Odrastavši u neposrednoj blizini automotodroma Grobnik, braća Elvis i Dorijan Kljun zarana su bili inficirani virusom oktanskih sportova. U njima su odranije sudjelovali i otac Aleks i majka Mirjana, dok su se sinovi već u tinejdžerskim godinama natjeravali po Grobinštini na svojim Tomosima, maštajući o trkaćoj karijeri. No, život će ih potom prvo razdvojiti, a nakon toga i, na vrlo neobičan način opet spojiti, a jedan od ključnih detalja u toj priči ovaj je bijeli Opel GT iz 1969. Taj je model automobila bio očev san, te ga je sredinom 1990-ih pronašao u Šmriki.
Lagan i nemirnog stražnjeg kraja, GT je imao reputaciju opasnog automobila, pa ne iznenađuje da je i ovaj primjerak bio jako karamboliran. Pored toga, model je na glasu i kao iznimno sklon hrđanju, pa su u procesu restauracije još tri primjerka poslužila kao donori rijetkih upotrebljivih dijelova. Srećom, otac je bio vrhunski limar, pa je odradio kvalitetan posao na automobilu, do neočekivane smrti u prometnoj nesreći 1999.
Otprilike u to vrijeme došlo je do razmirica među braćom, Dorijan je otišao prvo na brod, pa u Zagreb graditi profesionalnu karijeru fotografa i poduzetnika, dok je Elvis nastavio uređivati automobil kao uspomenu na oca. Po prirodi perfekcionist, okupio je vrhunske majstore, od limara do lakirera, a sam naučio dovoljno o mehanici da će kasnije tijekom jednog međunarodnog relija uspjeti popraviti čak i Bentley iz 1920-ih.
Kada je GT izašao na cestu i počeo sudjelovati na susretima oldtimera, bio je to jedan od najbolje restauriranih automobila kod nas. Elvis je postao nezaobilazna figura na kvarnerskoj auto-moto sceni, od rada kao sudac na stazi na Grobniku i vožnje Opel Mante na brdskim utrkama u Hrvatskoj i Europi do skupljanja nevjerojatne količine memorabilija. Kada su se gasile tvrtke i zatvarali prostori po Rijeci, pogotovo oni vezani za oktansku povijest, netko bi pozvao Elvisa, a on spasio što se spasiti dalo od starih slika i artefakata.
Prikupio je i impresivnu zbirku vozila koja su čekala restauraciju, no imao je kroničnu, tešku bolest za koju su tek malobrojni znali, od koje je iznenada umro u prosincu 2012. Kada je pokopan, s njim je u grob položen i jedan autić, model automobila koji je najviše volio i s kojim su ga svi identificirali - bijeli Opel GT.
Nakon Elvisove smrti dolazi do nevjerojatnog i potpuno neočekivanog preokreta. Braća su se nekoliko godina ranije pomirila, no Dorijan nije pokazivao nikakav interes za Elvisove hobije, zapravo je dugo bio čak i bez vlastitog automobila, posvećen posve drugim stvarima. Ipak, nakon bratove smrti zarekao se da će dovršiti njegov drugi projekt, Lanciju Fulviu Coupe. Počeo je češće dolaziti kod mame i raditi u garaži te najednom shvatio da uživa u radu na tom autu. Probudila se ona zatomljena, dječačka strast i shvatio je da želi voziti utrke povijesnih automobila.
Prve je odvezao sa završenom Fulvijom, potom prešao na razna druga vozila i discipline, a prije tri godine je u obiteljskoj kući otvorio prvi hrvatski muzej trkaćih automobila. Ta ga je strast posve obuzela, te je nastavio kupovati jedne, a prodavati druge trkaće automobile, pretežno primjerke koji su voženi na našim stazama, od strane domaćih vozača.
No čitavo to vrijeme u garaži je nastavio stajati jedan mali, prekrasni bijeli sportski automobil. Mada se naizgled ne uklapa u ostatak kolekcije, a odavno nije ni registriran, Elvisov je Opel i danas ondje.
Jednom mjesečno ga upale i malo provozaju, no kako Dorijan nema ni vremena ni ambicija pored utrka posvetiti se i klasičnim susretima oldtimera, mnogi ni ne znaju da je ovaj auto i danas kod njega. Mada tvrdi da mu je muzej u prvom planu i da će ga, ukoliko se pokaže potreba, bez sentimentalnosti prodati, sama činjenica da je još uvijek ondje navodi nas da mu ne povjerujemo u potpunosti.
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji s CVH
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....