Davne 1951. godine iz radionice ZET-a izašao je novi tramvaj. Bio je on tada velika novost, sa svoje tri kočnice, daljinski upravljanim vratima i dva istosmjerna motora. Moglo bi se reći, Ferrari svoga vremena. Poslije su se pojavili noviji modeli, ali i dalje se nisu mogli mjeriti s njim. Ipak, bilo je pitanje trenutka kada će se pojaviti bolji, napredniji model. Niskopodni tramvaji TMK 2200 došli su u Zagreb na velika vrata 2005. godine, uz puno pompe i najave, ali on je i dalje bio među njima. Sve do 2008. kada je otišao u mirovinu sa 7 milijuna kilometara na leđima i preko 12 milijuna putnika. Zadnja redovna vožnja bila mu je do Savišća i onda je završio svoju karijeru. Ipak, ne želi ostarjeti pa se zato i dalje ponekad pojavi na tračnicama Grada Zagreba, samo kako bi nas podsjetio da je još ovdje. Ovo je priča tramvaju TMK 101, odnosno popularnom “Stojadinu”, jednom od najstarijih zagrebačkih tramvaja koji se i dalje mogu vidjeti na zagrebačkim tračnicama.
Simbol tramvajskog prometa nastao je u samom srcu Zagreba, gdje su ga napravili hrvatski inženjeri prema projektu Dragutina Mandla. Prije njega su prvo bila mađarska motorna kola proizvodnje Ganz-Mavag, potom su došli tramvaji M-24 koje je također projektirao Mandl, a onda na scenu dolazi serija 101. Iz ZET-ove radionice prvo je izašao samo jedan prototip, a nekoliko godina kasnije uslijedila su još dva. Proizvodnja je potom prebačena tvrtki Đuro Đaković, koja je proizvela još 60 vozila, a naknadno je nabavljeno osam vozila te iste serije iz Osijeka. Ukupno 71 tramvaj iz serije 101 prevozio je svakodnevno zagrebačke putnike sve do početka novog tisućljeća.
Najstariji vozač
Zagrebački tramvajski promet dolaskom stojedinice ušao je u jednu novu eru, koju su s veseljem dočekali putnici, ali i vozači. Sjeća se svega toga i 85-godišnji Stanko Soldo, najstariji vozač tramvaja u Zagrebu. On je u ZET došao 1963., a prije toga je šest godina prevozio osječke putnike. Trenutak kad je sjeo za novi tramvaj ostao mu je dobro u sjećanju.
- Bio je Stojadin dosta drugačiji. Imao je magnetske kočnice, za razliku od prijašnjih, koji su imali električne. Bile su to dosta slabe kočnice pa su ove došle kao dobra promjena - rekao je Soldo.
Novi tramvaji bili su tehnički bolji i sigurniji, primjerice, imali su zračni uređaj sa zračnim kočnicama, čime je povećana sigurnost i olakšano rukovanje. Vrata se nisu morala otvarati ručno, nego pritiskom gumba, a imao je i sigurnosno-zaštitnu košaru koja bi se automatski aktivirala dolaskom na zapreku. Bio je to tramvaj koji se mogao nositi s najboljima u Europi, a uvršten je i u fotomonografiju “Najljepši tramvaji svijeta” Wolfganga Kaisera.
Soldov put do zagrebačke “stojedinice” bio je popraćen raznim događajima, ali svaki je obilježen velikom ljubavlju prema tramvajima.
Soldo je rodom iz malog mjesta u Hercegovini, a s tramvajima se prvi put susreo u Sarajevu i tada je već znao da želi jednog dana postati vozač tramvaja. Svidjele su mu se uniforme vozača, koji su u njima izgledali kao prava gospoda. Htio je biti jedan od njih, ali nije mislio da sa svoja četiri razreda osnovne škole zadovoljava uvjete da bi bio vozač. Zato se sa 17 godina zaposlio kao kondukter, prodajući karte putnicima tramvaja u Sarajevu. Sjedio je iza, u zadnjem dijelu, ali je barem bio u tramvaju.
Upoznao je vozače i njihove priče, iz kojih je saznao da su četiri razreda dovoljna za vozača. Jedino što mu je nedostajalo bila je vozačka dozvola za vozača tramvaja. S nepunih 26 godina odlazi u Osijek, polaže vozački ispit i napokon sjeda na čelo tramvaja.
Stanko Soldo
Radi školovanja djece odlazi u Zagreb i zapošljava se u ZET-u, gdje se upoznaje s čarima mašinerije iz serije 101.
Sada, gotovo 55 godina kasnije, opet sjeda u taj tramvaj i priča nam o njegovim najboljim kvalitetama.
- Vidiš, on ti ima dva istosmjerna motora pa u slučaju da jedan zakaže, ne mora se odmah zvati vučnu službu, nego se možeš samostalno dovesti do remize. U to vrijeme, kada bi kod drugih tramvaja otkazao jedan motor, onda bi on ostao stajati na mjestu pa bi nastao zastoj - kaže Soldo. Prisjeća se i jedne anegdote kada mu je u to vrijeme otkazao tramvaj na Draškovićevoj. Putnici su stalno prigovarali, ali kako je imao stari tramvaj, nije mogao ništa učiniti pa je zaključao tramvaj i sakrio se do dolaska pomoći na tračnicama.
