Prošlo je već neko vrijeme otkada sam se preselila na selo pored Samobora. Iskreno, nisam se baš naturalizirala, moj život se i dalje odvija u Zagrebu, osim, eto, te činjenice da prespavam u predgrađu Ljubljane i da volim misliti kako me od EU dijeli samo par minuta i koraka. Priprema rudarske greblice pokušaj je sjedinjavanja s trenutnom adresom, integriranja u društvo, želja da osjetim kako je bilo rudarima iz obližnjeg sela Rude, koji su se u okna najčešće spuštalibaš s ovom mršavom pitom, punjenom sirom i orasima ili špinatom. Okej, nije, naprosto je pokušaj pravljenja greblice, jer se još nije dogodilo da sam jela sir i tijesto zajedno, a da nije valjalo.
Greblica nije neka nauka, iako vjerojatno svaka žena iz Ruda ima neku svoju tajnu fintu. Nisam provodila anketu, radila sam po receptu kojeg sam iskopala na stranici Hrvatske agencije za hranu, činilo se gotovo kao službeni dokument pa sam računala da ne može ne valjati. I ne može, nema se tu šta fulati s okusom. Ali ima s debljinom tijesta. Uvijek razmišljam o onim bosanskim ženama koje “razvijaju jufke” veličine ćilima i debljine flis papira pa od savršeno elastičnog tijesta motaju bureke.
Ma nema šanse. Jednostavno nisam u stanju razvaljati tijesto na mjere prosječne plahte, a kamoli da bude oblika pravilnog kvadrata ili pravokutnika. Moje čak nema ni četiri kuta. Viši sliči na neke nepoznate kontinente (zapravo, greblica je malo bacala na Australiju) s tendencijom razbijanja na otoke i poluotoke. U tome me ometa, nježno ću ga nazvati, pomalo nestrpljivi karakter i urođeno “hoću sad i hoću sve”. Čini mi se da bih lakše i brže svladala Krav Maga obuku nego razvaljala sasvim tanko tijesto. Uglavnom mahnito kotrljam valjak, pičim u svim smjerovima, a ono izgleda sve gore. Povremeno se čini kao da ga je sve manje, nemam nikakvo znanstveno objašnjenje za to.
Tako sam i ovu sirotu greblicu maltretirala oklagijom, ali nisam došla na željenu debljinu, veličinu niti oblik. Ipak, nema tog manjka na jednom dijelu koji se ne može zakrpati viškom s drugog. A ni protvan ne mora nužno biti onaj najveći, kad sam shvatila da ništa od savitljive plahte, uzela sam pola manji. I da, kako bih valjda još dodatno poradila na njenoj debljini, zaboravila sam prije pečenja tijesto izbosti vilicom. Sjetila sam se negdje na pola procesa pa sam napala greblicu u maniri pokušaja ubojstva. Prestala se napuhivati, ta rudarska buhtlica.
Za tijesto
- 350 g brašna (pola pola oštro i glatko)
- 2 dcl kiselog vrhnja
- 3 žlice ulja
- 1,5 dcl mlakog mlijeka
- žlica soli
- žutanjak
- svježi kvasac
Za nadjev:
- jedan kravlji sir srednje veličine
- cijelo jaje
- jedan bjelanjak
- 50 grama oraha
- malo soli
- Tijesto zamijesiti i razvaljati na dvostruku veličinu lima za pečenje.
- Polovicu navući na lim pa staviti nadjev i preklopiti drugom polovicom.
- Rubove saviti prema gore.
- Izbosti greblicu vilicom i premazati kiselim vrhnjem pa staviti peći na 200 stupnjeva, 20 do 25 minuta.
- Pečenu premazati maslacem. Jesti toplo i piti portugizac.