Evo, priznajem, pred bogom i narodom – nisam fan sarme, mogu preživjeti bez nje i zimu, i Novu godinu, i mamurluk, i cijeli život. Sad kad sam javno iznijela tu gotovo bogohulnu rečenicu, uz očekivanje da se oglasi udruženje fanatičnih ljubitelja sarme (članovi su otprilike svi u ovoj državi, a mislim da je registrirano pod imenom Sarmasoni), pokušat ću objasniti zašto je ipak jedem i želim je znati skuhati.
Sve donedavno sam, poput pravog derišta koje kenjka oko hrane, kakvo sam uostalom i bila, odmotavala sarmu. Pa bih prčkala po faširanom i pireu veseleći se zapravo najviše tom zgnječenom krumpiru i onoj vodici. I bilo bi mi fino. Utješno je to jelo, podsjeća na neke nevinije dane, roditeljsko gnijezdo, vani snijeg, unutra ja u šlafroku, a ona se krčka na ognjištu… Ali baš nikada nisam pomislila “e, da mi je sarme”.
Nije to baš iz čiste obijesti, od kiselog kupusa mi proradi kiselina u želucu pa mi bude malo zlo. Usprkos tome, u jednom sam trenutku skupila dovoljno godina i hrabrosti da savladam barem jedan list zelja po obroku. Za sada ga stoički podnosim. Od prošle godine linija na grafikonu mog kuharskog samopouzdanja konstantno se kreće gore, pa sam odlučila probati je i skuhati. Majčino mlijeko i sarma, čini se, dva su najvažnija jela koja konzumiramo u životu. Da, svaka mama radi najbolju sarmu. I s mojom mamom isti je slučaj, sve druge nisu joj ni sjena, ni do koljena, samo blijeda kopija.
Majka još nisam pa me možda trebalo diskvalificirati u startu. Ali, Sarmasoni me nisu skužili, na prvi dan nove godine bili su zauzeti davljenjem u sarmi, kad sam se ja tek upustila u svoj najveći kulinarski pothvat. Iskreno, bilo me jako frka. Smiksala sam faširano, špek i začine pa napeto gledala pola sata u tu smjesu. Ne, ništa se s njom posebno nije događalo, samo je stajala u zdjeli. S punom pažnjom odvajala sam listove s glavice. Kod motanja sam podigla koncentraciju na maksimum. Mislim, smotala sam već neke stvari u životu, ali nikad mi nije bilo jasno kako nastaju ti smotuljci koje tako volim odmotavati. Pa sam zajedno sa suhim mesom potrpala sve u lonac i stavila da se kuha.
Zahtjevnost pripremanja sarme potpuno me razočarala, jer sam očekivala neki blumentalovski eksperiment. Pa to jelo se samo kuha. Onaj moj je došao u nekom trenutku i oduševljeno rekao kako to na “šporetu” zaista “izgleda k’o sarma i miriše k’o sarma” te mi podgrijao nadu da ćemo na kraju ipak doživjeti neki povijesni spektakl.
Sarma je ispala O.K. On tvrdi da mu je super, meni je korektna. Ali, ostavila me potpuno praznom. Nije to taj šmek. Nije to majčino mlijeko, mamina sarma, iako je po njenom receptu. Ajde, kao praktična je, bez obzira na to što sam ja radila mini sarmice od minimalne količine sastojaka, imamo što jesti neko vrijeme. Iako bih se ja radije pretvorila u glavicu kupusa nego iz dana u dan jela sarmu.
Nešto kao sarma
• glavica kiselog kupusa
• 300 g mljevene junetine
• 70 g špeka
• 50 g riže
• komad suhih rebara
• kobasica za kuhanje
• jaje
• list peršina
• malo crvene paprike
• češnjak
Špek sitno narežite pa ga pomiješajte s mljevenim mesom, rižom, jajetom, peršinom, crvenom paprikom i sitno nasjeckanim češnjakom. Smjesu zalijte s malo vode pa je pustite da stoji pola sata. Odvojite listove, stanjite im zadebljanje pri dnu. Stavite u list smjesu, preklopite desnu stranu lista po dužini, pa zamotajte. Dio koji viri s lijeve strane samo ugurajte unutra. Na dno lonca stavite rezani kupus pa poslažite sarme i meso te prelijte vodom. Kuhajte dva sata. Pri kraju dodajte zapršku (brašno, ulje, crvena paprika i voda). Znam da postoje militantni protivnici tog dodatka, možete i bez njega. Ovo su mini količine, slobodno poduplajte. Recept je moje mame, ali budući da vam je neće ona kuhati, okus neće biti isti. Luka u receptu nema, jer je njoj zlo od istog. Također, u njenoj kući svinjetina nema što raditi u faširanom.