Seosko gospodarstvo Slavagora
Cerje Samoborsko 10 430
098/9783-240
Samobor i Samoborsko gorje oduvijek su bili omiljena vikend destinacija Zagrepčana koji bi, osim boravka u prirodi, rado u spomenuti kraj navraćali i na obiteljske nedjeljne ručkove po starim gostionama i izletištima. Jedno od takvih je i Izletište Kuzmanović Slavagora, do kojeg iz Samobora vodi četiri kilometra poprilično vijugave, strme ceste pa već na putu za gore počinjete računati koliko gemišta je previše za siguran povratak kući.
Dobre volje i u dobrom društvu, oko pola jedan stigli smo na vrh brega do šarmantne drvene kućice s čije terase puca predivan pogled na stari grad Okić i okolne brežuljke. Stoga ne čudi da su neki, unatoč prohladnom vremenu, odlučili dobro se zabundati i blagovati na terasi s pogledom. Mi manje hrabri, smjestili smo se u unutrašnjosti pitoreskno uređene kućice koju grije velika kaljeva peć. Gužva je već bila poprilična i rekla bih da u dane vikenda, pogotovo za lijepog vremena, nema smisla riskirati i u Slavagoru se zaputiti bez rezerviranog stola.
Jelovnik je jednostavno napisan na crnoj ploči i nema puno filozofiranja - domaća hrana poput pohanih piceka (koji su specijalitet kuće), purica s mlincima, sir, vrhnje... Sa sirom i vrhnjem te domaćim špekom i kobasama i započeli smo ručak, a sve spomenuto brzo je nestalo s tanjura. Mali minus sušenoj šunki koja je bila mrvicu presuha i slana, no špek i kobasice nisu razočarali, a u domaći sir i gusto vrhnje svi smo grabili više puta. Što je nedjeljni ručak bez juhe? Nezamisliva stvar. Tako smo se odlučili za juhu od gljiva i bistru juhu s rezancima. Ponovno, poštena domaća hrana i jako zasitne i velike porcije.
Juha od vrganja obilovala je gljivama i komadićima mesnatog finog špeka, no vrhnje koje su dodali u juhu očito nije bilo sobne temperature pa se “razdvojilo”, što nije utjecalo na okus, samo ponešto kvari vizualni dio. Pohani piceki, koje nismo mogli ne naručiti, stigli su na stol s restanim krumpirom, a purica, kako i priliči, s mlincima.
Piceki su se pržili možda koju minuticu previše pa je panirung na nekoliko mjesta malo potamnio, no zato su glasno hrskali pod zubima i prilično su nam išli u tek. Purica je bila fina i dobro začinjena, no kako to često biva, neki dijelovi bili su savršeno pečeni, dok su se neki malo presušili.
No, ukusni mlinci popravili su cijelu stvar, kao i dinstano kiselo zelje, koje je očito rezano ručno na krupnije pa isto fino puca pod zubima. Kako smo kalendarski još u zimi, u Slavagori nude i pečene krvavice i češnjovke. Krvavica nas je oduševila i okusom i hrskavom koricom, no češnjovka je bila ponešto suha i bez puno okusa. Ovako fini ručak završili smo s palačinkama s domaćim pekmezom od dunja i od šljiva.
Palačinke su bile nešto deblje, no izuzetno rahle i šteta što nismo imali mjesta za još. Cijene u ovom izletištu više su nego prihvatljive, pa ćete tako za većinu jela izdvojiti 50 kuna, dok je purica s mlincima najskuplje jelo i košta 80 kuna. Vino kuće mješavina je nekoliko bijelih sorti i zaista odlično paše za gemišt, ne u onom lošem smislu.
Izuzetno domaća atmosfera u restoranu, kao i jako ljubazna i duhovita konobarica, dodatno su nam uljepšali boravak na ovom simpatičnom mjestu. Vraćamo se čim zatopli dovoljno da zasjednemo i na terasu.
KATEGORIJA RESTORANA: Tradicionalni restoran
HRANA: 8/10
AMBIJENT: 8/10
USLUGA: 9/10