Nestvarno. Točno trideset godina nakon što smo u travnju 1992. godine prvi puta ugledali Kwađi i predstavili ga čitateljima u Auto klubu, spektakularno dizajniranu samogradnju koju su vlastitim rukama i znanjem u Ivanić Gradu izradili entuzijasti Ivica Đukec i Vladimir Kruh-Vuk, zgodni coupe skrojen od stakloplastike sa straga smještenim benzincem V6 posuđenim iz Renaulta 30 TS, ponovno se našao pred nama.
I to opet u Ivanić Gradu, friško registriran i spreman za vožnju zahvaljujući njegovom novom vlasniku Tomislavu Sekuliću (42). Vlasnik automehaničarske radionice Autosport, važno je odmah reći, u posjed Kwađija nije došao slučajno. Njegov otac Mladen, nekoć uspješan vozač utrka i mehaničar, dvojci svojih sumještana pomogao izraditi ovjes i s vremenom postao veliki prijatelj danas pokojnog Kruh-Vuka.
– Vlado je umro prije 12 godina i od tada je Kwađi stajao u garaži njegove žene Katice koja je auto čuvala kao uspomenu na muža i nije ga željela prodati iako su joj neki ljudi za njega nudili hrpu novca, započeo je priču Tomislav, koji je u djetinjstvu imao jedinstvenu priliku iz prve ruke promatrati kako od koncepta nastaje punokrvni sportski auto s pregršt snage i stražnjim pogonom, jer su “Ivica i Vlado bili majstori za dizajn i vješti sa stakloplastikom, no isprva su Kwađi napravili kao karting, bez amortizera, i trebala im je pomoć oko mehanike”.
Ne čudi stoga što su cijenili pomoć njegovog oca, a i on sam je brzo stekao povjerenje Kruh-Vuka, koji je, veli, bio gospon čovjek, ali i entuzijast spreman nastanak Kwađija financirati s vlastitih 500.000 maraka zarađenih u Njemačkoj.
– Bio sam jedan od rijetkih, pa možda i jedini kojemu je Vlado za života bio voljan posuditi Kwađi, objasnio nam je Tomislav. Vjerojatno mu je zato i gospođa Katica pristala prodati auto, ali i kalupe, skice... Sve potrebno da proizvede još koji primjerak, iako je itekako svjestan da bi danas trebao zamijeniti barem 30 posto dijelova Kwađija da zadovolji propisane sigurnosne standarde.
Iako je jurilica iz Ivanić Grada, nazvana po inicijalima dvojice entuzijasta, stajala u garaži dulje od desetljeća, nije trebalo puno muke da se dovede u stanje potrebno za prolazak tehničkog.
– Trebalo je popraviti dovod goriva, strujnu instalaciju, kvake i mehanizam za dizanje svjetala, no sve ostalo bilo je u iznenađujuće dobrom stanju s obzirom na to koliko je automobil nije vožen, otkrio nam je Tomislav kojemu je za registraciju trebalo nešto više vremena iz potpuno nepredviđenog razloga. Nije, naime, mogao naći ugravirani broj šasije, koji je netko nepoznat, pokazalo se, jednostavno prelakirao i tako sakrio. No, kad mu je konačno ušao u trag i obavio registraciju, nije nas trebao dugo nagovarati na druženje.
Nazvao nas je u subotu ujutro da nam kaže kako je auto registriran, a mi smo već nekoliko sati kasnije bili pred njegovom garažom i u nevjerici obilazili Kwađi. Onaj isti kakvom smo se divili prije trideset godina, s nizom zgodnih detalja među kojima se ističe elektronski sustav koji pozdravlja vozača pri ulasku i podsjeća ga kad je vrijeme na punjenje spremnika gorivom.
Pazite, tako nešto našlo se u autu razvijenom krajem osamdesetih, i to još u Hrvatskoj! Ne čudi stoga što smo se ponovnom susretu radovali poput male djece, pa čak i naš fotograf Željko Puhovski koji je morao biti bolno svjestan prolaznosti vremena – on je, naime, slikao Kwađi i prilikom prvog predstavljanja u Auto klubu početkom devedesetih.
