U okolici Vižinade, gdje se posljednjih godina podižu neke od najambicioznijih i arhitektonski najdojmljivijih vinarija u Istri, postoji i jedna posve drugačija priča nagrađena Decanterom. Na svega nekoliko minuta od raskošnih vinskih zdanja, gotovo skrivena u svakodnevici sela, nalazi se imanje malog vinara Bruna Ferenaca.
Dočekuje vas mala rustikalna i šarmantna kušaonica u kojoj sve ima svoju priču. Pod pod nogama kod neizostavnog kamina blago škripi jer je složen od dasaka stare obiteljske bačve, one koja je nekada bila središte života jedne familije. Upravo iz takvog prostora dolaze vina Bruna Ferenaca, vinara koji bez velike buke osvaja velika priznanja. Nova priznanja, kaže, uvijek negdje čekaju, ali 2025. ostaje godina koja se pamti. Čim je prvi put poslao vino na Decanter World Wine Awards stiglo je zlato za njegovu malvaziju. Bez kalkulacija, bez velikih planova, samo vino koje je pustio da govori.
U isto vrijeme Hrvatska iz godine u godinu osvaja sve više odličja na tom londonskom natjecanju, a Istra se sve jasnije profilira kao regija vrhunskih bijelih vina. Ovoga puta istarski vinari osvojili su 104 medalje, a od ukupno 14 hrvatskih zlata njih pet pripalo je malvazijama iz Istre. Među njima je i Malvazija Istarska Bruno Ferenac 2023., uz vina Bernobića, Kozlovića, Frankovića i Fakina. Bruno o svemu tome govori jednostavno, gotovo nehajno, kao da se radi o svakodnevici, a ne velikom vinskom priznanju.
"Poslao sam Malvaziju 2023. ali ja je uvijek pustim da malo odleži u boci prije nego ide van. Nisam puno razmišljao oko toga, poslao sam jedno vino i ispalo je zlato. Prije sam više slao crna vina, bio sam šampion s mladim teranom i osvajao zlata na Vinistri. Danas više šaljem bijela vina, ali ne idem puno po natjecanjima, držim se svoga i ne jurim za tim", rekao je ovaj skroman vinar težačkih ruku.
Njegova vinarija doista funkcionira kao gotovo samostalna priča, a Bruno zapravo funkcionira gotovo kao "one man band" u svojoj vinariji. Zadužen je apsolutno za sve. Sve je počelo ozbiljnije 2006. godine kada je odlučio razviti vlastitu proizvodnju napustivši posao konobara u velikoj turističkoj firmi na obali, iako je, kako kaže, u vinogradu od malena. Danas obrađuje oko dvanaest hektara vinograda u okolici sela Ferenci i proizvodi oko dvadeset tisuća litara vina godišnje. Malvazija čini većinu, gotovo sedamdeset posto, dok ostatak otpada na teran, merlot, muškat i cuvée u kojem spaja nekoliko crnih sorti.
"Sve sam radio sam, od sadnje vinograda do podruma. Uzeo bih nekoga da pomogne kad treba, ali to je više prijateljski nego ozbiljan posao. Nisam htio ići na veliko, držim količinu koju mogu kontrolirati. Malo sam povećao kroz godine, ali ne želim više, ovako mi je dobro i mogu paziti na svako vino kako treba", dodao je.
U njegovu podrumu stvari su jednako jednostavne kao i u vinogradu, ali iza te jednostavnosti stoji jasno iskustvo i odluka što želi raditi, a što ne. Bijela vina drži svježima, bez dugih maceracija i bez stilskih eksperimenata.
"Za bijela vina idem na svježe stilove, nisam išao u neke velike maceracije. Probao sam jednu godinu napraviti jednu bačvu, držao sam je trideset pet četrdeset dana na maceraciji dok sve ne završi, ali to mi teško ide za prodati. Ljudi to ne traže kod mene i ja sam ostao na svježim vinima koja se lakše piju i razumiju", ističe. S druge strane crna vina traže vrijeme i drugačiji pristup. Teran i merlot odležavaju u drvu, u barrique bačvama i većim drvenim bačvama, između osam i šesnaest mjeseci, ovisno o godini i strukturi vina.
"Crna vina moraju odležati, to je druga priča. Teran je težak, treba mu barem tri godine da dođe na svoje, ima puno kiseline i nije za lagano ispijanje. To je vino za hranu, za meso, za steak. Merlot je mekši, njega možeš piti ranije, ali teran traži strpljenje i treba ga znati objasniti ljudima koji ga ne poznaju", rekao je. Upravo tu vidi i razliku između domaćih gostiju i stranaca. Malvaziju svi prepoznaju, dok teran često traži dodatno objašnjenje.
