Glasovi o anonimnim Michelinovim agentima koji krstare Hrvatskom, kušaju i mršte se, nisu prestajali od tih dana sve do danas. Lažni alarmi, jedan za drugim, pokazalo bi se. Konačno, krajem pretprošle godine, dobili smo poluslužbenu potvrdu iz francuskog veleposlanstva u Zagrebu da su Michelinovi kušači zaista u Hrvatskoj, službeno i nedostupno. Veleposlanica Michelle Boccoz prava je francuska diplomatkinja, iznimno je dobro bila upućena u francusku gastronomiju, svjetske trendove i hrvatsku eno-gastro scenu.
Da, Hrvatska će dobiti nakon zelenog i “pravi”, crveni vodič, potvrdila je. U međuvremenu Hrvatska je ušla u vidokrug Michelina, izašlo je takozvano zeleno tematsko hrvatsko izdanje Michelina. To je zgodan turistički vodič u kojem se govori o ugostiteljstvu, ali se restorani ne ocjenjuju, ukratko, zvjezdica u njemu nema. Bilo je već i to značajno priznanje jer od Hrvatske na jugoistok tek je Grčka bila zemlja kojoj je Michelin posvetio zeleni vodič. Od zelenog do crvenog, hrvatsko je ugostiteljstvo dobilo turistička krila. Prvo je naša zemlja zamijećena kao “zanimljiva” eno-gastro destinacija, potom i kao vrlo privlačna. Ključnu ulogu odigrao je vinski i maslinarski preporod. Najprije istarska, potom i dalmatinska ulja na najuglednijim svjetskim smotrama dobivaju sve više sve viših priznanja. crveni vodič Istarski model promocije autohtonih vrijednosti dokazao je svoju učinkovitost i pretvorio se u model drugih naših regija.
Zaslugom Istrana prvi međunarodni ugledni vodiči Gault Millaua počeli su uvrštavati naše restorane, prvo naravno istarske, potom i druge. Poveznice tribidraga i zinfandela skrenule su pozornost stručnjaka na naše autohtone sorte i one kojima prednjačimo u svijetu, poput graševine. Svjetski mediji sve su češće posvećivali pozornost autentičnoj, a opet svima bliskoj hrvatskoj eno-gastro sceni. Prevladala je zanimljiva procjena: tko je dobro informiran o našim najboljim vinima (odnedavno i pivu), uljima, tržnicama, specijaliziranim trgovinama, konobama i restoranima, u Hrvatskoj će provesti dopust za pamćenje. Dobra je informacija svuda važna, u Hrvatskoj više nego bilo gdje drugdje. Priča o crvenom Michelinovom vodiču za Hrvatsku proširila se trenutačno. Jučer su nas cijeli dan zvali pomalo zatečeni slovenski kolege kako bi provjerili informacije i čuli naše komentare. Tko je uvršten, a tko nije, tko je dobio zvjezdicu, tko preporuku - sada je glavna tema, ne samo foodieja. Na nacionalnoj razini gotovo da to i nije tako važno.
Koliko god da se govori o jasnim kriterijima koji vode Michelinove recenzente na konačne ocjene, egzaktna mjerila upitna su kad je organoleptika u pitanju. Osim toga, i duh vremena mijenja naizgled svevremenske standarde koje je postavio Michelin. Svojevremeno im se prigovaralo kako tri zvjezdice mogu dobiti samo štovatelji francuske kuhinje, oni koji na jelovniku imaju foie gras, bez obzira na to gdje se nalazili. Frankocentrizam je s vremenom ublažen pa je danas japanska i talijanska koncentracija zvijezda u Michelinovom sazviježđu vrlo blizu francuskoj.
Izostavljeni
Kako, dakle, komentirati Michelinov odabir hrvatskih restorana? Više će iznenaditi tko je izostavljen od restorana koji su uvršteni. S popisa zagrebačkih izostavljene su neke prvorazredne atrakcije, poput Tača, Malog bara, Trilogije, Kluba Maksimir ili Noela. Ovaj posljednji je relativno nov pa je možda to razlog izostanka. Slično je i s popisom istarskih lokala. Uvršteni odreda zaslužuju uvrštavanje, neke dokazane vrijednosti poput Astaree iz Brtonigle, kojom smo se dičili i na CNN-u, nisu na popisu. Regionalni kriterij za koji su se odlučili u Michelinu zaista je najneobičniji.
Opet su uglavnom neupitni uvršteni, no izostanak cijelih regija znači i propuštanje prigode za preporuku čak i najuglednijih restorana, poput šibenskog Pelegrinija. Na popisu su, naime, istarski, dubrovački i zagrebački restorani. Tako nema niti jedne splitske atrakcije ni vrhunskog restorana kakva je konoba Nikola u Stobreču. Ništa od čudesa s Kornata poput Fešte na Žutu ili Antinog Opata. Usto, pred Michelinovim urednicima našao se i problem ažuriranja podataka koji je uvijek osjetljiv, u Hrvatskoj posebice, s obzirom na količinu čak i vrlo dobrih restorana koji se svake godine gase a novi otvaraju. Na popisu su tako i neki koji više ne rade. Gledajući iz kuta “nacionalnih interesa” sve su primjedbe nebitne. Hrvatska se konačno plasirala u finale globalnog ugostiteljskog prvenstva, u ligu Michelin