Ovih dana objavili smo prvi dio životnog intervjua koji je posvećen Zirojevićevom djetinjstvu, ljubavi prema balunu i Hajduku i divnom odgoju koji su mu pružili roditelji. Drugi dio fokusiran je na početke karijere, anegdote s kulinarskih natjecanja i početak putovanja po svijetu.
Jedno od najvažnijih gostovanja koje mu je obilježilo karijeru bilo je ono u Japanu koje se dogodilo 2017. godine na poziv Jelene Yamasaki. Hrvoje Zirojević u Japanu je proveo gotovo dvadeset dana, gostovao u šest gradova od Tokija do Osake i kuhao po pet sljedova za 250 ambasadora, konzula i drugih visokih dužnosnika koji su se okupili u povodu 25. obljetnice uspostave odnosa Hrvatske i Japana.
- Još ne znam kako je gospođa Jelena Yamasaki došla do mene, ali kad mi je ponudila da predstavim hrvatsku nacionalnu kuhinju u Japanu, odmah sam prihvatio. Moraš bit malo lud, puno hrabar da srčano odeš u Japan i kuhaš po raznim gradovima koje si prije vidio samo na karti. Zamisli, šećeš se Okinawom, a oko tebe veliki plakati s tvojom slikom koju je slika Tom Dubravec i promoviraju hrvatsku večeru. Jako su dobro reagirali na moju hranu, jedino što moraš jako paziti je doziranje soli. Organizacija je bila vrhunska, osjećao sam se kao neka zvijezda. Za vrijeme drugog gostovanja u Japanu, na večeru je stigla i japanska princeza. Ona njima predstavlja kult božanstva, teško je riječima opisati tu dozu strahopoštovanja i zahvalnosti što sam imao priliku predstaviti svoj rad u takvom okruženju.
Zirojević je fasciniran Japanom od djetinjstva kad je uz oca upijao sve o japanskoj kinematografiji i povijesnim zanimljivostima o samurajima, kulturi, simbolici, časti, poniznosti i odanosti. Posebno je bio osupnut posjetom gradu Nagasakiju gdje je pala atomska bomba. Kaže, malo što ga je toliko emotivno dotaklo u životu kao udisanje istog zraka s milijunima ljudi povezanih s tim oltarom povijesti.
- Kad sam drugi put išao u Japan, otprilike sam imao neku sliku što očekivati, zato sam se htio još bolje pripremiti i gostima dati kvalitetniji uvid u našu zemlju, ne samo pomoću hrane. Ne znam da li u turističkoj zajednici nisu znali za moj odlazak u Japan ali nisam dobio nikakav promotivni materijal. Pomislio sam da bi bilo super pustiti neki videoprilog prije večere kako bi gosti dobili bolji dojam o zemlji iz koje dolazim. Postoji striktan protokol kojeg se trebate držati pri organizaciji takvih večera, na početku je pozdravljanje na japanskom, a zatim kratko predstavljanje zemlje iz koje dolazite i jela. Za razliku od turističke zajednice, hvarski gradonačelnik Rikardo Novak je bio oduševljen prilikom da promoviram Hvar i okolni arhipelag u Japanu, a gosti su bili oduševljeni prirodnim ljepotama koje su vidjeli.
Prva Amerika
Nakon Japana uslijedio je poziv Daniela Bouluda, svjetski poznatog američkog chefa, za sudjelovanje na humanitarnoj večeri City Meal koja se održava u Rockefeller Plazi, gdje se predstavlja tridesetak zemalja iz cijelog svijeta. Sala je bila podijeljena u nekoliko sekcija, a cijena stolice bila je između 20.000 i 30.000 dolara.
- Kalkulacija je bila da možeš potrošiti dolar i po po osobi, što je bilo oko 10 kuna po porciji. Ništa, naručim ja dvije lijepe velike sabljarke, očistim, lagano podimim i posušim i pripremim još nekoliko elemenata, nešto sušenih poma i masline... Sve spakiram, pošaljem robu za Ameriku i stigne do Frankfurta. Zvoni telefon - roba ne može uć u Ameriku, Trump je došao na vlast i došla je zabrana da namirnice ne mogu doć do New Yorka. Ja po planu trebam putovati sutradan. Brzo sam nazvao svog prijatelja Nenu Mladenovića koji ima restoran u Los Angelesu da mi pomogne u nabavi sabljarke i ostalih namirnica, ja sam uzeo sa sobom neki tekući dim i odlazim za New York. Neno uspije sve organizirati i odradim večeru kao da se ništa nije dogodilo. Na istom događanju, ali na drugoj lokaciji je kuhao i Rudi Štefan iz Pelegrinija. Sve je super prošlo, ali atmosfera je bila nevjerojatna. Velike zasluge ima gospodin Denis Lisica koji nam je bio savršen domaćin. Kad smo sletjeli na američki aerodrom, nismo znali gdje bi. Pa samo aerodrom je njima velik ka Split, ali Denis nas je ugostija i provea nas da nismo ni osjetili! Do mene su na večeri kuhali Wolfgang Puck i Daniel Boulud. Kad sam pitao kako su uopće došli do mene, rekli su mi da me prate već dulje.
