BIO BISTRO ZRNO: Zdrava i obilna jela koja imaju interesantne i dojmljive okuse!

Sve vezano za makrobiotičku prehranu u nas, ali i u ovom dijelu Europe počelo je još prije trideset godina s Društvom za unapređivanje kvalitete života, u kojem je zdravo hranjenje bio i ostao samo jedan segment pionirskog i mnogostruko razgranatog djelovanja tog jako uspješnog obiteljskog projekta najviše poznatog pod glavnim nazivnikom - Makronova. U njega su svu svoju entuzijastičku energiju i očitu poslovnu umješnost uložili Jadranka Boban Pejić i Zlatko Pejić.

Makrobiotički postulati

U njihovu restoranskom slučaju nije sasvim jednostavno govoriti o dosezima kulinarske umješnosti i okusima jela kad se iznad svega nadvija tako snažan i bespogovoran pojam - zdravlje. Svako od jela ovdje posloženo je ponajprije s idejom da zadovolji makrobiotič- ke postulate idealne dnevne prehrane - od 30 do od 50% cjelovitih žitarica i njihovih proizvoda, 20 do 40% povrća, 10 do 20% mahunarki ili nekog njihovog oblika te ostatak od otprilike 10% voća, sjemenki, orašastih plodova, algi, ribe i začina...

Put do slave

Još k tome sve to iz organskog uzgoja. Ovo su samo polazna pravila, a još ih je sijaset. Prvi njihov “restoran” u Ilici bio je više nalik kakvom zdravljaku i djelovao je pomalo sektaški. U njemu su se hranili prvi vatreni poklonici ovakvog zdravog načina uravnoteženog hranjenja, a i mnogi oni koji su zadnju šansu za ozdravljenje pokušali naći u makrobiotičkoj prehrani, a vjerujem i u svim drugim pripadajućim oblicima zdravog življenja koje ovo Društvo neprekidno potiče na brojnim seminarima i radionicama. Najzvjezdaniji trenutak u gurmanskom smislu i transformaciju u “pravi” restoran Makronova doživljava od sredine 2000. kad chef njihove kuhinje postaje Tvrtko Šakota. U sedam godina njegova kuhanja striktno poštujući sva načela makrobiotičke kuhinje, Šakota uspijeva stvoriti jedan od najboljih zagrebačkih restorana uopće.

Glavna uzdanica

Makroplata kao jedna od glavnih uzdanica njihova jelovnika prošli tjedan kad sam je jeo kao već podosta iskusan njihov gost, bila je kombinacija smeđe riže i quinoe (s malo prepečenih sjemenki bundeve na vrhu) te kratko kuhanog kelja, sve jedva malo začinjeno. Vjerujem kao balans intenzivnijem začinjanju na drugoj strani tanjura bili su jako ukusan pire od batata s algama na vrhu pa kupčić kiselog zelja s koprom i slanutak s pastrnjakom i tikvicama. Cijeli taj tanjur zamišljen je kao idealna kompozicija makrobiotskog obroka. Za jedan objed sasvim dobrovoljno, no kako je za pisanje premalo, jeo sam u društvu i probao iz prijateljevog tanjura i grah-varivo s tofu kobasicom i čičokom uz koje serviraju malo tanko ribanih kiseliša s dvije kriške njihova beskvasnog kruha s lukom. Jako, jako ukusno. Treće jelo smo podijelili.

Gomoku (u originalnoj japanskoj recepturi riža s pet sastojaka) u interpretaciji ovdašnjeg chefa je smeđa riža pirjana na sezamovu ulju pomiješana s Julienne rezanom tikvicom i mrkvom, komadićima seitana i tofua pa začinjena njihovom varijantom teriyakija i sokom od svježeg đumbira. U kombinaciji s kratko kuhanom blitvom (upravo onakvom kakva bi trebala biti u svim restoranima, a nažalost jedva da je negdje), pa još i s tanko ribanim daikonom po sredini tanjura, bilo je okusno najimpresivnije jelo ovog objeda. Iako podosta ispod spomenute najuspješnije zvjezdane faze restorana, dosad sam se više puta uvjerio, a i ovaj put se potvrdilo - ovdje se pripremaju vrlo ukusna jela. K tome nije na odmet i češće jesti ovako zdravo.