- Snalazili smo se kako smo znali. Bila su to drugačija vremena - prisjeća se Soldo. Sjeća se on i kako su tijekom hladnih zima kao obaveznu opremu imali čizme obložene slamom, ali i kako su u starim tramvajima tijekom ljeta temperature znale biti i preko 40 stupnjeva.
Soldo i tramvaj 101 svjedočili su brojnim promjenama u prometu. U povijest su otpratili konduktere, ručno otvarajuća vrata te famozne pulfere i s njima “putnike” koji bi se švercali vozeći se na vanjskom kraju tramvaja.
I zato mu se ovaj tjedan, kad je ponovno sjeo u vozačko sjedalo “stojedinice”, vratila i ona stara želja za vožnjom do Mihaljevca, kako bi ponovno iz te pozicije vidio vrhove Sljemena.
- Mogli bismo krenuti - kaže kroz osmijeh Soldo i krene zatvoriti vrata tramvaja koji stoji na kolosijeku kod trešnjevačke Remize. Traži gumb za zatvaranje vrata, ali ga ne može pronaći pa mu u pomoć priskače Dražen Bijelić, vozač ZET-a i autor knjige “Tramvaj 101”.
- U vaše vrijeme bili su gumbi, sada je tu ručica - kaže Bijelić te zatvara vrata. Naime, Soldo nije dočekao prvi rashod tramvaja iz serije 101. On je u mirovinu otišao 1. siječnja 1992. godine, a prvi veći rashod bio je godinu kasnije, kada su nabavljani polovni tramvaji tipa GT6. Nakon toga su tramvaji iz serije 101 malo modificirani, ali su svejedno morali ustupiti mjesto boljim i tehnološki naprednijim vozilima. Niskopodni tramvaj TMK 2200 polako ih je tjerao u spremišta, a od ljeta 2007. godine nisu više bili u redovnom rasporedu, već su vozili povremeno, prema potrebi.
Sve to opisao je Bijelić u svojoj knjizi. On je u ZET došao 1993. godine, u vrijeme kada je počeo rashod stojedinice, pa je imao priliku iskusiti vožnju i na tramvaju starom 50 godina, ali i na novim tramvajima koje popravljaju računala, a ne ljudi. I priznaje kako mu je stari Stojadin bolji od njih svih.
Duh slavne stojedinice
- Obožavao sam se voziti u stojedinici. On nije proizvodio nikakav zvuk kad bi stajao na mjestu, a tijekom ljeta u njemu bi bilo ljepše nego u nekim novijim tramvajima. Mogli su se otvoriti veliki prozori, a i krov je drven pa bi sam tramvaj lakše disao - objašnjava Bijelić. I njemu je ovaj posjet stojedinici izazvao val uspomena. Otvorio je vrata od kabine i stao kraj otvorena prozora s jednom rukom na prozoru, a s drugom na kolu, ručnom kotaču kojim se regulirala brzina.
- Ovako bih vozio preko ljeta - kaže Bijelić. Pokazuje rukom na tri sustava kočenja - električnu, magnetsku i zračnu kočnicu. Ispod prva dva sjedala otkriva spremnik s pijeskom, koji bi se koristio ako bi tračnice bile mokre te napominje kako je cijeli tramvaj očuvan kao i prije 50 godina. Može primiti 113 putnika, a kad bismo uzeli u obzir da je svakodnevno vozio otprilike 600 putnika, onda je ovaj tramvaj u svojih 57 godina karijere prevezao više od 12 milijuna putnika.
Bijelić je bio uz Stojadina i kada je odradio svoju posljednju vožnju. Jednog dana u prosincu 2008. godine odvezao je svoju dnevnu rutu od 300 kilometara i zaputio se k Savišću. To mu je bila posljednja vožnja, a nakon toga se preselio u hangar trešnjevačke Remize.
Sada se jedan nalazi u Tehničkom muzeju, a drugi je s putničkom prikolicom spremljen na Trešnjevci.
On i dalje izlazi skoro svaki tjedan, ali ne toliko često kao prije. Prevozi mladence, političare, ali i ostale građane koji se nađu na njegovom putu kada ode u grad. Pritom on ne zaostaje za drugim tramvajima, ali zasad nema naznaka da će opet prevoziti putnike, jer ima dovoljno novijih kapaciteta. Ipak, on i dalje može odraditi svoj posao, pa ako zatreba, možda će opet voziti putnike po tračnicama grada u kojemu se rodio.
No, građani i dalje mogu vidjeti tramvaje kojima se upravlja pomoću okretača koji, kada se okreće ulijevo, ubrzava, a kada ide u desno - usporava. Većinom se nalazi na liniji 12, a on je zapravo mlađi brat stojedinice.
- To su tramvaji iz serije 201, a napravljeni su 1974. godine, prema nacrtu stojedinice. Dizajn je isti, samo su malo veći i imaju bolje tehničke performanse. Ipak, način vožnje nije se promijenio - kaže Bijelić te dodaje kako sa starom dvanaesticom na tračnicama Zagreba i dalje opstaje duh slavne stojedinice.