Nakon kuhanja u Rockefeller Plazi, Hrvoja Zirojevića je opet kontaktirao Boulud, ovaj put s prijedlogom da preuzme restoran na Petoj aveniji i napravi interpretaciju Laganinija. Zirojevićev uvjet bio je da uzme dio tima sa sobom, na što su u New Yorku pristali, ali cijela situacija s Trumpom koji je došao na vlast zakomplicirala je stvar s vizama i radnim dozvolama. Tko zna što bi bilo da se taj projekt finalizirao, možda bismo za ovaj intervju morali otputovati u Ameriku.
Ipak, tu nije kraj gostovanjima u bijelome svijetu. Zirojević je s Bracom Sanjinom i Nenom Mladenovićem 2018. godine kuhao na Hollywood Boulevardu u povodu američke premijere hrvatskog filma "Osmi povjerenik".
- Poziv je došao od mog velikog prijatelja Nene Mladenovića i njegove supruge Sanje. Malo je reći da su bili divni domaćini, vodili su nas svuda, a kruna putovanja bilo je naše zajedničko kuhanje u Egyptian Theatreu. Sve je bilo vrhunski pripremljeno, ovaj put nismo dovlačili namirnice iz Hrvatske, nego je sve sredio Neno. Nisam bio u tolikom stresu, već sam znao otprilike što očekivati - iako je bilo puno svita i taj grandiozni crveni tepih, tad sam već bio puno opušteniji i prošlo je sjajno.
Zvijezde
Osim kuhanja po Amerikama i Japanu, Hrvoje Zirojević kuhao je za brojne slavne osobe, od prinčeva, pjevača poput Beyonce do glumaca, političara i sportaša.
- Prvi put san za neku tako slavnu osobu kuha ‘97. ili ‘98, bio je to Placido Domingo koji je došao u ACI-ja nakon koncerta. I ništa, mi sve to odvozili, kasna je ura, ponoć ili 1, on je već na odlasku, gase se svitla, kad ono - on nešto zapiva. Nikad to neću zaboravit! - kaže Hrvoje Zirojević dok fotograf Tom Dubravec snima posljednje fotografije koje su nam potrebne za ovu priču i zafrkava Zirojevića u stilu: "Ajde, pusti njega, pričaj joj za Bona kako je bija šporak i vratija se tebi na ručak, iako je taj manje puta jeo kod tebe nego ja, al ajde". - Dobro, ajde, priča ide ovako: Ima san taj dan baš ozbiljan posa, radi se tuta forca i dolazi konobar i kaže: Šefe, traže vas gosti dole. Bilo je njih osam za stolon. I kaže: Šefe, samo da znate, doša je Bono Vox. Ja mislio, ovaj je poludija od posla, koji Bono Vox, imam ovdi deset blokova, koji Bono? I uglavnom, ode drugi slijed pa treći slijed i ovaj opet dolazi, da me Bono traži. I ajde, pustim ja treći slijed, dođem i fakat - vidim ja Bona. I ništa, nosim četvrti slijed, veliku lipu platu deserata. A konobar Marko Gregov zvan Greg govori Bonu: Evo chefa! I diže se Bono s tavajolon oko vrata, cili šporak od jastoga, i počne pljeskat. I on meni sve moguće hvalospjeve, ja i dalje držim tu platu i on kaže: Ajde, pusti to, sidi ovdje kraj mene. I popričali kojih 20 minuta, i on meni da popijemo bocu vina, namečija se na Biru Grka, i ništa, udri priču kako to sve kod nas funkcionira i odjedanput kaže da oće kontakt da bi on opet doša i to sve proba. A ništa, dan ja vizitku i u nekom momentu se dižen jer se ne mogu više obranit od posla. Lipo se pozdravimo i sve, a ujutro je sve popizdilo, on je na društvenim mrežama napisa: "Ne trebate biti u stanju izgovoriti ime chefa Hrvoja Zirojevića da biste ga proglasili veličanstvenim". I onda dvije godine posli, evo njega! Frka opet, izlazi s broda, sletija je negdi u Italiji i onda je brodom doša u Palmižanu. On je doša samo ručat i vratija se. I ja kažem: Opet ste došli, a on meni samo: - Obeća sam! - Mislim da je baš gušta!
