoliko bliskih osobnih prijatelja i suradnika Vladimira Fabera, upravo smijenjenog ravnatelja policije koji je, navodno, unaprijeđen postavljanjem na mjesto tajnika u Ministarstvu unutarnjih poslova.
“Kladim se da se nećete usuditi uhapsiti Rončevića, bez obzira na to pronađete li i najčvršće dokaze protiv njega”, rekao sam Faberovim suradnicima, koji sebe vole smatrati tvrdim momcima, i u filmskom i u stvarnom smislu te riječi.
“Kladim se da hoćemo, pronađemo li dovoljno dokaza”, odgovorio je jedan od njih, tvrdeći da odlazak Vladimira Fabera s mjesta ravnatelja policije neće utjecati na rad policije, osobito zato što Faber ostaje na visokom položaju u MUP-u. Sasvim je jasno da je Vladimir Faber smijenjen zbog afere kamioni.
Prije otprilike petnaest dana USKOK i policija pozvali su na informativni razgovor Ivu Bačića, najbližeg suradnika Berislava Rončevića, u vrijeme kada se u MORH-u dogodila afera kamioni.
Spasitelj javne sigurnosti
Idućeg tjedna bit će službeno predstavljen financijski nalaz o aferi kamioni iz kojeg je, tvrde Faberovi suradnici, sasvim vidljivo da je državni proračun oštećen za više od deset milijuna kuna.
“Gledajte”, kaže jedan od njih, “mi poslije pet godina ne možemo ustvrditi kamo je otišao taj novac. Mi, dakle, ne znamo tko je uzeo razliku u cijeni. Ali mi možemo ustvrditi postojanje štetnog ugovora. A za štetni je ugovor odgovoran ondašnji ministar obrane Berislav Rončević. Ako i tehničko izvješće pokaže da su kamioni drugog, jeftinijeg ponuditelja odgovarali standardima NATO-a, ne znam kako da se Rončević sačuva od USKOK-a, policije i tužiteljstva”, optimistično je ustvrdio moj sugovornik.
Ja sam ga, pak, nastavio uvjeravati da nema razloga za optimizam, bez obzira na sadržaj bilo kojeg izvješća o aferi kamioni.
Evo zašto.
Najnoviji slučaj Vladimira Fabera, zapravo, dubinski govoreći, nije slučaj o Vladimiru Faberu.
Smjenjivanje Vladimira Fabera, koje je Vlada kroz niz loših spinova pokušala prikazati kao posljedicu zahtjeva sirotog Bože Pankretića ili kao navodno Faberovo prekoračenje ovlasti - zapravo govori o stvarnim odnosima u hrvatskom državnom i političkom sustavu i u onom dijelu hrvatskog društva koje je jako blisko naslonjeno na funkcioniranje državno-političkog sustava. Riječ je o odnosima koji redefiniraju pojam korupcije. Kada se govori o korupciji, najčešće se misli na ilegalne financijske usluge, na izravni mito, na pogodovanje zbog financijskih interesa. Takva je definicija korupcije staromodna: ona pripada devedesetim godinama te, u manjoj mjeri, onim zločinima koji se svakodnevno razotkrivaju.
Takva se definicija korupcije, dakle, tiče slučajeva poput Indeksa i Maestra, koji jesu skandalozni i za koje jest jako dobro da su razotkriveni i da su presuđeni, ali koji se, ipak, više ne tiču glavnih, strukturnih problema našega političkog sustava (financijska korupcija, ponovimo, bila je naš glavni, strukturni problem u devedesetim godinama).
Danas je, i to već dugo, na djelu institucionalna politička korupcija.
Institucionalna politička korupcija znači da se sustav vladanja i sustav donošenja političkih odluka različitih rangova temelje na međusobnim uslugama, ovisnostima i načelu osobne i stranačke lojalnosti, a ne na načelu poštovanja zakona ili načelu jasnih kriterija za poželjno i nepoželjno političko ponašanje.
Pojednostavljeno rečeno, ako bi Ivo Sanader dopustio da njegova policija progoni njegova bivšeg ministra obrane i ministra policije, gospodina Rončevića, Sanader bi izgubio značajni dio autoriteta u stranci, jer bi se pokazalo očiglednim da su Karamarko i Faber, barem kada je riječ o zaštiti visokog HDZ-ova dužnosnika kojem prijeti policija, jači i moćniji igrači od predsjednika HDZ-a i predsjednika Vlade. Zato je Sanader morao zaštititi Rončevića, što god on osobno mislio o Rončeviću i aferi kamioni.
Da ga nije zaštitio, Sanader bi priznao da se više ne može brinuti za svoje ljude i tako bi zauvijek oskrvnuo načelo osobne lojalnosti, kao jedno od glavnih načela kojima vlada i strankom i državom.