"Stranci kad dođu znaju malvaziju, to traže. Teran probaju, ali ne znaju što je to, treba im objasniti da je to jako vino, s puno kiseline, da ide uz hranu. Nije to vino za lagano piti kao bijelo, to je drugačiji stil i treba ga razumjeti", dodaje.
Iako bi, kako kaže, lako mogao proširiti ponudu, Bruno svjesno ograničava broj etiketa. Ima ih pet do šest, uključujući malvaziju, teran, merlot, muškat i cuvée, i ne želi ih više.
"Ne želim raditi previše etiketa. Već sada ih imam pet šest i to mi je dosta. Mogao bih napraviti i rosé, nije problem, ali nisam htio. Možda bih ga prodao, ljudi ga traže, ali onda opet ideš širiti priču, a ja želim ostati na ovome što radim", istaknuo je.
Njegova kušaonica, mala i rustikalna, zapravo je produžetak te filozofije. Nema tu scenografije, ali ima autentičnosti. Sve podsjeća na vrijeme kada je vino bilo dio svakodnevice, a ne proizvod s etiketom i pričom. U toj svakodnevici posebno mjesto ima obiteljska priča o "špaču", starom obliku točenja i prodaje vina na kućnom pragu koji je postojao još za vrijeme Italije.
"Moja teta je pričala kako je u staroj kući u selu Ferenci gdje mi je djedovina bila velika bačva, imala je dvanaest čepova. Ljudi bi dolazili, sjedili unutra za stolovima, jeli malo sira i maneštru i pili vino. Došla bi financa i zapečatila bačvu, ali vino se i dalje točilo. Znalo je biti i svađe ako netko ne bi platio, ali to je bio život, ljudi su dolazili i pili, to je bilo normalno", prisjetio se.
Takva tradicija gostoprimstva danas se nastavlja u drugačijem obliku. Turisti dolaze, kušaju, kupuju vino, ali Bruno i dalje ostaje vjeran jednostavnom pristupu. Oko dvadeset posto vina proda na kućnom pragu, najviše ljeti kada turisti svakodnevno dolaze, dok ostatak plasira u restorane po Istri, Zagrebu i Dalmaciji.
Prisjeća se i prvih susreta s turistima prioje dvadesetak godina koji su tada u unutrašnjkosti Poreštine bili rijetkost. Tada još nije bio razvijen turizam u unutrrašnjosti Istre.
"Bilo nam je čudno, dolazili su, slikali nas s kravama i volovima i kasnije slali slike poštom. Nismo bili naviknuti na to, sve je bilo novo. Danas je to normalno, ljudi dolaze svaki dan, ali tada je to bilo nešto sasvim drugo", rekao je. U međuvremenu se promijenila i sama Istra, osobito Vižinada koja je posljednjih godina doživjela snažan razvoj. Od mjesta malih vinara s velikom vinogradarskom i vinskom tradicijom, postala je ozbiljna vinska destinacija.
"Prije smo svi bili mali, nismo imali ništa veliko. Svaka familija je imala vinograd i radilo se doma, nije bilo poduzeća ni velikog turizma. Danas je to biznis i sve se diglo, pogotovo zadnjih pet šest godina. Lijepo je to vidjeti, ali ja sam ostao na svom i ne želim previše širiti", zaključio je. Promijenio se i odnos prema sortama. Nekad su crna vina dominirala, osobito za izvoz, dok je malvazija bila vino koje se pilo kod kuće. Danas je upravo malvazija ono što turisti traže i prepoznaju.
"Nekad su Slovenci kupovali gotovo samo crno vino, to se prodavalo na veliko. Malvazija je bila za doma. Danas svi znaju malvaziju, turisti je traže, a teran im je manje poznat. To se promijenilo u zadnjih deset godina, malo pomalo, ali potpuno", ističe.
Unatoč svemu Bruno ostaje duboko vezan uz zemlju i način rada koji je naslijedio. Vinogradi koje danas obrađuje posađeni su nakon 2006. kada je obnovio stare nasade, a sve je to nastavak priče koja u njegovoj obitelji traje generacijama.
"Od malena sam bio u vinogradu s ocem, to je bilo normalno. Kasnije sam sve obnovio, stare loze smo morali vaditi i saditi nove. To je bio velik posao, ali tako se stvara nešto svoje. Danas radim isto kao i prije, samo s malo više znanja i iskustva", zaključuje. U svijetu koji sve više traži spektakl njegova vina dolaze iz tišine, iz rada i kontinuiteta. Možda upravo zato njegova malvazija, iz male kušaonice s podom od stare bačve, bez velikih najava i ambicija, stiže do zlata u Londonu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....