U vrijeme kad je postalo popularno djeci za doručak cijediti sokove (ili natočiti ga iz tetrapaka), pripremiti kakao i servirati im žitne pahuljice, pa ih još nagraditi i kojim redom čokolade ili napolitanki, i sami se nerijetko ulovimo kako nam misli bježe u vremena kad smo i sami bila djeca. I možda će nekome naši doručci od prije 40-ak i više godina zvučati skromno, možda i oskudno, ali u njima smo uživali. (Priznajemo, možda u nekima malo više.)
Mnogima među nama naše su bake i mame pripremale doručak, pa tako nije bilo baš nikakve šanse da iz kuće izađemo barem sa šnitom kruha namazanom marmeladom ili masti, ako već nismo imali vremena sjesti za stol i pojesti nešto konkretno prije nego što zazvoni prvo školsko zvono. Naravno, bilo je tu i Eurokrema, paštete, salame, gotovih jogurta kao što je onaj s vanilijom ili okusom kave, ali u znatno manjim količinama nego što je to danas. Ako se želite prisjetiti nekih zaboravljenih okusa ili oživjeti tradiciju koja se s godinama izgubila, donosimo popis samo nekih od jela koja su nam obilježila djetinjstvo, a najčešće smo ih jeli za prvi obrok u danu.
Bijela kava s kruhom
Kava, ona prava, je djeci bila zabranjeno voće, jer "će ti od nje narasti rep ili brkovi", govorili su nam. No, zato su nam radili bijelu kavu od ječma, odnosno svima nam dobro znanih Divke i Kneippa. Prženi ječmeni slad se skuhao po uputama na pakiranju i servirao ili u zdjelice ili u veće duboke šalice. Dok je još topla, tako pripremljena bijela kava se zasladila najčešće medom, a potom se u nju nadrobila kriška bijelog kruha (najčešće onog koji je ostao od dana ranije).
Griz s cimetom, čokoladom ili kakaom
Ovo je jedan od onih obroka koji smo redovito jeli, ako ne kod kuće, tada u vrtiću. Bio je sladak, taman koliko volimo, a baš kao i kod žganci, neki su više voljeli rijetki griz, a drugi da je jače zgusnut. Posipali bismo ga ili cimetom, ili ribanom čokoladom ili kakaom i tek s malo šećera dok nitko nije gledao, pa sve brzo umiješali zajedno da se šećer otopi i sve zajedno sjedini. I redovito smo strugali po zdjelici (pogotovo onoj metalnoj u vrtiću), da pokupimo i zadnju mrvicu griza.
Jogurt s pekmezom
Prije nego bilo tko donese krivi zaključak, ne, ovo nije parodija, a niti potvrda izjave bivše predsjednice na koju su se svi zgražali, već činjenica - u običan jogurt znali smo umiješati žličicu, dvije domaćeg pekmeza. Iskreno, ne znamo je li to bila taktika majke kuće da se pojede zimnica i oslobodi mjesto za nove staklenke marmelade i pekmeza, neimaština ili nešto treće, ali jogurt s okusima, pogotovo onaj od vanilije i s okusom kave, kupovao se u iznimnim situacijama. Posebna je sreća bila od tvrdog jogurta napraviti tekući tako što smo ga nekoliko minuta brzo miješali žličicom, jer u ta vremena nije bilo tekućeg jogurta na policama.
Kruh s domaćom svinjskom masti
Svi mi koji smo imali obitelj, kumove ili poznanike u kontinentalnoj Hrvatskoj ili smo organizirali kolinje, u svojim smo podrumima i smočnicama imali metalnu kantu domaće svinjske masti. Na krišku još toplog domaćeg kruha namazala se mast, a onda se ili posipala šećerom ili začinjala svježim lukom. Odrasli su je, naravno, najradije jeli posipanu dimljenom crvenom paprikom i narezanim češnjakom.
Kruh, domaći maslac i pekmez
Daleko najslađi doručak bila je kriška kruha s domaćim maslacem i pekmezom ili medom uz šalicu vrućeg mlijeka ili, pak, čaja od šipka ili kamilice. Upravo je taj maslac davao poseban okus koji je danas teško dočarati riječima, ali se sjećamo kako se s nestrpljenjem čekao dan kad bi stigla narudžba od bake ili rođaka sa sela. Uz to je savršeno pasao domaći pekmez od šljiva ili marmelada od marelica.
Prženice ili landice
U ta danas davna vremena kruh se nije bacao. Ili su se od njega radile mrvice ili, pak, domaći krutoni, a barem jednom tjedno - prženice, odnosno landice. Jednostavno, kruh bi se narezao na kriške, u tavi bi se zagrijalo ulje, a u dubljoj posudi razmutilo jaje i malo mlijeka u koje bi se umakale kriške kruha i potom pržile. Ovako pečeni kruh jeo se sam, uz sir i vrhnje, sirni namaz ili posut kristalnim šećerom (jer se onaj u prahu dobivao tako da se mljeo na onaj plastični narančasti mlinac, a na to se nikome nije dalo gubiti vrijeme) ili, pak, s maslacem i medom.
Palenta i mlijeko ili jogurt
Ovo smo jelo uglavnom jeli "na slatko" ako je u pitanju bilo mlijeko, dok bismo u slanoj verziji guštali kada bi uz palentu bio serviran jogurt. Nerijetko, znale su bake i mame popržiti i malo slanine ili špeka pa ga onako još vrućeg, dok cvrči u tavici, preliti preko palente. Jedina razlika u serviranju ovog jela za doručak i kao prilog uz ručak bila je u luku koji je za jela za ručak bio nezaobilazan, a ako je bilo domaćih čvaraka, sreći tek onda nije bilo kraja.
Bijeli žganci s tropom
Iako je ovo jelo po tradiciji iz turopoljskog kraja, jelo se i u drugim krajevima Hrvatske, a najčešće samo uz jogurt ili kiselo vrhnje. Po turopoljskoj se tradiciji bijeli žganci rade od krumpira i bijelog brašna. Krumpir treba skuhati u slanoj vodi, kad je kuhan treba ga "stemfati" odnosno izgnječiti kao za pire krumpir, a onda mu se malo po malo dodaje brašno i dugo miješa. U maloj tavici se zagriju maslac i kiselo vrhnje dok se ne dobije trop od kiselog vrhnja, koji se obično kuha i po 3 do 4 sata. Bijeli žganci serviraju se u duboki tanjur (kao da radite žličnjake) i posipaju tropom.
Jaja "u oko"
Naravno da je riječ o jajima spravljenima na oko, no dok smo bili djeca bilo je zabavno reći da želiš jaje "u oko". Pečeno uglavnom na malo svinjske masti i začinjeno s tek prstohvatom soli koji se posipao isključivo na žumanjak (i obavezno samo onoliko koliko bi ti mama ili baka odredile), ovako pripremljena jaja jeli smo uz kruh koji je bio narezan na štapiće kako bismo ga lakše i ljepše umakali u nježno pečeni žutanjak.