Moderni automobili odavno su postali računala na kotačima, no mnogi vozači i dalje nisu svjesni koliko podataka njihova vozila prikupljaju. Još manje znaju da ti podaci u SAD-u ponekad završavaju kod osiguravatelja, što može izravno utjecati na cijenu police.
Prema procjenama industrije, oko 90 posto novih automobila danas prikuplja podatke o vožnji. Bilježe se brzina, ubrzanja, nagla kočenja, prolazak kroz zavoje, pa čak i vrijeme vožnje. Proizvođači tvrde da im ti podaci pomažu u razvoju sigurnijih vozila, dijagnostici kvarova i poboljšanju sustava pomoći vozaču. No isti podaci mogu imati i drugu svrhu.
Jedan vozač u SAD-u to je otkrio na neugodan način. Nakon što je zatražio ponudu za novo osiguranje, osiguravatelj mu je spomenuo konkretan slučaj naglog kočenja koji se dogodio dan ranije. Ubrzo je saznao da je izvor informacija telemetrijski sustav njegova automobila. Premija mu je pri obnovi police porasla za više od 100 dolara mjesečno, unatoč urednoj vozačkoj povijesti.
Problem je u sitnim slovima. Kupci često nesvjesno pristaju na dijeljenje podataka kada potpisuju dokumentaciju prilikom kupnje vozila ili aktivacije povezanih usluga. Klauzule o privatnosti i dijeljenju podataka skrivene su u dugim ugovorima koje rijetko tko detaljno čita dok pregovara o financiranju, jamstvu i opremi. Neki proizvođači priznaju da podatke o vožnji dijele s trećim stranama, uključujući osiguravajuće kuće, ali naglašavaju da se to radi uz pristanak korisnika. U praksi, taj pristanak često je formalan i nejasan, pa vozači tek naknadno shvate što su odobrili. Industrijski analitičari upozoravaju da je riječ o području u kojem većina kupaca nema stvarnu kontrolu nad vlastitim podacima.
Regulatori su počeli reagirati. Američka Federalna komisija za trgovinu upozorila je da vozila mogu prikupljati osjetljive osobne podatke koji mogu utjecati na privatnost i financije vozača. Nedavno je donesena i odluka kojom se jednom proizvođaču privremeno zabranjuje prodaja podataka o vožnji trećim stranama bez jasnog i izričitog pristanka korisnika.
Iako proizvođači tvrde da povezana vozila nisu alat za nadzor, realnost je da svaki pritisak na gas ili kočnicu može završiti u digitalnom zapisu. A taj zapis, ako završi u pogrešnim rukama, može se pretvoriti u veći račun za osiguranje, barem u SAD-u. A kakva je situacija u Europi?
Zaključak je prilično jasan: ovakav scenarij vrlo lako bi se mogao proširiti i na Europu, ali uz znatno strože regulative nego u SAD-u. Europska unija ima jedne od najrigoroznijih zakona o zaštiti privatnosti na svijetu, ponajprije kroz Opću uredbu o zaštiti podataka (GDPR), koja proizvođače i pružatelje usluga obvezuje na transparentno prikupljanje i obradu osobnih podataka te izričit pristanak korisnika. U teoriji, proizvođači automobila u Europi ne smiju dijeliti telemetrijske podatke s osiguravateljima bez jasnog i informiranog pristanka vozača.
Ipak, granica nije uvijek kristalno jasna. Povezane usluge, aplikacije i infotainment sustavi često u svojim uvjetima korištenja uključuju mogućnost prikupljanja i obrade podataka o vožnji, a mnogi vozači te uvjete prihvaćaju bez detaljnog čitanja. Neki zapadnoeuropski osiguravatelji već nude police temeljene na stvarnom načinu vožnje, takozvani usage-based insurance, koje koriste telemetriju za izračun premije. Trenutačno je to dobrovoljno i temelji se na uređajima ili aplikacijama koje vozač sam aktivira ili instalira, no tehnološka infrastruktura za širu primjenu već postoji.
Hoće li podaci iz vozila automatski utjecati na cijenu osiguranja, ovisit će ponajprije o regulatorima. Europska stalno raspravlja o pravilima za pristup podacima iz povezanih vozila i o tome tko ih smije koristiti. Ako regulativa ostane stroga i transparentna, vozači će barem znati što se prikuplja i zašto. No jedno je sigurno, kako automobili postaju sve povezaniji, borba za kontrolu nad podacima tek počinje, a Europa neće ostati izvan tog trenda.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....