Da bi zaštitio Rončevića i tako demonstrirao da i dalje čvrsto poštuje načelo lojalnosti (Rončević bi, navodno, ovih dana također trebao biti pozvan na informativni razgovor), Sanader je morao povući potez velikog domašaja i odjeka. Zato je Ivo Sanader smijenio ravnatelja policije Vladimira Fabera, istog onog čovjeka kojeg je proglasio spasiteljem javne sigurnosti, krvave zagrebačke jeseni 2008. godine.
Osim slučaja kamioni, Faber je Sanaderu smetao i zbog čitavog niza drugih postupaka, koje u HDZ-u nisu gledali s blagonaklonošću. To vrijedi kako za imenovanje pojedinih načelnika policijskih uprava, tako i za praćenje jednoga registriranog kriminalca koji je prije nekoliko dana, u roku od nekoliko sati, čak petnaest puta nazvao jednog od ministara u aktualnoj vladi.
Karamarko i Faber, posve je jasno, narušavali su dojam o realnoj moći (ali, u pojedinim segmentima) i stvarnu moć predsjednika Vlade; naravno, ne onu zakonsku, nego onu neformalnu.
I zato je Faber “promoviran” u tajnika Ministarstva unutarnjih poslova: Karamarka se nije smjelo rušiti jer bi pad ministra uistinu izazvao dojam o krizi Vlade, što je zadnja stvar koja je Sanaderu i HDZ-u trenutno potrebna. I zato je Vladimir Faber postao žrtva i simptom posve specifične političke korupcije u Hrvatskoj.
Pred svjedocima štitio Brodosplit
Predsjednik Vlade, analizirajući svoje političke prioritete, naprosto je zaključio da mu je jeftinije smijeniti Fabera (kojem je, među ostalim, prigovarao i što odlazi na kavu kod predsjednika Republike), nego da policiji dopusti da eventualno - prikupi li se dovoljno neoborivih dokaza - trajno kompromitira jednog od HDZ-ovih istaknutijih ministara (istaknutijih jedino kada se radi o položajima koje je Rončević zauzimao).
Smjenjivanjem/”promocijom” Vladimira Fabera Ivo Sanader je, nažalost, pristao na sustav institucionalizirane političke korupcije.
Ponovimo još jednom, riječ je o korupciji koja ne mora imati veze s novcem, ali ima veze s društvenom moći.
Pretpostavljam da zbog posve istih razloga premijer Sanader nije želio dopustiti ozbiljnu istragu o slučaju Brodosplit. Premijer je, naime, na jednoj večeri pred dvadesetak ljudi doslovno rekao da on neće dozvoliti da se ide u Brodosplit.
Srce korupcije u današnjoj Hrvatskoj nije, dakle, više u kretanjima novca.
Srce korupcije jest u distribuciji političke i društvene moći (što onda, naravno, omogućuje velik utjecaj i na kretanja novca).
Hrvatska javnost to uopće ne prepoznaje, što je i normalno, jer je iz dana u dan, koliko god to zvuči apsurdno, sve više depolitizirana. U vrijeme Franje Tuđmana i Obrada Kosovca HTV je bio politički pristrana medijska organizacija s jasnim propagandnim zadacima.
Glavni “zadatak” današnjeg HTV-a - uz nekoliko iznimaka - jest da pobjegne od ozbiljne politike kao takve.
Budući da hrvatska javnost ne prepoznaje i ne želi identificirati glavne političke probleme ovoga društva, logično je da se nitko ne buni zbog sustava institucionalizirane političke korupcije. Nitko se, zapravo, ne uzbuđuje što se sve bitne političke odluke donose neformalno i što poštovanje zakona i procedura sasvim sigurno nije prioritet onih koji su na vlasti.
Kada govorimo o onima koji su na vlasti, ne mislimo samo na HDZ: slično se, nažalost, ponašala i Račanova vlada, osim u prvih godinu dana, dok ju je još nosio demokratski entuzijazam. Srce korupcije u Hrvatskoj čine, dakle, duboko pokvareni odnosi u političkom vrhu, kao i podjednako nečisti odnosi između središta političke moći i drugih centara moći u društvu.
Ti su odnosi netransparentni, temelje se na međusobnim uslugama, na već spomenutom načelu osobne lojalnosti, a njihovi glavni protagonisti vrlo često prikrivaju svoje stvarne ciljeve i svoja stvarna temeljna polazišta.
Vladimir Faber, istražujući aferu kamioni, čime je doveo u neugodnu situaciju bivšeg Sanaderova ministra obrane i policije, duboko je zagrebao baš u samo srce korupcije u Hrvatskoj.
Zato je morao biti smijenjen.
I to smijenjen tako što je promoviran i što je, navodno, na sjednici užeg kabineta Vlade dobio čitav niz komplimenata za svoj dosadašnji rad.
Kada je, prije više od pola godine, Ivo Sanader imenovao Tomislava Karamarka ministrom policije, Ivana Šimonovića ministrom pravosuđa i Vladimira Fabera ravnateljem policije, probudila se nada da će se ova država voditi bar malo ozbiljnije.
Faberov pad simbolizira i gašenje takvog, očito nerealnog optimizma.
Davor Butković