- Ima san i jednu lipu anegdotu s Đokovićem, mislim da je bila to 2012. Bila mi je najava da će netko doć, ali ja isto peglam za svakoga gosta. I ništa, pozdravimo se mi, a on meni: Ti si taj! I ja dam ruku, otpratim ih do stola, odvozimo tri slijeda i dođem još jednom, a on u tom momentu daje bratu mobitel i kaže: Slikaj nas dva šampiona! I opet je doša za dva dana ručat i nakon sat vremena ručka, ja sam samo izaša da vidim di side, a on, kad me skužija, diže se sa stolice i viče priko cilog restorana: "Hrvoje, Hrvoje!" i ljubi prste u stilu: Kako je ovo dobro! Posli smo se malo ispričali i baš mi je ostalo u pamćenju, ali neka najbolja pohvala koju sam dobio bila je od jednog starijeg bračnog para koji su gotovo 60 godina proveli u Americi. Nakon večere su me pozvali do stola, a kako su inzistirali da odmah dođem, mislio sam da nešto nije u redu s jelom. Gospodin je bio rodom iz Dalmacije i želio je zahvaliti što sam mu oživio okuse njegova doma, hrane koju je spremala njegova majka, nakon čega je zaplakao.
Ništa bez obitelji
Emociju je moguće pokrenuti na različite načine, najčešće to bude glazbom kad kroz taktove i melodije evociramo uspomene zarobljene u nekim davno pospremljenim pa i zaboravljenim ladicama, ali okusom i mirisom dozvati sjećanja stara više od 60 godina, e, to je već pravo umijeće! I ničeg ovog vjerojatno ne bi bilo, ili barem ne u ovom opsegu, da nije obiteljske podrške. Na cijelom tom putu, Hrvoja je pratila supruga Sanja Marić Zirojević s kojom će ove godine proslaviti 27 godina braka i 30 godina ljubavi. U dva dana iscrpnih razgovora pretresli smo sve i uspone i padove. Prisjetio se vremena kad se kuhare plaćalo u obrocima, nisi mogao ništa planirati, nikad nije postojalo osmosatno radno vrijeme ili praznici. Sanja je uvijek bila tu i najviše zaslužna za odgoj njihovih kćeri Domine (25) i Margite (17). Domina je na petoj godini Učiteljskog fakulteta, predškolski odgoj, iako je svim silama htjela u kužinu. Margita je pak u 3. razredu Hotelijerske škole, smjer turistički komercijalist, a obje izvrsne u svojim područjima.
Ima li neke veze stari Zirojević s ovim danas? Ima svaku i nema nikakvu. Još voli dobar rock, gušta u glasno odvijenom Black Sabbathu, ali se i potpuno razgali na dobar blues, francusku šansonu pa i talijansku kanconu. Još voli balun, ali kaže da nije zaigrao pa možda i 15 godina, a utakmice ne gleda jer nema vremena. U nekom ukradenom vremenu mira voli duge šetnje uz more, pogotovo dok kiša rominja, zaklonjen velikim kišobranom baš kao u onoj Arsenovoj baladi. Obožava kišu, a ritam i miris ima neki meditativni učinak na njega. Povijest starog svijeta ga fascinira i u razgovoru odaje dojam hodajuće enciklopedije, dok su drugi u usporedbi s njim dječje slikovnice. On to, naravno, nikada neće reći, jer niti jedna njegova misao nije usmjerena na pokazivanje mišića ili apsolutne superiornosti nad drugima.
Prije intervjua pomislila sam kako sva gostovanja po svijetu, kuhanja za prinčeve i predsjednike nisu ravna tome kad mu u Splitu priznaju uspjeh i da mora biti tu još nešto više od izvrsnosti. Mislim da odgovor leži u iskrenosti. Nema fige u džepu. Kuhao on za španjolskog kralja, Peru ili Šimu, gostovao on u Japanu ili u osnovnoj školi na božićnom sajmu u Stobreču, Zirojević uvijek ima isti pristup. On daje maksimum za svakoga gosta naručio on jastoge, manistru ili teleću peku. Zirojević će u tu peku poviriti i sto puta ako treba da se onako lijepo zapeče, iako je radi već 30 godina i napravio ju je tisuću puta.
Što si želi? Već desetak godina mašta o mjestu gdje će kuhati pravu dalmatinsku spizu na nekoj višoj razini. Mjestu gdje će gosti ljepljivih usnica zatvarati oči od gušta u toćadama, pašticadama i ostalim delicijama koje je danas sve teže pronaći. Sad misli da je pronašao pravog sugovornika i da bi to mogao ostvariti sa sadašnjim vlasnikom restorana Dvor, Markom Balićem koji je ujedno i glavni razlog Zirojevićevog dolaska u restoran Dvor.
- Novo mjesto koje bih otvorio, posvećeno tradicionalnim receptima, doživljavam kao neko zatvaranje kruga, povratak k iskonskom. Mogao bih to usporediti s evolucijom: odrastaš uz neke vrijednosti, peglaš tehniku do savršenstva, voziš slalom kroz velike projekte i onda se na kraju puta vratiš na početak. Ne mislim da je to moj smiraj, više je to neko podvlačenje crte s ovim stilom i zaokret u neku drugu bandu. To je mjesto gdje želim, ako baš hoću, poslužiti i punjene paprike, ali da to bude baš autentično i tehnički savršeno.