Mrzim reality showove. Ne razumijem zašto ih ljudi gledaju. Ali na ove se mogu navući čak i oni koji nikada ne zalaze u kuhinju da bi nešto skuhali
Zašto bi itko normalan sjedio na kauču i neprestano buljio u hrpu kvazikuhara kako se sramote pred kamerama i pokušavaju u nekom suludom natjecanju osvojiti neku relativno malu nagradu, rijetko srazmjernu ogromnom trudu koji ulažu (da ne pričamo o sramoti kada moraju priznati da ne znaju napraviti kajganu)?
Prije dvije sam se godine tek uselio u novi stan i izvaljen na kauču listao neke magazine. Cura se zgurala negdje na drugi kraj kauča i gledala jedan od meni dotad potpuno nepoznatih TV showova, u kojima se bira najbolji amaterski ili profesionalni kuhar ove ili one zemlje. Nije mi padalo na pamet ni baciti pogled na to, ali uskoro mi je ponestalo stvari za čitanje. Jer univerzalna je istina da uvijek ima mnogo više kuharskih natjecanja na televizijama, nego što ima knjiga za pročitati.
Tako je i meni ponestalo stvari za čitati, pa sam morao baciti pogled na televiziju. Dosadno, u početku. Ubitačno dosadno. Pogotovo zato što nisam imao pojma o čemu se radi. OK, vrlo je jednostavno, ljudi kuhaju. Taj mi je dio jasan. Uglavnom zato što bih nakon nekoliko minuta gledanja ogladnio. Ali iza gladi se pojavilo još nešto.
Mrzim reality showove. Ne razumijem zašto netko provodi vrijeme promatrajući tuđe živote. Nezadovoljstvo svojim, vjerojatno. Zato nikada nisam ni gledao cooking showove. Sve dok nisam shvatio njihovu genijalnost. S jedne strane, divio sam se neisforsiranoj dramaturgiji takvog pothvata, a s druge strane, da, hrana je bila senzacionalna. I sve fino usmjereno prema amaterima s dovoljnom dozom banalnog neznanja natjecatelja, da se čak i najgori kućni kuhari mogu osjećati fenomenalno kada mogu ponosno ukućanima konstatirati da oni mogu bolje nešto skuhati.
Ubrzo sam se navukao. A kao i svaka dobra droga, lupila me jako i intenzivno. Sljedećih nekoliko dana sam pogledao sve moguće Top Chefove kojih sam se dokopao. Tako sam otkrio Iron Chefa. I Hells Kitchen. Nije bilo kraja. Ovo su najbolji kuharski showovi kojih se možete dokopati:
Top Chef
Jednom sam pokušavao mami objasniti zašto se Masterchef zove Masterchef. Naime, jednom je u Americi vidjela nekoliko epizoda Top Chefa i nikako nije uspijevala shvatiti zašto se kod nas to zove Masterchef, kad je potpuno identično. E, pa, nije potpuno identičan. Naime, show koji smo mi gledali na televiziji je licenca australskog Masterchefa, emisije slične Iron Chefu. Ali kako sam to mami jednostavno objasnio – Masterchef je sirotinjski Iron Chef.
Amerikanci su kuharski show doveli do savršenstva. Dogurali su do deset sezona senzacionalne zabave, drskog žirija, zaista vrhunskih kuhara (koji uglavnom nisu amateri, već priznati kuhari iz poznatih restorana). Izazovi su suludi, zabavni i inspirativni. Došlo je i meni da tu i tamo počnem kuhati, ali mi je pozornost odvukla sljedeća sezona.
Kako i je i red, kad imaš uspješan show, eksploatiraš ga koliko god možeš. Zato postoji Top Chef Masters, u kojem se natječu već poznati kuhari (iznimno je zabavno gledati poznate kuhare kada se ozbiljno osramote s nekim jelom), postoji Top Chef za deserte, Top Chef za zdravu hranu, Top Chef za klince i, naravno, Top Chef Canada.
Iron Chef
Ovo je stari deda. Show od kojeg je sve počelo. Dakle, odsad nadalje, zapamtite. Pouzdani automobili, sushi, Power Rangersi i kuharski showovi su sve divne stvari koje nam je Japan podario. Ovo je i dalje najbolji dosad napravljeni show. U svakoj epizodi stalna postava željeznih kuhara se sučeljava s izazivačem. Zapravo, glupo je da vam pričam o Iron Chefu. To je zaista nemoguće opisati. Kao mnogo toga što Japanci stave na televiziju.
Suludi komentator cijelo vrijeme brblja i komentira to što kuhari rade, gotovo s jednakim entuzijazmom kao i Drago Ćosić kad ga uhvati delirij hrvatske slučajne pobjede nad bilo kojom svjetskom velesilom. Show je počeo 1992. godine, ali im je trebalo poprilično godina da se pojavi i američka varijanta. A kada se pojavila, nacija je podivljala.
Worst Cooks in America
Kako čovjek može ne voljeti emisiju koja se zove najgori kuhari u Americi? Emisija koja i meni umiri srce da ima nade za moje kulinarske pokušaje. U suludom potezu koji samo Amerikanci mogu progurati, ideja je uzeti baš najgore od najgorih, i od njih pokušati stvoriti prvoklasne kuhare. Zadatak im je proći intenzivni trening, a otpada onaj tko bude najgori od najgorih na kraju tjedna. Morbidno je zabavno gledati ljude kako se sramote. Ima nešto oslobađajuće u tome kad znate da niste baš najgori na svijetu. Dođe vam da se primite kuhinje.
Hell’s Kitchen
Ovo je show koji je proslavio Gordona Ramseyja. Znamo da voli prostačiti, znamo da voli urlat na ljude, ali malo tko zna da ima i svoj natjecateljski show.
Iron Chef i Chooped su epizodični showovi, gdje se u svakoj epizodi pojavljuju novi natjecatelji, dok je Hells Kitchen više nalik Top Chefu. Bliže je realityju, pa show prati grupu natjecatelja koji polako otpadaju sve dok se u finalu ne nađe nekoliko najboljih. No, najbolji aspekt ove emisije je znanje koje Ramsay prenosi svojim natjecateljima, a tako i publici.
Zvuči bizarno, ali većinu stvari koje sam naučio o kuhanju, naučio sam iz ove emisije. Vrlo detaljno, gotovo kao da objašnjava debilima (vrhunski su zamaskirali činjenicu da debili nisu gledatelji, što uglavnom jesu, nego natjecatelji), Ramsay polako pokazuje kako rezati ovo, kako sjeckati ono i tako dalje. Obrazovna emisija, skoro. I naravno, najbolje od svega – Gordon Ramsay. Skakuće okolo kao napaljeni zec, urla, viče, psuje i jedan je od najluđih ljudi koji su se dosad pojavili na TV-u.
Chopped
Kao i Iron Chef, relativno novi show Food Networka je inkorporirao ozbiljnu količinu misterioznih sastojaka i vremenskih ograničenja. Svaka epizoda počinje s četiri kuhara koji moraju pripremiti tri jela za koja dobiju košaru u kojoj su zadani sastojci. Redovito košare izgledaju kao da je u njih netko nasumično nabacao stvari iz dućana i malo tko kod kuće ima pojma kako da ih spoji u donekle jestivo jelo. A kuhari u showu ih moraju iskoristiti sve.
Nakon svakog jela, žiri bira najlošije, a kuhar koji ostane, na kraju dobije 10.000 dolara. Nije loše. A pritom je i publici zabavno.
Hell’s Kitchen