No, bio je to trenutak koji ništa nije moglo pokvariti. Za Kwađija se godinama, naime, nije čulo i postojala je bojazan da je važan dio naše automobilističke povijesti zauvijek izgubljen. Što bi, jasno, bila tragedija jer je tu ipak riječ o prvom pokušaju bilo kakve serijske proizvodnje auta u Hrvatskoj, desetljećima prije nego je na scenu stupio Mate Rimac. Srećom, pokazalo se da je Kwađi spašen.
-Dosad je prešao 12.000 km i sigurno ću ga voziti još dugo, potvrdio nam je Tomislav. Cilj mu je većina toga ostaviti u originalnom stanju, pa tako i školjkasta sjedala koja je konstruirao Đukec, alu naplatke od 15 cola specijalno izrađene u Austriji, vjetrobransko staklo izvorno namijenjeno Golfu, pa i izvorne kočnice s donorskog Renaulta. Jedini veći zahvat koji je poduzeo bila je izmjena ispušnog lonca radi boljeg zvuka, novi je posudio s Kawasakija Ninje.
I nije pogriješio, adrenalin nam je skočio čim se hukom javio prestižni V6, koji tvorničkih 94 kW, čini se, ima samo na papiru.
Već prvo žešće ubrzanje, pa i lagana vožnja po boku u zavoju pokazali su nam da je Kwađi u gotovo istoj formi kao i prije trideset godina. Još više nas je, međutim, iznenadila nevjerojatna količina dokumenata koje je Tomislav dobio s autom, a koje je Kruh-Vuk za života očigledno brižno čuvao.
Riječ je o do vrha punom registratoru. I nisu u njemu pohranjene samo skice sklopova i homologacijske potvrda, već i računi za korištene materijale i kupljene dijelove, potvrde o plaćenim naknadama u stanici za tehnički pregled, police osiguranja....
Kruh-Vuk, pokazalo se, čak je arhivirao i kazne koje je bi zaradio zbog prebrze vožnje. Ima ih nekoliko, a pažnju nam je posebno privukla ona koju je zaradio 2004. na autocesti prema Slavonskom Brodu. Ekipa presretača, piše ondje, zabilježila je “prekoračenje od 57 km/h na mjestu gdje je zakonom dopuštena brzina od 130 km/h”, što otkriva dvije stvari – da se gospodin Vladimir za života volio brže provozati u svojem uratku, ali i da Kwađi može potegnuti znatno brže od 180 km/h koliko mu piše u prometnoj dozvoli.
Ukratko
Ivica Đukec prvi se bacio u konstrukciju auta koji je se po njegovim inicijalima zvao ĐI, a konačan naziv osmišljen je kad se projektu pridružio Vladimir Kruh-Vuk
Kwađija smo u Auto klubu prvi put predstavili još 1992., a zahvaljujući njegovom novom vlasniku Tomislavu Sekuliću ovaj se ekskluzivni podsjetnik na prvi pokušaj bilo kakve serijske proizvodnje auta u Hrvatskoj ponovno našao na cesti
Unutrašnjost još uvijek krase originalna školjkasta sjedala koja je konstruirao Đukec, dok instrumentna ploča i 5-stupanjski mjenjač potječu iz Renaulta 30 TS
Zahvaljujući sačuvanoj dokumentaciji poznato je da su alu naplaci od 15 cola izrađeni po narudžbi u Austriji. Usprkos skromnom prtljažniku ispod prednjeg poklopca, Kruh-Vuk je s Kwađijem znao potegnuti i do Francuske
U nizu zgodnih detalja ističe se elektronski sustav koji pozdravlja vozača pri ulasku i podsjeća ga kad je vrijeme na punjenje spremnika gorivom. Nevjerojatno za auto s početka devedesetih, još ktome konstruiran u Hrvatskoj
Ivica i Vlado bili su majstori za dizajn i vješti sa stakloplastikom, no isprva su Kwađi napravili kao karting, bez amortizera, i trebala im je pomoć oko mehanike, prepričao je Tomislav kako su se dvojica entuzijasta povezala s njegovim ocem Mladenom
Već prvo žešće ubrzanje, pa i lagana vožnja po boku, pokazali su nam da u Kwađiju još uvijek ima špirita